Pred svoj kraj, tromim koracima kroz hladni decembar, odlazi i ova godina.
Dok jedni jedva cekaju da ringispil vremena oznaci pocetak nove godine, drugima ce ova stara ostati u lijepim sjecanjima.Vreme za koje preostala zrnca sitnog pijeska cure iz pjescanog sata sa etiketom "2010" mnogi od nas ce iskoristiti da svako u svojoj glavi premota svoj film- "Utisak godine". Masha i ja nemamo mnogo nedoumica oko utiska godine koja je na isteku. Bar zasad i koliko ja znam, nas dvoje ostajemo jedini blogeri koji su presli put od bloga do maticara.
Blog sa kumovskom ulogom glavnog krivca nasem braku ima to neko posebno mjesto za nas dvoje. Naravno blog je mjesto gdje sam dosta toga naucio. U raspravama sa blogokolegama prihvatio neka nova misljenja, ali i "zabetonirao" neka stara. Sto je najbitnije za svaku komunikaciju, pa i ovu blogersku- ostao sam otvoren za prihvatanje drugacijeg misljenja i razmisljanje o istim.
Uvijek sam se pokusavao drzati filozofije da argumente napadam iskljucivo argumentima dok sam rijeci vodjene emocijama, cesto u obliku emocionalno nabijenih psovki, ostavljao za pus pauze u dvoristu. Naravno, kao svako gresno celjade, nekad bi moji pokusaji da se drzim ovakve filozofije ostali upravo to- pokusaji.
Iako se Masha i ja razilazimo u detektovanju, odnosno brojanju ovakvih mojih grehova blogerskih, mislim da bi bilo fino da ovu priliku iskoristim da se javno izvinim svim neistomisljenicima prema kojima gore pomenutu filozofiju bas i nisam dosljedno pratio.
Kad sam se prije vise od dve i po godine, poslje visemjesecnih pokusaja, napokon uspio registrovati na ovaj blog, bio sam vodjen idejom da se suprotstavim onima koji su tako zustro politiku ex YU farbali u crno- belo.
Bio sam prilicno isfrustriran takvom crno- belom slikom koja je uporno jedne pokusavala predstaviti dobrim momcima dok su drugi imali biti iskljucivo losi momci ex jugo ratova. Boreci se prikazati i nijanse sive, cesto sam optuzivan za relativizaciju svega i svacega. Jednostavno mi je bilo muka da ne mogu kritikovati rad jedne Sonje Biserko a da mi ne prisiju etiketu "fan club Legije & Co".
Nekako u isto vreme rodila se ta ideja da blog iskoristim za objavljivanje prica iz mog licnog zivota. Tu je ustvari nastao mali zastoj. Te moje price cinile su mi se nekako suvise privatno moje, pa sam objavljivanje istih dozivljavao kao svojevrsni striptiz pred nepoznatom publikom.
Poceo sam sa tekstovima "Zivot poslje klinicke smrti" I & II. Vracajuci se u tu skrinju vlastitih sjecanja, pokusavajuci sjecanja formulisati kroz kratke price, nekako sam se osjecao kao da ja nisam bio glavni akter svih tih prica, nego samo njihov narator. Ono sto je bilo jos zanimljivije jeste moj osjecaj da se sa svakom novom napisanom pricom, rađala i neka nova poruka. Jednostavno sam prevodjenjem sjecanja u slova poceo da ucim uvijek nesto vise iz mojih vlastitih zivotnih prica.
Ta ideja da postoji makar i sansa da svojim pricama podstaknem ljude na razmisljanje, bila je odlucujuci razlog da svoja sjecanja prenosim u rijeci i da ih u formi blogova djelim sa ljudima ovdje.
Te licne price su tekle nekim svojim nizom: Zivot poslje klinicke smrti I & II; Strah i predrasude; Covjek je covjeku vuk; Gledati svijet vlastitom glavom; Da vas upoznam: my friend Jaws; Gospodjo iz sobe 204 ja vam vise ne prastam; Kolumbo sta da ti kazem; Da li smo zaratili piva radi; Povez preko ociju i jedna Ina; Amerika i ja ne slavimo prvi maj; Yes, we can; Ta mrva krivice u dzepovima nasim.
Svim ovim, ali i pricama koje nisam pomenuo, zelio sam pokazati da ljudi sa hendikepom mogu biti i sretni, i veseli, i tuzni, i dobri, i losi, i dosadni, i mrzovoljni; I sam sam u razlicitim situacijama bio od svega ponesto. Moje price nisu imale samo ulogu da vama sto hendikep nemate priblizim nas sa hendikepom, vec su i ljudima sa hendikepom porucivale da je nas ustvari najveci hendikep zatvarati se u svoje svjetove pod izgovorom kako je realnost danasnjeg svijeta surova.
Ovaj ustvari najveci ljudski hendikep koji nam tako lako daje samo naizgled dobro opravdanje da odustanemo je zajednicki svima nama, bez obzira da li vidimo dobro ili nosimo stap ili hodamo normalno ili vozimo kolica.
Taj najgori ljudski hendikep stavlja na vagu razmisljanja na hiljade primjera nasih poraza, nasih uzaludnih bitaka ali nas na prilicno volseban nacin lisava nase bilo kakve odgovornosti za ono sto je bilo jucer i jos vaznije, za ono sto ce biti sutra.
Ne postoji savrseno drustvo, savrsena drzava ili savrseni ljudi ali postoji sansa za bolje drustvo, za bolju drzavu i za bolje ljude. Svojim licnim pricama ja nisam sirio utopijski barjak da je moguce stvoriti savrsen svijet, savrsena drustva ili savrsene ljude. Samo sam htio kazati da sve to nekad ide toliko sporo, nekad se cini toliko uzalud dok svako od nas ponaosob ne prihvati tu mrvicu svoje krivice za jucer a onda i mrvu odgovornosti za sutra.
Samo u bajkama srecu donose drugi- sad da l' raznorazni deda mrazovi, dobre vile ili mozda Brisel, stvar je ko u kakve bajke vjeruje. U realnosti, za to smo odgovorni svi mi; cekati da iskljucivo drugi urade nesto je isto sto i cekati Godoa da nam svima donese savrseno dobar svijet.
Hocemo li ostati u publici koja ceka Godoa izbor je svakog od nas, ali i lakmus papir nase odgovornosti.
Ne moramo svi izgubiti vid da bismo svijet gledali glavom, ne moramo svi biti u ratu da bismo shvatili da smo prvo ljudi pa sve ostalo, ali ne mozemo svi odustati i cekati da bude bolje.
Zelim vam sretne praznike i da se pisemo dogodine u zdravlju.
Dalibor Torbica