Pre 4 dana, svetske novinske kuće objavile su vest da je "Iračanin Nadžim al Anbaki ubio svoju 19-godišnju kćerku Šalu kada je otkrio da ju je regrutovala Al Kaida kako bi bila bombaš samoubica".
Vest iz gradića Mandali, smeštenog stotinak kilometara severeoistočno od Bagdada je štura. Policija je načula da je mlada Šala povezana sa Al Kaidom i došla da razgovara sa njom. Otac, sitni prodavac pilića i ovaca, priznao im je tada da je to saznao još pre mesec dana, te da ju je onda ubio. Policija je samo mogla da otkopa grob i uveri se u tu istinu, te da onda uhapsi oca.
Ovaj nesretni čovek izjavio je da je ubio svoju kćerku da bi sprao ljagu sa porodice. "Časna ubistva" su deo tradicije naroda u Iraku, ali su razlozi vezani za nemoralne radnje u koje bi žena bila uvučena svojom voljom. Tako je, pokazalo se, Nadžim već ubio jednu svoju sestru 1984. godine.
No, ovde se ne radi o takvom slučaju. Istina je da je Al Kaida nanela dosta zla u ovom regionu u kome su se desili krvavi okršaji Sunita i Šiita, ali pripadnost terorističkoj organizaciji do sada nije bio razlog za "časno ubistvo".
Mnogi su u komentarima na vest izjavili da je otac učinio pravu stvar. Ubivši svoju kćerku, spasao je od smrti desetine ljudi koje bi ona možda ubila u nekom samoubilačkom napadu za koji je sremana. Opet, drugi će se upitati da li nije bilo drugih načina da se spreči taj scenario?
U svakom slučaju, ubiti bilo kog čoveka, a pogotovo ubiti svoje dete više je nego nemoguće zamisliti ili opravdati, sa ove razdaljine. Šta li je mučilo ovog čoveka? Šta li ga i da li ga nešto muči sada? Shvata li šta je učinio? Treba li mu kazna? Nije li već dovoljno kažnjen?