Secam se kad je keva izasla iz stana i mahnula mi sa stepenica. Zatvorio sam vrata i pogledao u sada mojih 55kvm. Covece, zeno, robinjo, Isauro....koji je to bio doooooobar osecaj. Imam 21 godinu i svoj stan. U Srbiji! Skoro pa Svedski standard. U prvih 30 minuta preneo sam TV u spavacu sobu i mini liniju u kuhinju. I poskidao neke goblene moje bakute. Mislim gobleni! Onda sam iz ciste obesti potrosio ceo, ej, ceo bojler tople vode. Tek tako - na tusiranje. Ni kosu nisam oprao! Shiroko. ;)
Tako je poceo moj samacki zivot.
Neki covek, izbeglica iz Hrvatske, nisam mu ime zapamtio, dobio je svoju kucu danas. Postao je pravi Vojvodjanin! Gleda u kucu, gleda u kameru, ne zna u koje ce pre, pa kaze: "Hvala, ja od danas nisam vise izbeglica." Posle sesnaest godina - od kolektivnog nemila, do iznajmljenog nedraga - nije mala stvar! Taj njegov osecaj sigurno mora da je bilo, ono najmanje 300 puta jaci nego To Nesto sto sam ja osetio kad je matera otisla u svoju drugu srecu. Mene prosli isti zmarci kao tada. Imamo 45 novih komsija. Dobro nam ostali.
Pre neki dan, neka zena zaposlila u svojoj firmi dve gluve devojke. Bilo na TV! Prvo mi bilo tuzno sto je to i dalje vest. Onda gledam kako devojke pricaju o tome koliko im prvi posao koji imaju u zivotu znaci. Kaze jedna - "Prvi put se osecam korisno". Alo bre, 25 godina imati utisak beskorisnosti... Onda mi bilo tuzno jer zivimo u drustvu u kojem se izgovaraju ovakve recenice. Kamera nastavila da ih snima onako sretne i zadovoljne. Smeju se i mese kolace. Rade! Dve dusice koje sretnije cekaju novi Bozic kao Jednaki Ljudi...
Udje, potom, neka zena juce u radnjicu kod mene u zgradi, a neko ubogo Romche stoji na kasi. Broji novcice i raspituje se sta moze sa tim novcem sebi da uzme, al` da bude slatko. Zena krece da ga grdi da pravi red. Gura ga u stranu i placa svoj racun. Deckic uzima choko smoki. U ruku mu stavljaju tablu cokolade. Klinac gleda - ko u serafima, boze me oprosti. Oci, crne, velike k`o dugme od shinjela - cakle! Jebes ti zemlju kad dete ne veruje da mu poklanjaju cokoladu. Kaze: "Hvala". Ma hvala tebi. I izvini.
Onda onaj dan kad se sneg bas razgoropadio bio, sretnem drugaricu i druga - Ruzu i Rashu - stoje sa dve babushke po sred ulice, Rasha sa nekim razgovara mobilnim telefonom. Babushkice 20 minuta pokusavale po onom antivremenu da zaustave tajgera. On im samovoljno pozvao jedan. Stigao taksi. Parkirao se na drugoj strani ulice. Preveo bake i smestio ih u taksi i poslao ih zbogom, kud su posle....
Kad smo vec kod toga, neki se covek dosetio da se okrene oko sebe i pogleda dom svoj, Andjele, pa kupio nakon toga 10 taksi vozila kojima ce se prevoziti i ljudi u invalidskim kolicima! Posao, posao - ali sa dusom, pa od 2008. svi sugradjani mogu nekamo taksijem!
A deca iz te izvesne osnovne skole u mom kraju skupljala neko vreme pare i igracke - sama od sebe - pa darivala drugare u susednoj specijalnoj skoli. Pa posedeli sa njima, pa se druzili, pa se smejali... Pazi ti sad to! Tako mali, a tako Ljudi...
I za kraj, da se razumemo, sve su ovo marginalne price. Autsajderske! Njihovi glavni junaci izgubice se i nestati da se vise nikada ne oglase. Kud koji! Ali eto, u inat onim pricama u fokusu, Bozic je samo njihovo vreme. Vreme i praznik svih autsajdera, autkastera, virdouza, gikova, nerdova, drugacijih - uopste svih onih za koje ne nikako da se nadje mesta u kojekakvim krcmama, a koji uprkos svega toga donose Magiju i cine zivot jednostavno Lepim... I zato ga volim. Bozic tj.
Neka ovo bude moj, te doprinos ovih ljudi Bozicnoj caroliji koja se polako skuplja oko nas...
... and since we dont have a place to go let it snow, let it snow, let it snow!
Sretni Vam praznici!