Priču koja slijedi ispričala mi je Inna A. iz Čečenije:
Sin moje susjede Jaše je ustrijeljen od Rusa. Jaša nije mogla prežaliti sinovljevu smrt i s vremena na vrijeme govorila bi kako mrzi Ruse. Nama susjedima je to bilo neugodno čuti. Na kraju krajeva, živjeli smo u ulici u kojoj su zajedno živjeli pripadnici različitih nacionalnosti. Živjeli smo dobro jedni s drugima.
Većina naših susjeda su bile ruske familije i nitko od nas nije pravio razliku između jednih, drugih, trećih,... S tjeskobom i tugom u srcu ispratili smo naše susjede Ruse kada su nas 1991, 92. i 93. napuštali, ostavljajući svoje domove i odlazeći za Rusiju.
Nekako u to vrijeme je Jaša primjetila da i njen najmlađi sin sve češće izbiva od kuće. Jednom prilikom, za vrijeme kratkog boravka kod kuće, rekao je majci da mu spakuje nešto namirnica što ima u kući. Trebaju mu za prijatelje, kaže. I tako nekoliko puta, sve dok Jaša, mučena sumnjama u sinovljevu iskrenost, ne odluči da slijedeći put provjeri svojim očima o čemu se radi?
Slijedeći put je Jaša slijedila sina sve do urušene zgrade bivše gradske hladnjače.
Ušavši u mračnu halu ugledala je na zemlji vojnika, mladića od nekih 18 godina u ruskoj vojničkoj uniformi, izmršavjelog i na smrt prestrašenog. Jaša ga pogleda dugim pogledom; najprije mladića, a zatim sina i odlučno reče: „Večeras čete obojica večerati kod nas kod kuće!“
Za večerom je saznala da je mladić pobjegao iz vojske. Nije mogao izdržati ono što je vidio u kasarni i što je vojska od njega očekivala.
Jaša je uspostavila kontakt s mladićevim roditeljima i već mjesec dana kasnije se uspjela susresti s njima. Pri tom prvom susretu Jaša i ova druga majka su zajedno plakale. Od radosti. Jaša kaže da su to bile prve suze radosnice nakon pogibije njenog starijeg sina.
Moja prijateljica upitala je Jašu još jednom: „Jaša, da li ti stvarno mrziš Ruse?“
„Ah, otkud ti to?“ osmjehnu joj se Jaša.
