(i malim slovima) neobavezna kao i ja, uostalom. osim za one koji me, u pokušaju da nešto "tumače" sasvim krivo tumače...
prošla ona promocija, čudna, tamna malo, prostor nije bio onakav kakv mi je rečeno da će biti, sve se dešavalo u donjoj sali (nepušačkoj, mada se posle donosilo i piće i pepeljare i od one komemorativne sale ne ostade nišra, nego par spojenih stolova i malo ljudi, koji pričaju)
počela sam priču uobičajenom "žvakom" te knjiga je nastala tamo i tamo, zove se tako i tako zbog toga i toga, u toj knjizi ćete naći to i to, a to i to sam izabrala jer mi se baš to i to bilo najviše dopalo i tako dalje...
a onda neki svet, nisam takve do sada viđala na promocijama, počne da postavlja pitanja. ozbiljna i teška. i ja odgovaram na sve, i usput saznajem. ima tamo nekih ljudi koji znaju (stariji su i sećaju se) nekakvih zoranovih stvari, "projekata" za koje sam i ja čula, ali o kojima jako malo znam
pa se tu direktor art centra seti kako je boda marković dobijao sve moguće nagrade međunarodne za radio dramu (a zoran je voleo da radi s bodom) i te bi snimke trebalo potražiti... pa se bodina ćerka irina seti kako joj je otac pričao da je kad je zoran uskočio u ulogu ibija boda bio nekakav direktor ateljea 212, i kako su zorana gotovo sasvim nepripremljenog gurnuli u tu avanturu, jer je bio odustao ljuba tadić
pa se ja setim kako je seka sabljić na jednoj promociji u opštini vračar rekla kako uopšte nije bila "za" zoranove "napade", iliti ideje da se ide u sela i da se glumi sa seljacima - e da bi se dokazalo da nije nekulturan seljak nego malograđanin, i da seljak hoće kulturu kad mu je doneseš na noge i kad ga pustiš da i sam učestvuje u pravljenju predstave... i onda se priseti kako je tako jedno vreme davao intervjue i pričao samo o rudarima. hteo je, naime, da napravi nekakvo (nije mu uspelo, pa niko ne zna kakvo zapravo) rudarsko pozorište i kako niko nije bio lud da ide s njim u rudnik (on je hteo naime da se spušta u rudnik i tamo igra) i kako joj je išlo na živce što je samo pljuvao po glumcima i pričao kako su jedino rudari pravi ljudi... usput, rekla je rečenicu koja se retko da čuiti - rekla je da se njoj u životu to ne dešava često, nije taj tip, ali kako zorana jeste volela.
i zaintersuje me posle to njegovo "rudarsko pozorište" i sad treba da idem i kopam po arhivama starih novina, ako se uopšte mogu naći članci iz tamo nekih šezdesetih, početka sedamdesetih, kada je njega držao "napad rudara"
posle je bilo veselo u klubu tog art centra ali kratko, nakon toga odosmo u rojal na večeru i bude grozno. neko dobije želju da mi se, srpskim jezikom rečeno, najebe majke.
te šta ja mislim, ko sam ja, i baška što sam ciganka i šiptarka, nego i jalova (nisam čak ni majka) i jebe se toj osobi za zorana, a i za to što ja radim, kao, pišem nešto, koji moj, a niko mi ne bi dao da pišem da nije zorana i nemam ja pojma šta sve "grad" priča o meni...
i dobro, ja trezna a osoba p'jana, ne svađam se i kažem "sve si u pravu"
i sad mi opet oni rudari u glavi
šta li je hteo s njima? šta ga je toliko pogodilo da pomisli kako su baš rudari jedini "pravi ljudi" po svedočenju seke sabljić i da li je možda bežao u to selo "u pohode", ne eksperimenta radi, nije on bio taj tip - kao, ja sam faca aj sad da se malo iživljavam, nego ko zna čega i koga radi...
eto.
ko posle nove godine, neka praznina gde bi napisao blog o jako uspešnoj godini i kako si slušao severinu, a nije ni to. tamo me je pogađalo kosovo i to je lako - ovde sam "na svom" a nisam. i šta uopšte znači to "na svom"
a nije ni vedro kao ovo - al "ovo" ima neke veze s tekstom... a i ja se osećam ko da "radim u rudniku i život mi nije lak" a priznala sam jednom i evo opet ću, ako me ne spopadne da nešto odslušam na youtube - na mojem se tv ekranu uglavnom šareni pink music - jer ja eto još samo za to imam nerava