Ili, kako sam se provela na koncertu Radeta Šerbedžije i Miroslava Tadića
Ajde odmah da se izjasnim :
Što se muzike tiče, potpuni sam dunster. Imam samo dve kategorije - dopada mi se i ne dopada mi se. A ko je šta, gde i kad pevao ne pamtim ni u ludilu. Tako da ovo ne može da bude muzička kritika, sve i da imam takvih pretenzija (kojih, hvala na pitanju, nemam).
Što se tiče glume i izgovorene reči - e, tu se već osećam potkovanije. Recimo samo da imam višegodišnje iskustvo sa mikrofonima i publikom. A i pomalo glumačkog, mada to, zaista, nije ništa reprezentativno.
No, i pored toga, ovaj blog neće biti ni pozorišno-glumačka kritika.
Pa što onda pišem?
Prvo, jer sam dragom blogokolegi KM obećala da ću, ako dobijem karte za koncert Radeta Šerbedžije napisati svoje utiske o istom, a drugo, zato što lajava, kakva jesam, nikako ne bih mogla da vam ne ispričam kako smo se proveli večeras...
Pa, da počnem u maniru blogokolege Krkara - ljudi moji oće li neko onim mamutima iz Sava Centra da objasni kako za koji dan počinjemo da grickamo i drugu deceniju XXI veka? Mislim, stvarno. Hvala blogokolegi KM što nam je obezbedio zaista kraljevkas mesta - treći red, sredina, inače bi smo, verovatno, pola koncerta proveli pokušavajući da shvatimo šta Rade govori. Mikrofon koji su mu uvalili bio je poslednji krik tehnike otprilike negde 81-82, a tonski tehničar je, hvala na pitanju, bio na nivou - t.j. uspavan. Pa smo stoga bili izloženi iznenadnim skokovima i padovima tona - valjda kad se dosetio da ima regler na mikseti? Mislim, koliko je skupo nabaviti one mikrofone koji se nose sa slušalicom, one što ne moraju da se drže? Umesto toga uvalili su mu neki zaostatak sa nekog od Zlobinih „istorijskih" kongresa, koji je, povremeno, čisto da nam ne bude dosadno, gubio ton. A uz to su mu, čisto da bude u saglasju sa ozvučenjem, na scenu postavili barsku stolicu, poslednji model sa sajma nameštaja 77., svu od metala i skaja, koja se toliko neurotično ljuljala kad god je Rade, zaboravivši se, pokušao da sedne na nju, da smo i nehotice pogledom tražili krije li se negde u blizini dežurna ekipa hitne pomoći. Sreća da je Rade stari profesionalac, pa ipak nije pao sa nje. Ali to je, stvarno, bilo zamalo.
No, trčim preko reda. Mikrofon i ozvučenje su došli posle - prvo je bila divna zabuna o vremenu održavanja koncerta. Na reklamama i panoima napisano je od 21,00, na kartama odštampano od 20,00. Normalno, većina publike, naivno, smatra da je vreme odštampano na karti tačno. I tako smo čekali sat vremena da koncert počne (Počeo je, da budemo precizni u 21,04). Tako da je čovek morao da otpočne koncert zbunjenim izvinjenjem jer njega su, naravno, obavestili da je početak u 21,00.
Od mogućih gostiju - ni traga ni glasa. Nije bilo NI JEDNOG gosta. Čak je i Radetova najmlađa ćerka zbrisala u SAD, da se vidi s nekim drugarima, kako nam je objasnio.
I, dok sam još u Krkar maniru - moram da dodam komentar moje Princeze (koja je uletela u poslednjem trenutku kao alternacija za kumu kojoj ne smem ni da pomenem da je koncert počeo sat kasnije i da je, ipak, imala vremena da stigne na njega). Moja Princeza bila je zgoržena što je glavni akter koncerta bio odeven u crni somotski sako, model 74/75, u kombinaciji sa SMEĐIM šeširom, a sve dopunjeno neverovatno veselo crvenim naočarima kojima se u jednom trenutku koristio. Kao i jer je bio nepodšišan i nepočešljan.
Na ostalo nije imala primedbi.
E, sad, ako mislite da sam bila razočarana - ma ni najmanje. I pored svega gorenabrojanog, meni je bilo divno. Doduše, kao što smo se St.jepan i ja složili na izlazu, da je Rade malo više recitovao umesto što je pevao i da je Miroslav imao još koji solo, a ne samo onaj jedan, bio bi to SAVRŠEN koncert!
No, bilo je lepo i ovako. Doduše, ne preporučujem onima koji su skloni depresijama i tugovankama. Koncert je, tu nema greške, pun tuge i nostalgije, baš ume da pritisne u pojedinim trenucima, ali vredelo je. Dva majsotra - Rade i Miroslav, stvarno su učinili da ta dva sata naprosto prolete.
I, mada nije bilo nekih „all time favorite" poput „Ćekaj me" ili „Uzalud je budim", publika je, ipak, uživala u Preveru, i Disu i Krleži i, naravno, za bis, Arsenovoj „Ne daj se Ines". Lično, na mene je najveći utisak ostavilo Jesenjinovo „Pismo majci", koje ni gorepomenuta kilava tehnika nije uspela da pokvari (a nije da se nisu trudili). Od stvari sa novog albuma i Princeza i ja navijamo za „Kose boje maka". No, videćemo.
Prijatno iznenađenje bila je i solo tačka Ejpril Gutrie „So that Rade can go back and have one more glass of vine." Iako je delovalo da čelistikinja pomalo ima tremu, sasvim pristojno je otpevala „Walking Through the Midnight" i dobila, čini mi se, mnogo veći aplauz nego što se nadala.
Što se Miroslava Tadića tiče - ako bude imao solistički koncert, budite sigurni da ću nekako da upadnem na isti. Čovek je čarobnjak, jedan od onih čija gitara ume da razgovara sa publikom (i pored užasnog SC ozvučenja). Kao što rekoh, jedina zamerka je što je imao samo jedna solo.
Mada, uzevši u obzir da se Rade na kraju, oko 23.00 izvinjavao jer moraju da završavaju (kanda mu neko od pametnih organizatora dojavio da bi deo publike, u suprotnom, mogao da ima problema sa GSP-om), moguće je i da je samo jedan solo, jednostavno, posledica neorganizovanosti „organizatora" iz SC.
Kao što rekoh, iako je, možda, bilo malo sumornije nego što sam očekivala, sve u svemu ja sam se ipak divno provela. I za to, još jednom, veliko hvala našem blogokolegi kraljumajmuna.
A što se organizatora tiče - sledeći put kad odredite „skromnu" cenu karata od 1.190 din. - 2.580 din. potrudite se da je opravdate još nečim, a ne samo izvođačima. (Mada, moram da stavim kao plus činjenicu da je u WC-u bilo toalet papira kao i da je isti, t.j. WC, bio prilično čist, iako plače za renoviranjem)