Dinar se poslednjih sedmica, posle blagog jačanja, stabilizovao prema evru i prvog radnog dana 2011. evro će se plaćati tek paru preko 106 dinara. Usko povezane s kursom su i potrošačke cene. One su u 2010. povećane za 10,5%, a za sledeću godinu NBS, i pored toga što je u 2010. prebacila target za 2,5 procentnih poena, najavljuje maksimalno 6%. Za razliku od većine eksperata skeptika ne bih odbacio mogućnost da NBS ostvari cilj za 2011. (ili bude vrlo blizu njega). Na čemu temeljim svoj stav?
Koristeći se hobsbaunovskim rečnikom ''duga 2011.'' (koja obuhvata celu 2011. i prvi kvartal 2012.) je predizborna godina. Vlada, ograničena fiskalnim pravilima, odnosno MMF-om, ne može značajno da poveća javnu potrošnju (u 2011. je ''zakovana'' na oko 43% BDP-a), kao ni kapitalne rashode. Ono što će biti izvesno izgrađeno, kao most na Adi ili auto-put kroz Bačku, teško da će impresionirati dovoljan broj birača. Neko od kreatora politike vladajućih elita je verovatno rekao: ''dinar'', odnosno: ''jak dinar''. Jak dinar prija građanima, odnosno biračima. Ni biznismeni se neće ljutiti. Malo narušavanje cenovne konkuretnosti domaće razmene neće se brzo osetiti. Vlada, odnosno fiskalna politika je spremna i da pomogne NBS da taj cilj ostvari tako što će regulisane cene pomerati što je moguće manje. Pored toga, relativno nizak rast fiskalnih rashoda u 2011. (oko 8%) takođe će biti od značajne pomoći.
NBS nema ništa protiv da dinar bude jak jer je to praktično jedini način da se ostvari inflacija od maksimalno 6% u 2011. Ranije oficijelne izjave iz NBS da kurs ne sme narušavati konkurentnost domaće privrede zaboraviće se, po svemu sudeći, u narednih 15 meseci. Moguće je da čak i oficijelne izjave o realno stabilnom kursu mogu biti relaksirane, i manje više lagano pretvorene u priče o relativno stabilnom kursu (mala je jezička razlika).
Nedavno izvršena aukcija u evrima indeksiranih dinarskih šestomesečnih obveznica, nagoveštava da bi takvih akcija moglo još biti. Cilj je naravno podići efikasnost fiskalne a i monetarne politike, odnosno olakšati povlačenje dinarske likvidnosti, i povećati tražnju za dinarima, što se i desilo kraje decembra 2010. (smatram da je i jeftinije za državu da se zaduži u evrima po 5,25% nego u dinarima po 13%-14%). Ovo opet ide na ruku jakom dinaru. Pored toga, guverner je najavio i podizanje obaveznih rezervi, što bi takođe smanjilo likvidnosni potencijal banaka. Dalje podizanje referentne kamatne stope (koje potencijalno ''jača'' dinar) čini se vrlo mogućim. Na kraju, ono što je najvažnije, NBS će nastaviti da intenzivno brani kurs na deviznom tržištu.
To što početkom sledeće godine možemo očekivati obilnije prilive kapitala (te i ponuda deviza), barem zahvaljujući prodaji Telekoma, omogućiće joj tako nešto. Naime, taj novac ne ide direktno na devizno tržište već u devizne rezerve NBS, tako da se on može pojaviti kao dodatna ponuda deviza tek kroz intervencije NBS. Imajući u vidu da su devizne rezerve, posebno neto rezerve (bez obaveznih depozita banaka i zajma MMF-a), znatno pale poslednjih meseci, svakako je ohrabrujuće da će one biti značajno dopunjene, što će biti i signal tržištu da ''municija'' NBS nije ni blizu istrošenosti. Čini se su banke već krajem 2010. dobro shvatile te signale, snažnije otvarajući svoje dinarske pozicije.