Društvo| Literatura| Satira| Život| Životni stil

Postnovogodišnja

Dragan Jakovljević. RSS / 01.01.2011. u 18:58

Kao i sve drugo što se dugo iščekuje, i novogodišnja noć je stigla glamurozno, u liku dragog eteričnog gosta. Glamur smo valjda hteli, a ono o etru... ostavimo. Ta vazdušasta obličja uvek smo rado prizivali i voleli ih, sve do trenutka kada bismo shvatili da se daju mirisati, ali ne i dodirnuti.

Svojski smo se potrudili da izgleda kako će u toj novogodišnjoj kočiji, koja se nakratko zaustavila usred naše bučne i zadimljene mehane, svako pronaći ponešto za sebe. Uvek se tako nadamo da ćemo, dotaknemo li te skute od srme, postići ponešto od onog što smo propuštali mesecima - da učinimo ili neučinimo, kažemo ili prećutimo, pokažemo ili sakrijemo... Očekujemo čar postignuća, makar i simboličnog, i samo na tren.

Ali, ta putujuća komedijašica, mirišljava i nakićena je, osim nade, iz svog srebrnog kofera pred nas prosula još nešto. Ostavila nam je i neki nauk. Od onih o nama, vrednih pamćenja.

Mi ga, međutim, takvi kakvi smo, u cik prve janurske zore obično smestimo tamo gde nikome neće biti na oku, u nadi da ćemo tako postići savršenu harmoniju svog daljeg postojanja. Kao da se ništa nije desilo. Preteću priču o nama brže-bolje sakupimo, dok još nije postala nauk, pomešamo je sa rastrošenim ostacima hrane i sve to vešto gurnemo pod kafanski stolnjak.

One krupnije komade, ispod stola, sakupimo nogama, onoliko koliko se može. Posle ih zajedno sa gomilicama srče i pikavaca šutnemo u neki ugao naše raspevane mehane. Tamo su na sigurnom. Niko ih neće pogledati, jer ko bi brljao po takvom nečem. Bar se tako čini.

Oni koji bi da ipak malo pročačkaju po sopstvenoj svesti, kad im se ponovo javi, moraće da se pomuče radi tog nauka, ako već nemaju pametnija posla. Kopati među srčom i đubretom nije gospodski, a nauk ume i da zaboli, čak mnogo jače od sadržaja iščeprkane novogodišnje priče o nama. Bol vam se svakako smeši, usudite li se na taj nepotrebni korak.

Nemojte samo posle reći kako niste bili upozoreni. Taj rizik je samo vaš.

Atačmenti



Komentari (7)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

yugaya yugaya 19:05 01.01.2011

prva :)

Ja odoh večeras u provod - bez srče, strke i đubreta.

Sve najbolje, BUÉK ...i da se sretnemo ove godine lepim povodima i van bloga :)

Dragan Jakovljević. Dragan Jakovljević. 19:09 01.01.2011

Re: prva :)

Verovala ili ne, odoh i ja! Srecna Nova i tebi
Jelica Greganović Jelica Greganović 23:48 01.01.2011

Re: prva :)

Srećno!



Dragan Jakovljević. Dragan Jakovljević. 11:08 02.01.2011

Re: prva :)

Hvala! Sjajna ilustracija
vladimir petrovic vladimir petrovic 07:23 02.01.2011

Szeretném, ha szeretnének

Ne znam zašto, ali u ovim prvim danima Nove godine, na ovom blogu, mislim na Madjarsku, a naročito na Adija Endrea, čiji poklonici su bili, izmedju mnogih, i Miloš Crnjanski i Danilo Kiš.

VOLIO BIH DA ME VOLE

Ni potomak, ni sretan roditelj,
ni rođak čak, ni znanac, prijatelj,
nisam ja ničiji,
nisam ja ničiji.

Jesam, ko svaki čovjek: Veličanstvo,
sjeverni pol, neotkrito tajanstvo,
daleke more sjaj,
daleke more sjaj.

Al, vaj, neću više ovako bazati,
volio bih sebe svima pokazati,
da me jasno vide,
da me jasno vide.

Stoga mučim sebe, stog pjesme bole,
ta volio bih da mene vole
i da sam nečiji,
da sam nečiji...


yugaya yugaya 12:17 02.01.2011

Re: Szeretném, ha szeretnének

vladimir petrovic
da sam nečiji...

(ovo umesto novogodišnje čestitke, za blogove koje je vredelo čitati)

Adi Endre je rođen u selu Érmindszent u Rumuniji, koje sada nosi ime Adyfalva ili Adjiev zaselak.

Susretanja civilizacija, tradicija, nacija i kultura se daju najbolje opipati tamo gde su ljudi, baš kao u njegovom rodnom selu, usudom izmešani. I razlike i sličnosti poprime u malim sredinama obrise svakodnevnih stvari koje u takvom okruženju imaju dodatni smisao da putniku namerniku ispričaju sve ono što život u takvoj zajednici podrazumeva.

U zbućkanom selu mog detinjstva ste mogli na osnovu jedne sasvim obične klupe mnogo toga zaključiti.

Ako ste prošetali ulicom u kojoj na travnjaku ispred kuće nema nijedna klupa to je bila ulica u kojoj su živeli isključivo Mađari - dominantni obrazac ponašanja je tihi matrijarhat koji je društveni život čuvao iza zatvorenih vrata, tračevi su se razmenjivali po ženskoj liniji u posetama u koje se išlo sa punom tepsijom friških kolača u rukama, sedeći u epicentru života - kuhinji.

Izvikanije ulice u centru sela su bile prošarane i etnički i *kluparski* - klupe su postojale tu i tamo, obično jednostavne i bez naslona, a retko se na njima sedelo. Zbog nemogućnosti da direktno komuniciraju u sebi odgovarajućem okruženju, glasnije komšije jaz u komunikaciji umele su da prevladavaju kao slučajnom šetnjom niz sokak u kojoj, gle čuda, sretnu svoje tihe komšije koji isto tako slučajno se kobajagi upravo zadesili da stoje nekim poslom ispred kapije. Razmene se novosti, dogovore mobe i svako svojiim putem, da ne pomisli neko da su se i družili.

Ulice kolonista, i onih starih iz prvog rata i ovih novijih su one u kojima je pred svakom kućom stajala klupa, što ugledniji domaćin to bogatiji model sa naslonom, ukrasima i rezbarenim detaljima, ponekad čak i stolom. Neke klupice su imale i stanovnike koji sa njih kao da nikada nisu ni ustajali. Interakcija se dešavala dvojako - ukoliko je povod konkretan i pozitivan grupisanjem oko najbolje obaveštene klupe u datom trenutku, ili pak ako je u pitanju svađa deseteračkim preganjanjem dovikujući se sa komšilukom, carujući na sopstvenom tronu - klupi...

Za razumevanje Endrea i njegove poezije dobro je slediti njegova lutanja iz malih sela u veća (Zilah ili Zilau), u gradove velike (Debrecen) pa male (Nagyvárad ili Oradea), iz Rumunije u Mađarsku pa natrag - odrastanje osiromašenog plemića protkano je sudarom svetova u mestima sa više imena i specifičnim obrascima ponašanja poput ovih mojih sećanja o klupi, iz koga je izrastao pesnik sposoban da sagleda i ceni sve raznolike niti utkane u kompleksan identitet pripadnika manjinskog naroda.

Čovek je porozno biće, i ma koliko bili etnički čisti, sredina, okruženje i oni *drugi* će i u vas prodreti i drugačijim vas učiniti. Boljim ako ste kao Adi skloni da cenite, poštujete i branite i onaj deo sebe koji je neizbežno *tuđi*.

Otuda se verovatno i kroz ovu prelepu pesmu provlači ta tuga čoveka osuđenog da sebe zauvek traži a da se nigde i nikad ne pronađe sasvim, jer pripada i svugde i nigde u potpunosti.


Adi Endre, koji se smatra za jednog od najvećih pesnika koji su pisali na mađarskom jeziku, često je pogrešno citiran od strane patriotski(je) nastrojenih bića (ne umem da im tepam da su ljudi, ma koje nacije bili).

Dugo vremena je bio prokužen i ignorisan od strane konzervativne književene (i društvene) kritike zbog beskompromisnih napada na običaj da se zarad ljubavi prema sopstvenom narodu mrze oni drugi.

Ovih dana zazivaju ga u Mađarskoj mnogi povodom novog zakona o medijima, pa ću to ućiniti i ja :
Ako bi se kulturan čovek i usudio danas da baci pogled na političku scenu pripala bi mu muka. Svaka izborna kampanja otkriva nanovo da ne posedujemo talenat da budemo moderno parlamentarno društvo. Naša politika je bankrot pameti i zrelosti. To političarima odgovara, i postaraće se da živimo upravo u takvoj stvarnosti.


Jer, da je danas, kao tada pre sto godina, Adi Endre novinar i povremeno pesnik, i da se usudi na svom blogu da objavi ovakav pasus, stigao bi mu zahtev (uz pretnju astronomskom kaznom) - da ućuti.

...a recent blog article by W. Árpád Tóta, a very talented commentator, entitled "Kompország vitorlát bont" (Ferry country sets sail). Here a little explanation is needed. Endre Ady, the Hungarian poet, called Hungary a ferry country that cannot decide whether it belongs to the west or to the east.

It had scarcely been put up on the Internet when a letter arrived at the offices of Index where Tóta's blog appears with the following demand: "Please immediately remove the link which is vulgar, tasteless, and repulsive."

The letter came from the "Tartalomfelügyelő Főosztály" (Department of Contents Supervision) which some have already compared to the Thought Police, the secret police of Oceania in Orwell's Nineteen Eighty-Four.

link



Vladimire sve najbolje :)



(...u mestu zvanom i Erdelj i Erdély i Ardeal i Transylvania...)
dolybell92 dolybell92 09:36 02.01.2011

Dan posle...




“Many people look forward to the new year for a new start on old habits.”





Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana