Gost autor| Literatura

Vilinska saga VIII/2

mlekac RSS / 02.01.2011. u 06:22

Ajde da zavrsimo i ovu glavu.

Kao sto ste mozda primetili - nas Anonimni Autor konacno se oglasio, pa sad mozete s njim da caskate do mile volje...

Sretna nova godina svima! 

 

ArchytasIdea.jpg

- Dobro, vratimo se na vilinski svet - vilenjak je želeo da se što pre isčupa iz lavirinta ljudskih verovanja. Energično je nastavio:
- Kako sam već rekao, na Evelonu su živele razne razumne rase. Najpoznatiji od svih, sem nas, naravno, jesu Rotbuni, koji nastanjuju oblasti polova i hrane se mesom morskih sisara, koje veoma vešto love. Posle dugog perioda rotbunskih ratova, koji su opisanani u „Gvozdenoj Knjizi" mi smo sklopili trajan mir sa njima i oni su redovno služili kao tragači pri našoj vojsci. Neki su čak došli sa nama, na ovaj svet. Ljudi ih se uvek plaše i brkaju ih sa bersercima, što je potpumo ludo, jer su oni prilično krotka stvorenja koja potpuno kontrolišu sopstvene postupke „samozakonikom". Neki ljudi su bili toliko opčinjeni njihovom pojavom da su svoje ratnike oblačili u medveđe kože da bi ličili na njih. Naravno, oni su doprineli njihovom lošem glasu na ovom svetu.Druga rasa koja je delila Evelon sa nama su Trigeri. Oni su naši rođaci nešto krupnije građe, a naši su ih mudraci dugo smatrali vrstom Elfa. Međutim iako mogu da govore i pišu njihovi misaoni procesi ne idu tako glatko kao kod nas. U periodu naglog razvoja tehnologije, krupni smeđodlaki naglo su počeli da zaostaju u obrazovanju. Ispostavilo se da je nakomplikovanija stvar koju mogu da obavljaju vožnja vozila, i pilotaža letilica lakših za upravljanje. -
- Šta su to vozila? - zavikaše devojke u glas.
- Taljige bez konja i volova. I nema daljeg objašnjavanja, ako želite da završim priču, - odgovori im vilenjak oštro. - Kao što rekoh, oni nisu bili naočito pametrni, a iako smo ih na Tir-Nan-Ogu tretirali kao sebi ravne, teško su prihvatili naš način života i razmišljanja.
Naši naučnici živo su se zaiteresovali za njihov problem u nameri da ga reše. Tada je utvrđeno da se njihova grana, niko ne zna zašto, odvojila od nas još u periodu dok smo bili obrasli dlakom i živeli na drveću, bez vatre. Kada bi se ukrštali sa nama nisu se mogli dobiti nikakvi potomci. Čak ni neplodni mešanci kakve daju konj i magarac. To je, možda, zbog nihove urođene tuposti i srećna okolnost, jer ih naše žene smatraju odličnim ljubavnicima i vrlo rado se upuštaju u avanture sa njima.
Trigerke su takođe na glasu kod našeg muškog sveta, i smatra se da vila nikada ne može tako da igra kao pripadnica te srodne rase. Njoj, kako kažu, svako parče tela može da pleše za sebe. Razlika između nas ispoljavala se u još nekim sitnicama. Nisu mogli da dosegnu subjektivno vreme, ma koliko ih mi trenirali. Međutim, njihove prirodne reakcije bile su možda za dlaku sporije nego naše u tom maksimalno koncentrisanom stanju, pa se to tokom istorije ratovanja i nije mnogo primećivalo. Ali, priroda nadoknjađuje ono što ti na drugom mestu uzima. Trigeri nikad nemaju sekundu straha i ukočenosti, kao što nemaju pred publikom ni trunku treme ili stida. Oni su to što jesu, i sasvim su zadovoljni time.
Ljudi ih, na žalost, nikada nisu upoznali. Iz nekog razloga naučnici koji su pripremali plan za kolonizaciju vašeg sveta nisu poslali ni jednog Trigera na I.M.I.R. Tako da ih ni ja nikada u životu nisam video.
Sada smo došli do poslednje razumne rase sa mog sveta, zbog koje sam i počeo celu ovu priču. Legendarni mudri ljudi-zmije ili bolje rečeno ljudi-gušteri. Za razliku od svojih reptilskih srodnika, koji su prežveli sve prirodne katastrofe na Evelonu, i čiji je mozak retko veći od zrna graška, ova rasa ga je veoma razvila. Da li zato što su tokom svog razvitka nekoliko puta menjali život na kopnu za onaj u moru i obrnuto, ili su oni, jednostavno odnekud došli na Evelon kao mi na Midgrad, tek, ljudi-zmije bili su najinteligentnija bića na našem svetu.
Živeli su na Valuziji, tropskom kišnom kopnu prevelikom za ostrvo, a premalom za kontinent i odatle su samo povremeno nadletali Tir-Nan-Og. Priča se da su nekada davno hvatali po neko naše dete i odnosili ga sa sobom, ali u zapisanoj istoriji tako nešto nije se dogodilo. Usmena predanja govore, da je nekoliko elfskih robova jednom pobeglo sa Valuzije, ali da su se posle nekoliko meseci provedenih sa nama vratili svojim gospodarima, a da ih niko nije primoravao na to.
Dugo niko nije pokušao da ode na njihovo kopno, zbog strahu od moćnog oružja njegovih vladara, svetla koje je i elfe, i brodove, trenutno pretvaralo u prah. Valuzija i njena olujna mora gotvo čitavu istoriju bili su tabu za moj narod. Ali, priroda vilenaka nije baš toliko različita od prirode ljudi. Pre ili posle, uvek se nađe neko ko iz čiste radoznalosti krene da prekrši tabu. Tu dolazimo do najvećeg heroja istorije Tir-Nan-Oga, a verovatno i celog Evelona, Borora Silnog, Borora Odvažnog, Borora Pobednika i tako dalje... -
- Je'l to sve ista osoba, ili je to pleme? -zaintersova se Frija.
- Boror je samo jedan i neponovljivi. U Pesmi Užasa posvećeno mu je čak sedam pevanja. Niko drugi nema više od jednog, čak ni ukrotitelji zmajeva i pobednici nad rotbunima. On je neka vrsta našeg Igvara Širokog Zagrljaja i Ragnara Dlakavih Čakšira, zajedno sa Zigfridom, Herkulom, Leonidom, Cezarom, Gilgamešom i još mnogim drugim herojima i vojskovođama iz vaše istorije i vaših mitova. - ponosno saopšti Kju.
- Shvatam, on je imao mnogo vremena da počini tolike podvige, jer vi živite mnogo duže od nas. - razložno zaključi Frija.
- Pa, verovatno si u pravu, ali nisu samo podvzi učinili Borora besmrtnim. On je po treći put ujedinio Tir-Nan-Og i obezbedio period od tri hiljade godina mira i prosperiteta, sve dok nas naša lutanja svemirom nisu dovela do stvorenja vrlo raspoloženih za rat... Ali, to je druga priča. Vratimo se Bororu.
Njegova životna saga skoro je neverovatna.
U njegovoj najranijoj mladosti grupu naših naučnika koji su obitavali u metoroškoj stanici na polarnoj kapi Evelona, napala je odmetnuta banda rotbuna i pobivši ih sve, uključujući i njegove roditelje. On sam bio je ranjen, pa se, sav krvav pravio mrtav dok napadači nisu otišli. Sreća njegova da čak i odmetnuti rotbuni poštuju Samozakonik, pa nikad ne jedu protivnike koje sami ubiju, inače bi meko dečije meso brzo stiglo na red. Kada su ga spasioci pronašli bio je gotovo smrtno iskrvario i polusmrznut, te su ga jedva povratili u život.
Kao mladić, vodio je buran i neobuzdan život heroja, počinivši nebrojene podvige. U Pesmi Užasa posebno su lepa pevanja koja opisuju njegovu vezu sa ženom ratnicom Zirom i njihovim avanturama van Tir-Nan-Oga. Zlobnici kažu da ju je samo pratio, kao odani pas čuvar, što sigurno nije bilo tačno, jer ju je svojom snagom i hrabrošću doveo do trona Ponovo ujedinjenog carstva. Zajedno su seli na Smaragdni presto i supružnički vladali više od sto pedeset godina. Na žalost, nisu imali dece, valjda zbog onog Bororovog smrzavanja u detinjstvu, ali on nije hteo da je zbog toga liši sreće materinstva. Među svojim najboljim prijateljima i saborcima, odabrao je jednog izuzetno lepog i dobrog mladića, Gatona, da obavi taj posao za njega. Sledećih godina Zira je rodila troje dece, i živeli su srećno sve do Zirine tragične pogibije.
Jednom prilikom, dok je Boror bio odsutan, pobuni se jedan veliki primorski grad, Kreognar, čiji je vojvoda vrlo teško prihvatio što su pedeset godina ranije izgubili samostalnost bez kapi prolivene krvi. Preko noći su pobili sve činovnike carstva, a sutadan je njihova jaka flota, koristeći obeležja trećeg carstva, na prevaru napala i uništila skoro sve ratne brodove Tir-Nan-Oga okupljene u obližnjoj vojnoj luci, Leho.
Zira je izgubila živce, skupila ono vojske što je imala i navalila na pobunjenički grad. Umesto da postavi opsadu i sačeka Borora da dođe sa pojačanjem, besna kao ris, ona poruši kapije i prva uđe u izdajnički Kreognar. Tu pade, nedaleko od kapije, napravivši rupu u protivničkoj falangi kroz koju njeni vojnici pokuljaše u unurtašnjost utvrđenja. Preživeli pobunjenici povukoše se u vojvodinu palatu i tu dočekaše Bodora koji je nedelju dana kasnije stigao i zatražio da se bezuslovno predaju. Tadašnjeg vojvodu, čije je ime namerno izbrisano iz svih istorijskih knjiga sami njegovi vojnici baciše sa visokih zidina, Bororu pred noge, u znak pomirenja. Osvete ne bi. Sami građani podigli su trideset metara visok kip carici Ziri od iridijuma, na mestu gde je herojsku pala. Boror tada preimenova grad u Zirang i on to ime nosi do dana današnjeg.
Iako je osveta izostala, Zirina pogibija mnogo je pogodila Borora. Bio je slomljen, međutim, zbog toga nije vukao nepromišlene poteze u vladanju. Neobuzdani mladi ratnik tokom zrelosti se pretvorio u mušku verziju kraljice Teride, samo što njegove suze nisu rušile gradove niti razbijale armije. Njegov bol bio je njegova privatna stvar. On je žalio za svojom caricom, ali nikoga nije ugrozio radi toga. Zirino telo preneto je u carsku kapelu u kristalnoj šumi gde je ležalo šest meseci da bi se dobro balsamovalo. Dotle je na Severnoj steni, ograomnom granitnom grebenu, koje je razdvajao Ledeno more foka od Olujnog mora, podigao ogromni mauzolej u živom kamenu, sav šiljast, izdužen i kitnjast, nešto kao vaše gotske karedrale... -
- Nisu naše! One pripadaju obožavaocima zakucanog Boga! - dreknu Frija besno.
- Mislio sam sa vašeg sveta - ljutito odvrati vilenjak, nervozan zbog stalnog prekidanja - Oko trideset hiljada radnika radilo je šest meseci da ogroman greben, koji je štrčao u nebo, pretvori u grobnicu. Tu je položiše, u sobu od žada, gde par osnivača trećeg carstva leži i danas.
To je, inače, sada Džinovska grobnica porodice Gator i tu leže svi potomci pramajke Zire, osim nas, koji ostavismo kosti po drugim svetovima. Tako je već oko pet hiljada trista godina.
U godinama posle toga Boror stabilizova situaciju na Tir-Nan-Ogu predade Smaragdni tron Algaru, Zirinom najstarijem sinu, kome dade vlast da ga zamenjuje kao vladar carstva, pa se odade se svojim lutanjima. Jedan od prvih njegovi poduhvata beše odlazak u Valuziju. Svi njegovi savremenici smatrali su to čistim samoubistvom, ali njemu nije baš mnogo bilo stalo do života. Bio je odbacio sve savremene načine transporta, kao što su leteći brodovi ili brodovi na sopstveni pogon. Nije želeo da ugrozi život ni jednom članu posade.
Odjahao je put Valuzije na vodenom zmaju, kao što su to radili heroji od davnine. Putovao je četiri dana pre nego što je na uzburkanom moru ugledao nepregledne kišne džungle te zemlje. Zatim se danima lomatao po klizavom blatu i tukao se sa ogromnim grabljivim pticama čije je meso bilo žilavo i neukusno. Izmicao je čoporima krokodila koji trče i bore se sa po tri metra dugačkim škorpijama.
Otkrio je sedam velikih gradova koji kao da su bili napravljeni od zelenog stakla i čije su šiljate kule poput snopova cevi štrčale u vis iz mnoštva građevina. Oko svakog je bila mreža od nekog srebrnkastog metala koja je ležala iznad plitke vode. Bila je pod visokim naponom i verovatno bi i njega spalila da nije video jednu grabljivu pticu kako gori na njoj. Uprkos svim tim predustrožnostima, gradovi su bili avetinjski prazni. Teledirigovane mašine čistile su prostoije, otklanjale kvarove, ali se osećalo kako tu već stotinama godina nije kročila noga razumnog bića.
Konačno u jednom od njih, pored nekoliko redova diskastih letilica pronašao je jedinog stanovnika ovog mini-kontinenta. Bio je to skoro humanoudni gušter, prelepe sitne krljušti, obojen tako intezivnim bojama da se čak i premoreni Boror morao zadiviti. Telo muje bilo jarko zeleno, a grudi i stomak žuti. Donji deo lica i prednja strana vrata, bili su mu svetoplavi. Dlanovi i stopala takođe. Oči su mu bile žute, kao i stomak, ali sa crvenom uzdužnom zenicom. Nije baš imao nos u našem smislu te reči ali mu je lice u osnovi bilo humanidno, i začudo, imalo je nekakvu lepotu. Ležao je ili tačnije rečeno vrlo zavaljeno je sedeo na nekolj vrsti poluloptaste naslonjače koja se blago ljuluška bez ikakvog kontakta sa podlogom.
Kad ugleda Borora, on napravi grimasu sličnu osmehu, ali na njegovom licu mogla je to biti i pretnja. I pored sve svoje legendarne hrabrosti Boror ustuknu, jer primeti da dugi gušterovi prsti počivaju na setu dugmića sa svelećim zelenim i crvenim oznakama. Boror se preplašeno sakri iza ogromnog zlatastog diska, oprezno izvirujući, jer koliko god on mogao da uspori vreme nije mogao da bude brži od svetla. Kada je pogledao, čovekliki gušter više nije bio na mestu gde ga je ostavio kada je skočio u zaklon. Šta će sad uraditi, da li će ga ubiti kao štetočinu koja se uvukla u njegovu kuću?
„Varvarine!", začu se glas tik iza njega. On se trže, pa, savladavajući paniku, polako se okrenu i nađe se oči u oči sa strašnim valuzijskim čovekom-zmijom. Imao je u ruci mač na čijem je štitniku bila montirana neka vrsta poluautomatskog pišrolja, ali strah nije mu dozvoljavao da ga upotrebi. Jednostavno, imao je osećaj da će, uradi li samo jedan nagao pokret, sledećeg trena biti pretvoren u prah i pepeo. Čovek-zmija progovori ponovo:
„Govorim li pravi jezik, varvarine, ili sam pogrešno procenio da si sa Tir-Nan-Oga?"
Uplašeni Boror odgovori energičnom gestikulacijom, na šta se gušter još dublje povuče u svoj naslonjač rekavši:
„Jadniče, nem si. Kakav sam ja baksuz! Posle dve hiljade goina konačno sretnem jednog Elfa, a on je nem."
„Nisam nem!", zaurla Boror, toliko glasno da je i samog sebe uplašio.
„Odlično onda, varvarine. Ja sam, da ti pravo kažem, na samrti i biće mi drago da neko od vas, koji ste sada zauzeli ovu planetu, provede poslednje dane sa mnom. Osim ako nisi došao da me ubiješ, varvarine, što ću ti mirno dopustiti, pošto se moja budućnost sada meri u satima."
„Dobro,... gušteru", reče Boror, povrativši svoju diplomatsku staloženost. Namerno nije upotrebio reč čovek-zmija jer mu se činila ponižavajućom. Sada se već mnogo hrabrije obraćao sagovorniku:
„Ja sam došao na Valuziju samo da bih utvrdio šta se ovde dogodilo, pošto već skoro dve hiljade godina nema ni traga, ni glasa od vas, a za moj narod, ovo ostrvo je tabu, niko mu se sme približiti ni na trista kilometara. Ja sam onaj koji je prekunuo tradiciju, ali uveravam te da nisam došao sa lošim namerama. Kako se ti zoveš? Moje je ime je Boror."
„Moje ime je Fjuud, ali mslim da ti to ništa ne znači jer sam zaista poslednji od svoje vrste. Moj je narod sebe nazivao Kaa. Čini mi se da će ti to pomoći da izbegneš sve sitne neprijatnosti izražavanja preko zmija i drugih gmizavcima od kojih se razlikujemo koliko vi od vaših rođaka, bubojeda."
„Mi smo u rodu sa... šišmišima?", zapanjeno će Boror.
Poslednji izdanak roda Kaa, klimnu glavom sa svojim zastrašujućim osmehom. Zatim dodade:
„Zašto to smatraš pogrešnim? Misliš li da vrsta koja je imala dovoljno ambicije da poleti, nije mogla da uloži dovoljno napora da postane razumna?"
„Ne znam, baš...", zbunjeno će gospodar Smaragdnog Trona „Naši naučnici tvde da smo mi nastali od jedne vrste majmuna. Mudraci kulta Araksa strašno se protive toj teoriji, dok je Leliks sveštenici podržavaju, jer smatraju da nas je troje osnivača razuma odvojilo od sveta majmuna."
„Potpuno je tačno da ste vi postali od jedne vrste krupnih majmuna, ali od čega su postali majmuni? Vi ste tek zagrebali površinu znanja. A već mislite da znate sve. To je čest problem kod vrsta u ekspanziji. Uvek gledate problem iz samo jednog ugla, i uvek ga rešavate na isti način, slepo verujući kako je jedino taj način ispravan. Mislim da time samo sebi opterećujete život. I naši su to radili u svoje vreme. Kada ste se vi pojavili kao razumna sorta ovde je zavladala panika. Smatralo se da će ratoborni majmuni vrlo brzo pronaći neko strašno oružje i doći ovamo da nas sve pobiju. Čuj, sve nas, smešno. Kada sam se ja rodio bilo je ostalo još samo šesnaest pripadnika roda Kaa. A ni jedno naše dete nije se rodilo dok se ja nisam potrudio oko toga.
Rođen sam pre dvanaest hiljada godina. Još dok sa bio dete uplašeni ludaci istrebili su sve primate na Valuziji, plašeći se da bi mogli evoluirati u nešto slično vama. Ovo je jedino mesto na ovoj planeti bez primata, ako izuzmemo polarne oblasti, naravno. Kada je vreme odnelo te usijane glave, ja sam preduzeo neke korake na pručavanju vaše rase, čak sam uradio neka genetska poboljšanja na vašim precima. Poslao sam grupu sa tim materijalom nazad na kontinent i to se raširilo kao pandemija. Ujedno sam radio i na produženju naše vrste, pokušavajući da vraćanjem naših mladih među prirodne uslove podstaknem želju za parenjem. Ja sam, na žalost, u to vreme bio vezan za Kecel, a ona je bila neplodna. Uspeo sam da dobijem potomke od čak tri para. Međutim, onda se, pre nekih dve i po hiljade godina, dogodila katastrofa.
Naši gradovi napajali su se energijom koju je, u stvari, pravila ogromna svemirska stanica koja kruži oko Evelona, upijajući svetlost Araksa i šaljući je nama. Ta je energija bila korišćena za sve naše potrebe na Valuziji. Jedan meteor, koji se predhodno bio sudario sa drugim, naglo je promenio pravac i udario je u antenu za odašiljanje energije. Emitovanje iznenada prestade baš kad su cela naša i elfska populacija bile u tom prelepom parku gde su simulirani uslovi koji podstiču želju za životom. O, kako smo bili glupi i naivni!
Sva naša zaštita zavisila je od jednog jedinog izvora energije, onog koji je tog trenutka postao nedostupan! Mreže oko parka prestadoše da zuje, a naše ručno oružje nije radilo, jer je ostalo bez napajanja. Jami-jami ptice nagrnule su u stotinama dok smo se nalazili na stenama sa ukrasnim rastinjem i plitkim jezercima koja su se presipala jedna u druge.
Svo naše potomstvo beše rastrgnuto. Njih pertnaestoro, zajedno sa osmoro odraslih. Poslednje troje kojeje preživelo, i ja s njima, zadobiše teške povrede kičme - jedinog dela tela koji se ne može izlečiti.
Oko sedamdeset Elfa, koliko ih je ovde bilo dovedeno zbog mog projekta sa njima, dohvatiše oštar baštenski alat, pa krenuše da zaštite decu svojih dobrotvora. Iako su ubili više od stotinu jami-jamija oni izginuše svi do poslednjeg, a novi grabljvci gazili su preko leševa ubijenih. Ceo taj pakao trajao je samo petnaest minuta dok iz druge putanje orbite nije stigla rezervna energetska stanica i počela da emituje enrgiju. Prekasno za vrstu Kaa, koja je tog dana praktično prestala da postoji.
Vezani za ovakve lebdeće stolice pod budnim okom naših mehaničkih bolničara, nas četvoro polako smo umirali od tada, do danas. Kada je pre oko dvesta godina umrla i Kecel, moj jr život je postao besmislen, i jedva sam čekao da iščili iz mene. Naravno, setio sam se vas, rase koja nasleđuje ovaj svet i čiji su predstavnici tako nesebično dali svoje živote pokušavajući da nas zaštite. Smatrao sam da vam moramo ostaviti poslednji poklon, kako ne bi uzalud protraćili hiljade godina razvoja.
Na žalost, nisam mogao da dođem i predam vam tajne, jer u ovom stanju ne mogu da pilotiram letilicom. Skinuo sam atomatsku odbranu oko Valuzije i čekao. Ali, vas prokleto dugo nije bilo. Konačno, sada, kada je u meni još samo iskra života, neko je došao da primi poklon starih gospodara Evelona novima."
„Ali, zašto to činiš nama, koji smo vas se uvek plašili? U našim mitskim pričama nacenjeniji je izmišljeni heroj, Vin, koji je, navodno, ubio nekog vašeg zapodenika spasvajući svoju izbranicu koju ste rešili da pojedete. Svi znaju da je to čista izmišljotina, ali to je bajka koju majke najradije pričaju deci pred spavanje", uzvrati mu Boror u kome se diplomatska opreznost budila, čim bi mu neko počeo da maše pred nosem, velikim a ničim zasluženim poklonom.
Čovek-zmija se ne uvredi. Samo se, s blagošću, duboko zagleda u Bororove oči rekavši:
„Zato, varvarine, što u prirodi postoji samo jedno istinsko bratstvo. Bratstvo po razumu. A vi ga imate."
Sledeća tri meseca Boror je proveo učeći i zapisujući sve što mu je Fjuud objašnjavao.
Tako je nastala čuvena „Zlatna Knjiga", knjiga napretka. Za uzvrat, on je obradovao starca punom mešinom boborovače, jer mu proklete mašine nisu donosile ništa što ne bi bilo zdravo za njega. A to mu je, razume se, samo još više ubijalo volju za životom.
Mnoge stvari koje mu je čovek-zmija objašnjavao, Boror nije shvatao, te mu je ovaj ostavljao ploče na kojima su već bila zapisana predavanja za stručna lica raznih oblasti, unapred prevedena na glavni jezik Tir-Nan-Oga. Bilo je dovoljno da se ploča ubaci u mašinu pa bi se u prostoriji pojavljivao duh koji je naširoko i nadugačko objašnjavao zadatu temu.
Na kraju doveo je Borora do nekoliko neobično izuvijanih cevi koje su vibrirale stvarajući između sebe neko čudno zamagljeno svetlo. To je bilo ono o čemu ste me pitale. To je bio magični prolaz u drugi svet.
Fjuud ga je zvao teleporterom i tvrdio je da se koristi samo za veoma velika rastojanja, kao što je putovanlje između vrlo udaljenih zvezda. Sam poslednji Kaa nije znao kako se rukuje njime, a literature o tome baš i nije bilo mnogo. Stručnjak za njegovu upotrebu, Feko, poginuo je za vreme onog nesrećnog napada jami-jami ptica, ne ostavivši svoje znanje za potomstvo.
Negde na polovini četvtog meseca Bororovog boravka na Valuziji, jedne olujne noći, Fjuud umre. Mašine su ga još dva dana držale u nekoj vrsti kome, ali Boror je smatrao trenutkom smrti čas kada su prestale sve moždane aktivnosti poslednjeg izdanka rase Kaa.
Pošto se nepovratno ugasila iskra života u Fjuudovom telu, mehanička medicinska nega sama se isključila. Boror ga uze sa njegovog ležaja, pa, ne htevši da ga ostavi da tu trune ponese ga sa sobom. Pošto mu je omiljena razonoda bila da vežba pilotitanje letilicom ljudi-zmija on ga utovari u jednu i polete u pravcu svoje prestonice.
Kada se ogroman zlatasti disk oko pola sata docnije spustio na trg ispred njegove palate, na ulicama i među Bororovom gardom nastade panika. Vojska je za samo nekoliko sekudi izvukla najnovije i naubojitije oružje, uperivši ga u letilicu ljudi-zmija.
Narod je već gunđao na ulicama, kako je ludi car avanturista, sasvim sigurno probudio zlo koje spava u Valuziji, pa su njeni strašni stanovnici došli da se osvete.
Onda se vrata spustiše i pojavi se car lično, noseći mlitavo telo čoveka zmije u svojim snažnim rukama. Okupljena masa zaneme. Vojnici poskakaše sa svojih streljačkih položaja i salutiraše. Pravi Vin konačno se pojavio, i bajka je postala istina. Car trećeg carstva, Boror Nepobedivi, učinio je nemoguće.
Ali strah je još uvek tinjao u srcima onih koji nisu baš svesrdano podržavali Borora. Neko viknu:
„Dobro, ubio si jednog od njih i ukrao si im letilicu, ali šta će biti sa tvojim narodom kad takvi diskovi prekriju nebo, care?"
„Niko neće doći za mnom. Ovaj, u mojim rukama, bio je poslednji. Valuzija je od sad naša", zagrme Bororov duboki glas.
Eksplozija oduševljenja u masi, mnogo veća nego na njegovom i Zirinom krunisanju. Narod se probi do njega, odguravši gardiste kao vihor suvo lišće, postavi Borora na jednu tablu upozorenja koja je došljacima ukazivala da se baš u toj palati nalazi Smaragdni tron, pa poče da ga nosi po ceom gradu, zajedno Fjuudovim lešom, kličući:
„O, sretnog li dana za sve Elfe na svetu!"
„Boror je ubio poslednjeg čoveka zmiju!"
„Naš car osvojio je Valuziju golim rukama!"
„Vin iz bajke konačno se otelotvorio u našem Bororu!"
„Neka večito živi najveći heroj i vladar koga je Tir-Nan-Og ikada imao!"
Onda su hteli da obese ostatke poslednjeg Kaa na najvećem gradskom trgu, ali im car to ne dozvoli, zapretivši da će leteti glave, ako neko samo i dotakne Fjuudovo telo.
Pokušavao je da im objasni kako on nije ubio poslednjeg čoveka-zmiju i da mu je čak postao prijatelj, ali niko nije hteo da ga sluša. Samo su ga optuživali za laganje iz skromnosti. Kada se, konačno, vratio u svoju palatu, naredio je da se smesta okupe najučenije glave njegovog carstva.
Pošto je telo nesrećnog Fjuuda pod jakom stražom poslao u kristalnu šumu na balsamovanje, on pokupi četdeset i dvoje mudraca i ugura ih u zlatasti disk, pošto su se mnogi plašili da u njega uđu. Isto veče polete preko Olujnog mora.
Odmah po sletanju, naučnici su se razmileli po Fjuudovom gradu i naravno stigli su i do vrata svetova. Boror im objasni šta je to, nadajući da će oni otkriti kako to radi. Nažalost, oni izgubiše mnogo vremena, ali, ne otkriše ništa. Čak je sedmoro naučnika dobrovoljno zakoračilo unutra, ne bi li saznali nešto više o tome. Svi su odmah nestali, a nijedan se nikad nije vratio sa druge strane.Ta vrata koja zuje su dugo bila tabu tema među mudracima Evelona, a onda su, posle jedno dvesta godina, odjednom prestala da zuje, mutno svetlo je nestalo, i postala su običan izuvijani ram kroz koji se moglo proći bez ikakvih posledica. Završio je pored staklenog sanduka u kome je bilo izloženo Fjuudovo telo u Muzeju kulture naroda Kaa, koji je lično Boror osnovao.
Eto, to vam je bila priča o jedinom prolazu između svetova sa kojim smo se mi, vilenjaci, ikada susreli i verujte mi, za razliku od mnogih drugih, ova je potpuno istinita - završi vilenjak svoje dugo izlaganje o stvarima koje ni sam nikada nije video.



Komentari (5)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

anonimni_autor anonimni_autor 07:24 02.01.2011

anonimni autor

Tu sam!
kakapo kakapo 09:39 02.01.2011

Re: anonimni autor

Tu sam!

Već je i bilo vreme! Super su ti nick i avatar (ako sam dobro savladao blogerski, to će reći ime i znamenje).
docsumann docsumann 12:09 02.01.2011

pozdrav

@ anonimni_autor

interesuje me da li si čitao



puno pozdrava i sve najbolje u 2011.
G r o f G r o f 20:00 02.01.2011

????????????

Kako ovo nisam primetio..!!!
mlekac mlekac 21:04 02.01.2011

Re: ????????????

G r o f
Kako ovo nisam primetio..!!!


Sta nisi primetio grofe?
Sagu?
Pa ide vec neko vreme...
Nema veze, kreni od pocetka, stici ces ostale.


EDIT:
Napomena i tebi i svima ostalima koji "kasne".
Slobodono komentarisite i prethodne glave, autro nam se, ionako tek pridruzio, tako da se trenutno aktuelna glava ima smatrati aktivnom za komentare o SVIM do sada objavljenim delovima.

Lepo se zabavljajte!

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana