Priča jedne devojčice.
Bez šibica.
Sa plavim očima.
Koju je možda sanjala.
A možda nije izmislila.
-Da li si bila dobra ove godine?
-Uh.. da li sam.. Prevrće po sećanju.. da li je bila dobra? Dobra šta? Devojčica? Odavno već nije devojčica.. Majka? Žena? Sestra? Prijatelj? Koleginica? Ćerka? Hm.. Ne znam. Zaista ne znam. To drugi bolje znaju.
Ćuti.
-Možda bi bila bolja da sam bila strpljivija, da sam manje sumnjala, manje škrgutala zubima, manje gubila živce, vikala.. Da sam više spavala? Da sam dala pravi savet prijatelju u velikoj nevolji?
Ne zna. Ćuti.
Deda Mraz se nervozno meškolji.
-Pa jesi li? Bila dobra?
Klima glavom u nadi da će je "navući"da kaže -da, pa da tera dalje. -Naporne li su ove što se premišljaju.
-Bila si dobra, je l’ da?
-Ne znam.
-Uradila si nešto lepo ove godine sigurno?
-Hm... Jesam li? Nešto baš i ne mogu da se setim nekog posebno dobog dela.. I šta su dobra dela uopšte? Nisam nikoga spasla iz požara.. Malo sam se bunila ne nepravdu, nisam bacala hranu i trudila se da štedim vodu. Odnela neke stvarčice iznošene Jasmini za decu.
-Nisam. Nisam uradila ništa posebno.
"Deda" već nervozno raščešljava bradu prstima. Vruće je u ovom čudu. -Mrzim ove kostimirane uloge..
-Pa dobro, ajde, ove godine.. a inače, inače si dobra devojčica?
-Inače.. gde me nađe. Ne znam. Ne verujem. Nemam razumevanja za ljudske slabosti.. puno vičem.. sudim na prečac .. Nema kod mene žutih kartona. Osim onih koji su davno dobili neograničeni kredit. Ne kajem se. Sve u svemu, preka.. A to nije dobro. Ne, nisam nešto posebno ni dobra. Znam ljude koji su mnogo bolji.
-Nisam dobra.
-Kako nisi? Sad već gubi živce. Oboje su nervozni. Ona ni ne zna što je došla. Ništa ne traži. Nije mu pisala. Ne očekuje poklon. Šta će uopšte u njegovom ..uh, dobro je, nije u krilu.. Okreće burmu, to radi kada nešto hoće, a ne zna kako da započne.
-I šta sad? Niko mi nije rekao koja je procedura. Ja pitam, ona kaže jesam, ja joj dam poklon i gotovo. I šta sad? O jebem ti život. Nikad nisam voleo ovo što razmišljaju. Pitaću je još jednom, pa ..
-Ma mora da si bila dobra, sigurno ima nešto lepo što si uradila, je l 'da?
-Jesam, mislim da jesam. Ali me sramota. I ne može tako lako da se objasni. On je mali, majušan, kao moj sin, samo starije mu je lice, kao da ima .. četri godine. Zaređao je sa pruženom rukom među ljudima, pa se skrasio na stepeništu i nekako su nam se sreli pogledi. Može biti da je neka fleka od rođenja, a možda i izbledela masnica... velike crne oči, prugasta, prljava kapuljača koju pomalo navlači na oči. Ne znam zašto, pokrila sam oči rukama, pa otkrila: Bu! I on isto. Pa opet. I smejali smo se. I opet. I smejali smo se. I opet. Na izlasku se okrenuo još jednom – Ćao! Velike, blistave oči.. I posle, još jednom, kroz staklo ugledala sam kako se okreće – Ćao! Veliki blistavi osmeh..
Knedla joj se pela u grlo. Opet je počela da plače. Sad zaista. Na glas.
-O jebem ti.. I šta sad da radim? Ko me vuk’o za jezik? Trebalo je lepo – Nisi bila dobra ove godine, nema veze, bićeš sledeće, evo ti poklon.. A ja navr’o ... Vidi je još plače.. ček da vidim, šta je za nju....
Rukavice neke, narandžaste od prevrnute kože sa šarenim pletenim delovima. Krajičkom oka ih je spazila. Lepe su. Dubokim disanjem smirila je plač. Uzela je rukavice bez hvala i otišla.
-Rukavice? Šta će mi? Imam već.. Nisam ih tražila..
Doduše ništa ni nije tražila.