Kuća moga deda Stevana nalazi se u Dračevici, delu dalmatinskog sela Ervenik uz cestu zvanu "rudarica", zapravo stotinjak metara od te ceste. Baš podno brega što se spusta od Mokroga Polja. Njeno prostrano dvorište je bilo obzidano visokim zidom, čvrsto zidanim od krupnih blokova tesanog sivoga kamena. Dvorišna vrata su bila opervažena, a njihova dva krila od drveta obojana zeleno otvarala su se uz blago škripanje, koje i sada po nekad čujem, mada već decenijama nema tih vrata, njihovih šarki,kvake i kračuna.
Ispred dvorišta dizala su se tri ogromna oraha bele kore. Sa desne strane vrt i krupna, zelena krošnja smokve. Nekako, ukoso, levo od dvorišnog zida, stajala je pozamašna kamena gromila, složena u obliku piramide. Između gromile i dvorišnog zida prolazio je put što je vodio do nekoliko kuća iza naše.
Kuća moga dede više tako ne izgleda. Otac i stric su je, kasnije, sedamdesetih godina, podigli i obnovili. Gromilu, levo od dvorišnih vrata su zdrobili u pesak od koga su gradili kuću i okolo kuće,, proširili su kapiju i poskidali kamene murale i pervaz. Skinuli su drvena vrata i postavili metalnu kapiju. Njena fasada je danas obojena u žuto. Visoko iznad dvorišnog zida vidi se ogromna terasa sa metalnom ogradom. Jednog od velikih oraha je nestalo.Osušio se pošto ga je grom skoro rascepio baš onog kišnog proleća kad smo sahranili baku. Nema ni smokve, ni malenoga vrta koji je krasila. Na tom mestu su otac i stric ozidali garažu. Nema već četrdeset godina ni moga dede, trideset bake, a već 15 godina ni moga oca. Ostao je stric koji živi na dedinom kućištu i sve to smerno pazi. Drži čak i konja, mada za tim nema stvarne potrebe. Ne valja biti bez konja, kaže..svaka prava kuća to ima..
Kad smo 1995. morali otići, naša kuća je bila poharana. Iz nje je odneto sve osim jednog ogromnog badnja u konobi jer on nije mogao da prođe kroz vrata a pljačkaše je, po svemu sudeći mrzelo da ga rastavljaju pa ponovo sastavljaju. Nakon završene pljačke, polili su benzinom drvene kružne stepenice što su vodile na tavansku ploču i potpalili ih..Vatra je probila krov, ali izgleda da je baš tada pala kiša i ugasila je. Izgorelo je sedam, osam redova cigle na trećini južne strane, a drugo ostalo celo. Stric i moj brat Sava, otišli su nakon dve godine tamo i ostali dok kuću nisu pokrili i zatvorili. Sami platili i sami radili.Sada ona izgleda pristojno, moglo bi se kazati čak i lepo.
No, ja, kad mislim o našoj kući, nikada nemam na umu ono kako ona sada izgleda. Ja je uvek vidim onako kako je izgledala kad sam bio dete, dok je deda bio tu.Čudno, ali ni moju pravu, roditeljsku kuću u Kninu ne doživljavam onako kao dedovu.. Dedovu zaista smatram ishodištem. Kad me neko pita, gde je tvoj dom..ja kažem - to je kuća moga dede..A čovek, bar ovde na Balkanu, ne može imati dva doma..Ima samo jedan, i njega drži u sebi...pa imao taman sto kuća..Postoji samo jedna kuća koja je dom, ostalo je imovina.
Naročito pred Božić, vrate mi se slike, još negde iz predškolskoga doba. Te svečane pripreme koje su radili deda i baka. Nemoguće je nabrojati sve detalje, ali svaki je imao boju svečanosti i neke tihe, skromne radosti i sklada. Od toga na koji je način baka spremala slamu, orahe, suve smokve, ili kako je deda odlazio ozbiljnog lica da izabere dvoje bravčadi koje će "žrtvovati" za svečanost. Stajao je dugo naslonjen na ogradu od tora, osmatrao, merio, pipkao po leđima ovniće što su mu protrčavali na rukohvat,a onda se naglo pokretao kad bi doneo odluku i obeležavao ih.. Odabranu bravčad bi sutradan zaklao rođak Vaso.Deda mu nije prilazio dok ne obavi posao. Jedno je bilo za kuvanje a drugo se peklo.
Popodne, na Badnji dan vodio me sobom da u nedalekoj livadi usečemo hrastove badnjake koje je on ranije odredio. Sekao ih je iz tri odlučna zamaha. On ih je nosio a ja pridžavao. Unosili bi ih dok su ukućani stajali ozbiljnih lica, posipala se slama, orasi, suve smokve..Baka imala svoje nabrajalice, ja nešto govorio, zapravo ponavljao ono što mi je on šaputao.Za vreme posne večere, davao mi je pola čaše crnoga vina govoreći da je to dan kad čovek dobije onoliko krvi koliko vina popije za večerom....
Sutradan sam se budio sa uzbuđenjem..Pripremala se cicvara, sve drugo bilo već spremno, svi oblačili najbolje što imaju...Čekao se božićni ručak, a znak da može početi, dao bi celom komšiluku rođak Vaso koji bi na bezbednoj udaljenosti od kuće ispalio tri dinamita..Pa onda sveće, mirboženje, gledanje u božićno pleće....Zaista je u svemu tome bilo istinske radosti..Prepoznavao sam je, i sada imam neke njene plamenove..
Pa srećan Božić svima koji ga slave, i radost svima.. Onima koji slave i onima koji ne slave..