Na blogu B92, pišem, boga mi, negde od oktobra 2006...Radim to u najboljoj veri da ću bar malo uticati na javno mnenje u Srbiji i shvatanje javnoga dobra kao ključne stvari od koje je većinska, srpska politička javnost, na žalost još daleko.
Po tradiciji, po javnoj spoznaji, po pljačkaškim zakonima koji guraju privilegovane, po suludom zločinu koji se pokušava "prikrpiti" u ime i na raboš svakom Srbinu, a da su ga radili sasvim određeni ljudi, sa imenom i prezimenom, sistem o kojem sam pisao je izdržao. On jeste izdržao, ali on neće dugo. Ne može Dobrica Ćosić živeti trista godina, kao "starac Fočo ili kao gavran".
Sve što sam napisao bilo je ili će biti. Pogledajte spisak mojih tekstova i videćete...Znam šta sam pisao.Da to ne znam, davno bih odustao od ovoga što radim..,.Za sve to vreme, ja sam objavio, bogami mi, skoro 400 postova.I imao, brat, bratu, bar pola miliona čitaoca..Đe god u Srbiji dođem, a nema varoši da ui njoj nisam bio,sretnem bar nekoga ko kaže..e svaka vam čast za ono što pišete na blogu B92..Ej, nije malo...Ne tvrdim da su to sve bili kvalitetni postovi..bilo ih je "raznih".. Ali, četristo postova u poziciji VIP autora nije malo....To bi u štampanom obliku sve to zauzelo na hiljade stranica..Znate dragi prijatelji da za to ne plaća niko ni dinara. Kad svuda imaš prijatelje i obožavatelje, moraš računati da imaš i neprijatelje i one koji te ne vole...Ali nisu bitni ovi mrzitelji..Bitni su ti koj hoće da menjaju svet..Moj mladi i hrabri prijatelj, Milan i ja sedeli smo u Knjaževcu, 2006, ili 2007, gde su nam prišla tri neka jako zajebana tipa i upitali...zašto ste došli..A došli smo zato što je u kafani u selu Minićevo bila izvešena parola "zabranjen ulazak Ciganima". Došli smo i tražili od gazde da to skine ili ćemo mio to skinuti, išli u policiju da to oni skinu, pa potom u opštinu čiju su vlast činile, SPS, DSS i SRS., Niko repom nije mrdnuo...Kad su naši "dušmani" došli,.podigao sam se ja, pa Milan..Divim se Milanu jer ja se po nekad ničega ne bojim....ali pokazalo se da je on još gori od mene....i pitao je on, a ne ja.., a zašto ste vi došli...Oni su nas gledali...a onda sam ja kazao..hoćete da se bijemo ili....Folirao sam..nisam bio naoružan..i ne postoji u prirodi čovek koji više od mene mrzi oružije.....D
Rekli su..hajde da sednemo i razgovaramo kao ljudi...
To su svbe bili lokalni političari...Rekao sam..evo vam Mićo..a ja ću kontrolisati..Za pet minuta je dogovereno da se skine sramotni natpis, i da kasnije nastavimo razgovor...
Sramotno u svemoi tome je bila činjenica da to nije iznudila država,. nego Mićo i ja...Od političara...dakako..