„Ekran“ je danas idol naučnicima i književnicima koji nisu dovoljno cenjeni u disciplinama u kojima deluju, tako da je pored funkcije zabave i ispunjenja slobodnog vremena, ekran postao i jedan od načina za podučavanje. On ljudima uliva veliko poverenje i veruju mu više nego ogledalu. Čovek će češće pogledati ekran televizora, nego sebe u ogledalu, pre nego što izađe iz kuće. „Čitanje“ ekrana ipak zavisi od nas samih, naših interesovanja i stepena obrazovanja, ali i redovnog čitanja štampe.
Moralna inspektorka Aleksandra Pavićević, inače naučna saradnica Etnografskog muzeja SANU, jednom prilikom je izjavila da od štampe jedino čita Politikin Kulturni dodatak. Da li ona zaista veruje u svoje reči i da li zaista ne zna koliko je moć spektakla jaka i da je svaka borba, pa čak i ignorisanje, uzaludna. Ona je verovatno htela da kaže da ne spada u onu grupu mediokritetske publike koja je upućena u sve ono što se dešava na javnoj sceni i iza nje, pa je predimenzionirala svoju izjavu do granice ekstremnosti.
Pitam se da li ljudi koji samo subotom kupuju Politikin Kulturni dodatak koriste anksiolitike ili je ovakva nepromišljenja izjava opomena da je društvo u kome živimo krenulo u pogrešnom pravcu ?
Međutim, spektakl može biti samo intenzivniji i nikako se ne može zaustaviti. On ne samo da se širi teritorijalno, već ulazi u sve krugove društvenih aktivnosti, tako da i sami neprekidno učestvujemo u njegovoj ekspanziji; u školi, porodici, u našem slobodnom vremenu, na radnom mestu.
Suočen sa spektaklom čovek je vremenom počeo da oseća sve veći strah od anonimnosti. Potreba da se pobegne iz anonimnosti se često ispoljava bezbrojnim pokušajima da pojedinac učestvuje u bilo kakvom muzičkom, zabavnom ili nekom drugom šou programu. Bez suštinske veze sa koncepcijom ovakvih emisija individue čine sve kako bi i same postale „ekranski idoli“. Oni smisao života nisu pronašli u realnom životu i učestvovanje u jednom takvom programu im omogućava da konačno pobegnu od jednoličnosti kojoj su izloženi u realnom svetu. Enormno je veliki broj prijavljenih u svim zemljama. Tako je i u Srbiji. Strah od anonimnosti neke ljude tera u finansijske dugove, neke u blato i balegu, ili na neko tropsko ostrvo, a mnoge put Košutnjačke šume, pa pravo ka estradnoj zvezdanoj orbiti.
Želja takvih ljudi je da steknu popularnost, a ne da pronađu smisao u popularnosti. Njihov broj je nepregledan i iz tog razloga emisije ovakvog koncepta beleže rastući značaj iz godine u godinu. Dakle, problem nije u ovim takmičenjima, niti u načinu na koji se dolazi do novca - već u pojedincima, onima koji ne ostavljaju nikakav trag i ne šalju svojim gledaocima nikakve poruke. Za njih je svet spektakla u funkciji lične promocije, promocije lepote i mentalne ograničenosti. Zar svest o milionskoj gledanosti ovih emisija ne može da pokrene nikakve vijuge u njihovim mozgovima? Pored toga što se od njih očekuje minimalna, čak i ona dečija doza snalažljivosti i zanimljivosti, neka se bore za bolji položaj rudara - na primer. U tom slučaju, takmičenje ovakvih individua gubi smisao. Ipak, njih će sve više biti jer medijska sloboda u Srbiji ne postoji, a iluzija da moćne megakorporacijske kuće daju u svojim programima slobodan prostor onima koji imaju drugačiju ideologiju, kod gledalaca je zaista velika.Zaključak je da pojedini takmičari ceremonijalnih rijaliti programa visokog rejtinga: pate od fobije anonimnosti, nisu ostvareni u svom poslu, ideološki i životno su neopredeljeni, biološki ograničeni, ali ipak vizuelno dopadljivi publici koja im omogućava visok plasman - ili čak pobedu. Ovakvi učesnici ne znaju da je televizija postala zamena za biblioteke, školu i roditelje, i da mladi ljudi vrlo lako usvajaju njihov način razmišljanja i ponašanja. Način razmišljanja i ne postoji - jer oni ne razmišljaju, a ponašaju se toliko samouvereno, čak i ako ne znaju gde se nalazi most Golden gejt. "Mentalna zagađenost" ovakvih takmičara širi se na veliki broj gledalaca - naročito onih mlađih od 20 godina. Na ovakav način se dobija klonirano ponašanje mladih ljudi koje je nemoguće promeniti. Oni se odevaju, govore i misle kao njihovi ekranski idoli. Zato naš realni svet i izgleda ovako kako izgleda.