Milan Nikolić
Taman kada su svi digli ruke od pitanja kako vladika Porfirije podnosi silne pornografske sadžaje na domaćim nacionalnim i lokalnim frekvencijama, ovaj, inače sasvim pristojan i prijatan čovek, zauzima novu, rekao bih - još provokativniju funkciju od one u RRA. Pre nego što razmotrimo novu/staru poziciju vojnog episkopa, da ne bi bilo (uobičajenih) zabuna, pod "pornografskim sadržajima" ne podrazumevam samo ono što pornografija bukvalno jeste, već sve ono što implicira i upućuje na određeni sistem (porno, turbo) vrednosti. Ali, izgleda da (opet) nisam u pravu. Da je Srbija je zemlja duhovnosti, koja kao takva brine o kreposti svojih čuvara, naslednika, branitelja, pokazuje najsvežiji primer instaliranja (termin vladike Porfirija) sveštenika u vojnu službu. Jer, bez bogoslužitelja, ona, bila profesionalna ili ne, jednostavno nije potpuna. Vojni epsikop, dakle, gospodin Porfirije, postaje svojevrsni - filter, nadzorni organ (citiram novinare koji su razgovarali sa njim) koji će voditi računa o raspodeli sveštenika u vojsci, ali samo spolja, kao supervizor, budući da sam neće biti instaliran u vojne redove i da neće sticati čin. Ne smem ni da zamislim kako bi sve to izgledalo da je ova služba poverena Amfilohiju Radoviću, uvek budnom i neumoljivom nadzorniku morala i vrline. Sparta nam ne bi bila ravna.Druge sveštenike čeka prava, mala avantura. Oni će morati da zadovolje sve uslove, kao i drugi (da ne kažem - svetovni) oficiri, i da, na delu, pokažu svoju fizičku spremnost. Nema gledanja kroz prste. U širokom luku od pešadije do skakanja iz aviona. Zašto? Suština je upravo u ovom pitanju. U skladu sa Ustavom, podseća nas vladika, dužni smo da vodimo računa o duhovnim potrebama vojnika, bez obzira na njihovu konfesiju, što je, o istom trošku, ispunjavanje jednog demokratskog principa. I sad, ako vojniku na um padnu njegovi sitni gresi iz prošlosti dok noću stoji na straži i on oseti potrebu za Bogom, za milošću i oprostom, sveštenik mora da mu se nađe, Jer, to može loše da se odrazi na službu, a i čist je zahtev duše. Šta ukoliko se slično desi prilikom neke složene operacije, šta ukoliko duša ne odoli burama u nekom presudnom trenutku? Ako vojnik poklekne kad ne treba, posumnja, padne u malodušnost? Sveštenik mora da zna i da roni i da leti i da se vere i da trči. Ostaje jedino bez komandne odgovornosti. Greota.
U ovoj dirljivoj, gotovo poetskoj slici, zamišljam sveštenike različitih "istorijskih religija" (vladika) kako čekaju u redu za preskakanje kozlića, izvode kolutove unapred i unazad u specijalnim uniformama (kada činodejstvuju duhovno - biće u mantijama), kako rade zgibove i sklekove, prisećaju se momačkih dana, dok vojnici, sa strane, u dubokoj introspekciji, razmišljaju o sopstvenim duhovnim putevima i stranputicama. Iako su monoteizmi na sceni, rekao bih da se ovo doima gotovo antički - i duh i telo. Još mi i Platonova idealna struktura idealne države pada na pamet. Nadam se da naši čuvari duha neće biti tako strogi kad pitomcu "na um padne draga" ili, ne daj Bože, "dragi" (mada je i to po Ustavu).Vladika je iskoristio priliku da nas podseti da je ovaj model aktivnih sveštenika i njihovog instaliranja u vojnu službu, izvorno - srpski izum, budući da je na vrlu ideju došao knjaz Miloš davne 1839.godine. Tada smo, ponosan je vladika, bili prvi u Evropi. Danas je to postulat u većini evropskih zemalja i, naravno, u Americi. Zar je potrebno ubedljivije obrazloženje/opravdanje/alibi eventualnim kritičarima i cinicima? Dakle - i originalni smo i prepisujemo. Na, kako sam razumeo, 150 vojnika dolazi jedan sveštenik (biće gužve), a "kritična masa" po svakoj konfesiji mora da se kreće od 500 do 1000 vojnika. Vladika priznaje da će, po zakonu većine očigledno, potencijalni "aktivni rabini" ispasti kukavice i pošteđeni vratolomija (ovo nije citat, of course) s obzirom na broj vojnika koji ispovedaju judaizam. Ali, to će se tek razmotriti, njihove duhovne potrebe nisu sporne. U Ministarstvu odbrane, takođe, sledi još jedna instalacija - jedan rukopoloženik će nadzirati i koordinisati rad svih aktivnih, gotovo olimpijskih sveštenika u njihovim jedinicama.
Duša, telo, demokratija, inovativnost ili utabavanje nazadnosti - whatever, Srbija je zemlja koja ne zapušta duhovnost svoj čuvarnih generacija, i ne dozvoljava grehu da se zapati. Ostalo je nebitno. Ko sme da kaže nešto protiv duhovnosti?
Da ne zaboravim, duhovne potrebe ateista, ukoliko se uopšte priznaju, do daljnjeg će ostati neutoljene ... Ma, oni i nisu baš neki vojnici, zar ne?
Fali im srčanost...