Da li je to početak depresije? Ili je depresija već uzela maha? Da li to bežanje od ljudi, druženja, izbegavanje susreta, nemanje volje da sedneš sa onima sa kojima si voleo da se družiš i razgovaraš, grč u stomaku ili pod grlom pri samoj pomisli na to...da li je...? Ili je to ono: Pun mi je qurac i sebe i drugih, što bi bilo najgore, fatalno, odvratno?
Javlja se moja žena svojoj strini pred put u Lisabon i kaže joj: Idemo da napunimo baterije. Ljubinka, strina (horoskopski znak Devica kao i ja) je smejući se pita: Objasni ti meni kako se to pune baterije, ceo život pokušavam i nikako da mi uspe.
Do skoro sam kako u Beogradu, tako i u Novom Sadu, Temerinu, Begečkoj Jami, Nišu, Gračanici... uživao u društvu prijateljica i prijatelja, zakazivali smo viđenja, ostajali satima u Kolarcu, Kod Marte u Laze Telečkog, Brašinoj čardi, Srećkovom kafiću... i rastajali se napunjenih baterija da bismo se ponovo sastali posle deset, dvadeset, mesec dana.
Otkud se pojavilo TO što mi ne dozvoljava da se i dalje družim, ne, ne dozvoljava mi da se osećam opušteno i prijatno, razgaćeno i razgaljeno sa ljudima koje volim. Davno, davno moja žena je, ne sećam se povoda, rekla: Ti si vuk samotnjak. Jel' TO TO?! Pa se sad iznebuha pojavilo, uvuklo u mene, tajno inkorporiralo, neosetno i nečujno, nesaznatljivo me obuzelo u svoj svojoj snazi i jačini?
U jednom od tekstova sam napisao da bi se trebalo izboriti za zakon o osami. Sad se pitam da li je ovo što mi se dešava želja za osamom ili je prosto došlo vreme za povlačenjem, razume se bez i trunke mizantropije. Povlačenje ali gde, kad u sebe ne mogu iako praznina počinje da biva sve veća?
Sam sebi postajem suvišan! Nije mi više dobro i prijatno sa samim sobom. Dobro, ima trenutaka, sve ređih, kada to baš nije tako ali...da li je izlaz, rešenje situacije u kojoj se nalazim, rad, slikanje? Nisam seo za štafelaj mesecima. Pre četiri meseca sam napravio veliki akvarel-akt ali to je bilo pod prinudom. Izabran sam ili odabran, sa manjom grupom poznatih umetnika da u renomiranoj galeriji u januaru (pa sad je već januar?) svako od nas izloži po jedan akvarel. Dakle, skoro ništa nisam naslikao, nacrtao, napravio grafiku...A celog svog života sam se držao one Apelesove: Nulla dies sine linea. Želje, snaga, počele su da čile iz mene, postao sam bezvoljno nezainteresovan. Postoji izuzetak! Knjige! Njih ne mogu dovoljno da se načitam!
Ne, ne, ne, nije sve tako crno. Juče sam proveo skoro četiri sata sa dve drugarice pijući kafu, jedući nekalorične kolače, pričajući i razgovarajući o svemu i svačemu, deleći i primajući energiju, razume se pozitivnu. Možda još ima nade? Možda mi je bio potreban ovaj odmor, ova pauza da bih ponovo počeo? Posle infarkta pre četiri godine, brzo se oporavivši, počeo sam mahnito da slikam, da pravim izložbe, jednu za drugom, ulja na platnu, litografije, akvarele...Ako je zamor, zasićenost u pitanju, pa prevazići ću ja to, život je ispred mene. Proveriću svoje baterije, trebalo bi da su napunjene posle Turske i Lisabona! Napred i samo napred! Sumnje na eventualnu depresiju, baciću u odgovarajući kontejner, civilizovano, nek' ih recikliraju, moliću lepo!