I nije priča, više je nešto kao iščupci iz sopstvenog mi vremenskog života.
Nikoga ne primoravam niti to mogu, da ih čita. Ako se neko i odluči da ih čita, neka se ne nada mudrostima, razmotavanjima ili zamotavanjima intelektualnog klupka, savetima, uputstvima bilo kojeg tipa...ne to su dosadne, ordinarne i banalne pričice, toliko obične, da se čudim samom sebi što se njima bavim! A opet, svaka sitnica, mrvica, sranja koja nam se dešavaju svakodnevno...to je taj toliko izvikan život.
Pre, ko zna koliko godina, krenem u samišku da kupim hleb, mleko i još ponešto i na pešačkom prelazu, desetak, petnaest metara od mene vidim starijeg čoveka koji se zateturao i pao. Potrčim (aha, zaista je bilo davno!), kad škripa kočnica. Zaustavlja se plavo-beli Stojadin sa rotacionim svetlom na vrh glave. Iz njega izleće mlad milicioner (tako su se tada zvali), podiže čiku kao pero, strpa ga na zadnje sedište i sede za volan. Letnje vreme, otvoren prozor, kažem mu: Bravo mladiću, hvala vam. Nema na čemu, odgovori, žurim, moram što pre da stignem do bolnice...to je moja dužnost.
Bombardovanje. Ja biciklom sa rancem, meredovom i štapovima na leđima vozim nasipom prema obrenovačkom mostu. Imam svoje mesto na kanalu Petrac ispod jedne stare razgranate vrbe. Uvučem se ispod vrbe, nahranim mesto, zabacim štapove, zapalim i zevam u plovke, belouške i vodarice koje kovrdžaju površinu vode, skidam s udice poneku halapljivu kornjačicu i vraćam u vodu, čujem fazanke iz kukuruzišta iza mene, na tz prinudnom sam odmoru, uživam sve dok ne zađe sunce. Onda se vratim, istuširam, legnem i spavam k'o odojče. Jebe se meni za bombe, ako treba da riknem, bar da riknem kako mi se hoće i kako volim. Žena i sin su često sa terase gledali bezuspešan vatromet svetlećih metaka kojim je vojska pokušavala da više sebi i narodu rastera strah nego da uspe da obali neku od neobaljivih raketa. Opet ja biciklom na nasip, kad jednog dana iz šume pored Save izleteše u sukno odeveni vojnici: Stoj! Gde si krenuo, vraćaj se nazad...Ne zezajte se momci, kažem, vidite da idem na pecanje a ribolovac se nikad ne pita gde... Ne može, vraćaj se...ovo je zabranjena zona. Dobro bre, imate li vi nekog starešinu...Pojavi se major, rezervista, malo stariji od mene: Gospodine ovo je ratna zona, okrenu se i pokaza mi rukom. U gustoj šumi vrba i visokih topola, videh gomile metalnih pontona. Ako kao u Novom Sadu poruše mostove, mi ćemo ovde postaviti pontonski most. Razumem gospodine majore ali razumite i vi mene, po ovako lepom danu šta ja treba da radim, da se s babama zavlačim u memljiva skloništa? Pustite vi mene da ja idem svojim poslom, uostalom moja je glava u pitanju. Počeša major svoju već naraslu bradu i uz: I ja bih s vama kad bih mogao, mahnu vojnicima da me propuste. A riba je tada radila k'o luda. Dal' su joj prijale grafitne bombe ili su ih česte eksplozije pokrenule, bog će ga sveti znati?! Tog dana napunim čuvarku, bila tri šarana a ostalo babuške i bodorke, brat bratu, oko pešes kila. Kad sam stigao do vojske, viknem: Majore! Iskobelja se major iz gustiša a ja mu dadoh ribu, preručiše je vojnici u neku aluminijumsku šerpenju, poboljšajte malo ishranu, nasmejah se.
Od malena sam navijao za Partizan, bio partizanovac, mnogo kasnije je došlo ono: Grobari. Navijao sam sve do 1966 godine. Tačnije do 11.maja 1966 godine. U Briselu na stadionu Hejsel igrao se finalni meč Kupa šampiona Evrope između Real Madrida i Partizana. Vaske (Vasović) je dao gol u 55 minutu i Partizan je poveo sa 0 : 1. Meč je završen rezultatom 2 : 1 za Real Madrid. Pobedonosni gol je dao u 76-tom minutu Serena. A ja sam prestao da navijam za Partizan posle izjednačujućeg gola koji postigao Amansio u 70-tom minutu! Vaske, za koga je važilo da ide glavom tamo gde drugi ne smeju ni nogom, šetuckao je, trčkarao za Amansiom, ladno ga puštajući da zabode golčinu. Koga ne mrzi, sve to može da vidi na crno belom snimku na...ma ne mogu više! Ipak moram još ovo: Partizan je tada bio najjači fudbalski klub na svetu! Osvojio je Botafogo kup, gde god bi se pojavio izazivao je strah i zebnju. Prodato burazeri, prodato za velike (ondašnje) pare!
Imao sam devetnaest godina. Uz pomoć mog druga Kunde, kao prespavaćemo kod njegovog ujaka na Lapadu, moji su me blagoslovili uz dodatak neke love da nam se nađe. Kunda je iz Poštanske digao još love sa knjižice i nas dvojica pravac u Labirint bar. Ko se ne seća, Labirint bar u Dubrovniku je bio tačno vis-à-vis kasnije otvorene Galerije Sebastijan. Uđeš kroz drvena dvokrilna vrata, platiš konzumaciju i tražiš mesto što bliže podijumu. U dvojku pada striptiz, šapne mi Kunda na uvo. A ono tek desetka! Popili mi konzum, pa poručimo Amaro (najjevtiniji), samo ga prinosimo usnama i liznemo, da potraje do ST-a. Vrpoljimo se na neudobnim od kovanog gvožđa stolicama a vreme izigrava puža i to puža koji svaki čas zastaje, češka se po glavi, premišlja...Na podijumu se smenjuju aristi i modeli, svira muzika, bašta bara krcata, kakva igla, mislim da padne! Biće dva, šišti mi na uvo Kunda. Šta dva, ko dva, o čemu pričaš? Vidiš one dve što sede za stolom za umetnike, one su striptizete. Pogledam, jedna onako ali druga avion! I to mlazni! Prekrstila božanstvene noge, grudi petica, lice kao da je slikao Sandro, ravnodušnim pogledom kruži po svetini. Muzika ne prestaje, na podijumu neki kao plešu, krabuljni ples in vivo. Već mi svega preko kurca, osećam se kao onaj mali mačak koji je s iskusnim mačorima krenuo u švaleraciju, kad! Jeste li za ples? Ona! Jebote pa ona ima trava zelene oči! Robotski ustajem, odlazimo na podijum, jednu ruku mi stavlja na rame a drugu u moju šaku. Usta ne otvaram, gledam je, upijam, mirišem, na 2007 sam nebu! Kad završim točku...a to je oko tri ure, mogli bi poć do mene, ja san tu u Boškovićevoj! Popit ćemo piće i proćakulat malo. Sve u meni, sav ja, bez glasa urličem: Da, da, da....!