Prvo i osnovno pravilo kaže - i ne pokušavati. Baciti eventualne tablete za spavanje u đubre. Pomiriti se sa svojom nesanicom i biti u dobrim odnosima s njom. Čitati nešto. Pisati, svejedno. Gledati filmove. Bančiti na kraju krajeva - zaista nije važno šta ćete raditi u svojim noćima, sve dok vam te noći ne počnu da kvare dane. Dok, dakle, ne pravite budalaštine tokom noći (a najmanja je budalaština bančiti da se razumemo) zbog kojih će vam u narednim danima život biti zagorčan (ako imate i svedoke svoje budalaštine, na primer) nikoga se ne tiče šta vi to radite noću, kog đavola.
Na primer, ja veštičarim. Ne spavam. Malo spavam. Prošle godine negde naleto zaključila sam da moram da pijem stvari poput leksilijuma, kao i većina uostalom, i strah me bilo tih nespavanja na tom mestu. Na Kosovu sam bila, na kraju krajeva - šta drugo da radi čovek - žena nego da pokušava s leksilijumima i ostalim bensedinima da se makar noću uspava. I opet nisam spavala. Mislila sam da sam mirnija - a zapravo sam samo bila razdražljivija. Ok, dopuštam da predviđena reakcija na određeni medikamet ne mora da usreći svakoga.
Onda sam se vratila u Beograd, sa svojom nesanicom, i to me je nerviralo. Onda sam se setila da nije to nikakvo Kosovo, nikakav ovakav ili onakav život, nema tu priče o brigama što bi značilo da kad nemam briga ja kao spavam. Ne spavam, nisam nikad ni spavala, nemam pojma da li to ima veze s brigama ili je to metabolizam, navika... kod mene se u kući nije rano išlo u krevet, nisam živela s čovekom koji rano leže, ne družim se uostalom sa ljudima koji "postaju nalik na kokoš - slabo vide i rano ležu" što bi rekao Đoni, i to nema veze ni sa čim, do sa navikom.
Tek sam malo porasla, sedela sam s majkom do kasno u noć, i da l gledale film, pričale ili se svađale - nismo eto rano išle u krevet. Sva jutarnja kašnjenja u školu, ovamo, onamo - unapred su mi bila oproštena. Nije svetao primer lepog vaspitanja - al je istina.
Dakle, ljudi ne moraju da rano ležu, nesanica je navika, ona je bioritam, to je kad neko bolje i brže radi noću nego danju, kad neko voli noćni mir ili noćno terevenčenje, svejedno - noć je dozvoljena kao i dan. Ako imate sreću da radite posao gde ne morate da ustajete u 6 izjutra, suepr za vas. Ako volite da ustajete u 6 izjutra - opet super za vas. A ako niste u stanju da ustanete - tek ste onda u problemu. Do tada je sve ok.
P.S:
Ako tekst zvuči kao da se svađam s nekim, to je zato što sam ljuta na sebe što sam uopšte nasela na priču "jao, jao, pa ti ne spavaš do 04" - ne, ne spavam. Ni do 06. Nekad uopšte. Nekad ceo dan. Nekad zaspim u 23h.
Dakle, ne mora čovek da ima navike. Verovanja sam da je najzdravije raditi onako kako ti se radi - ako si u mogućnosti. Problem nastaje ako nisi u stanju da radiš ono što moraš, ali ni to nije do ritma spavanja nego do stanja duha.
EDIT: dodaću posle neku pesmu, idem sad da se prošetam malo :)