Dabogda ti zet crnac bio!

Dabogda ti zet crnac bio!

Dabogda ti ćale oko pio!

nego je problem što u Šumadiji ljudi podozrivo gledaju i smeđe, a tek plave...
Jedina priznata lepota je zift crna kosa i oči

Kada smo prosli put bili u Srbiji jedan muzevljev rodjak je upoznajuci decu zlobno izjavio: Ovo je tvoj rodjak iz...., on ima druga crnca, znas ( kao da je to fuj). Objasnila sam da nema druga crnca i da to nije Afrika, ne rastu crnci na drvecu. Ove godine moj sin ima druga crnca (tek su se upoznali) i po prici cini mi se da se lepo slazu i ludo provode. Kako bi ga primila familija u Srbiji-ne znam. Ne verujem da bi bili odusevljeni snajkom druge rase.
Ima ljudi koji vole takav izgled. Na primer De Niro i Kris Not (Mr. Big iz Sex and the city) stalno su bili u vezi ili ozenjeni crnkinjama.
Ja licno ne volim, mada moram da priznam da niko nije zgodniji od njih (mislim i na muskarce i na zene), kada se porede mladi i zgodni ljudi, naravno.

možda to i nije najgora kletva koja čoveku u vezi zeta može da se ostvari

Dabogda ti sin zeta iz Nimačke priveja

Hm, jesi se ti zezao pa slikao sa crkinjama, al ja koliko vidim ovde (u tekstu, a bogami i sire) samo i iskljucivo postoje brakovi nasih devojaka sa crncima, a ni jedan naseg momka sa crnkinjom.
Pitam se, pitam se, zasto?

bio žut ( plav ), pa braon, pa onda crn ( kad kosa izgori na suncu crvenkast), a sad najviše vučem na belo.

Ja imam zeta crnca
Čudne su te reakcije naših ljudi i pomalo šizofrene, šta ga znam, barem u mom slučaju su bile. A još urbana sredina, nasuprot ovoj ruralnoj iz uvoda, bar smo se ovde navikli na crne studente iz bratskih nam nesvrstanih zemalja. A i mnogo smo gotivili Stiva iz Kljuza i onog veterinara što se pojavljuje u prilozima iz BeoZoo vrta.
Al' kad je sestra predstavila đuvegiju - kuršlus. Otac i majka, iz 50 i neke, na rubu očaja. Šta će reći ovaj i onaj, Kurta i Murta i nezaobilazni Svet. Modni detalj te sezone je bila mokra krpa preko čela i kolutovi krompira. Na kraju, pošto je taj "šok" trajao malo duže nego što je normalno, morali smo da upotrebimo tešku artiljeriju po osećanju krivice "kakav je sad ovo rasizam, pa nas niste tako vaspitali, učili ste da ljude cenimo po onome što su, kakvo je ovo razočarenje itajrad" Posle je sve leglo, a unuče zacementiralo te napukline.

Sa druge strane, Deda, predstavnik generacije 20 i neke i rođeni ruralac, filozofski je vrteo glavom, zbunjeno treptao na onu krpu i upropašten krompir i majčina bogoradanja zaključivao sa "Meni nikako ne ide u glavu u čemu je problem". Elem, starac je tamo negde 50tih bio u Americi na vojnoj obuci (neka tadašnja saveznička posla), a tamo je još na snazi bila segregacija. Njemu je kao prostodušnom bivšem seljaku i mladom vojniku, pa još Jugoslovenu, iskreno zadojenom bratstvom i jedinstvom, to bila najveća nepravda koju je on u životu svome video, pa je pravio skandale tvrdoglavo se vozeći liftom za obojene i tako nekim akcijama, da ga umalo nisu spakovali nazad za zavičaj.
Da li je njemu tamnoputi zet probudio ta sećanja na buntovničku mladost ili je više kapirao onu filozofiju nesvrstanih ili mu je staračka slabovidost donela i daltonizam ili ga je prosto boleo uvo za Svet....bemliga, tek je on celu frtutmu potpuno iskulirao, sve čudeći se oko čega se uopšte diže galama

A familija...E, oni su se uglavnom bacili na akciju "Najedi i napij zeta dok ne padne" Sve im kao prvo čudno, al' radoznalost je gadna stvar, sve te zanima, i ta Afrika i šta oni jedu i šta piju i kakve svadbe prave, pa na lakat bi pitao. Pa onda "aj da probaš moju šljivu, a jel' imate vi tamo rakiju, aj još malo sarme, aj još malo pasulja, a jel' imate vi tamo pasulj...." Džaba mi objašnjavali da je zetonja ovde već 20 godina, da ima master iz rakijanja poodavno i da mota sarme prste da poližeš, nismo ga spasli tradicionalnog srpskog gostoprimstva

Sve u svemu, a propos onog ujine uši, babine oči, klinka je tamna ali ima pomalo od svakog, kao i svako dete.
Mada ja to ne priznajem nego tvrdoglavo tvrdim da je ista ja, ljubi je tetka

crnac što radi mnogo, crnac što filozofira mnogo, ili crnac kao dobar ljubavnik?
onaj koji radi mnogo, ne filozofira previše; onaj koji filozofira previše nije puno orjentisan krevetu; onaj koji radi mnogo može i da zaradi pa ga baš briga jer ima gde da bude sa svojima. a čiji će zet da bude... to nek vidi ta tašta šta joj treba, pa kad se pita da kaže a ona nek slobodno kaže da joj je zet crnac.

Ne znam da li me je potreba da lajem na svom jeziku dovela do bloga, ali kako god govoris o temi koja me zaokuplja vec nekoliko meseci.
Zivimo u maloj i mirnoj i trebalo bi nadasve pravicnoj i tolerantnoj
Švajcarskoj nekoliko meseci.Shvatila sam da mi moje humanisticko obrazovanje,dugogodisnje licno preispitivanje i samokriticnost nisu pomogli u prihvatanju činjenice da smo dremali u Andrićevskoj kasabi,da smo crnca videli samo na filmu i da smo verovali da kada bi se i pojavio ispred nas ne bi zadržao naš pogled..jer nismo mi oni..oni tamo.
Susret sa multikulturama, bojama i fizionomijama..razlicitim, drugog mirisa i kulturnog koda u komunikaciji susreli su me sa ljudskom netolerancijom i svesću da volimo ono što nam je slično i poznato.
Mislim, ipak, ne trba odustati sa razumevanjem i prihvatanjem različitosti, ako imamo snage posle dugog sna.

Ja za sebe mogu da kazem da najvise volim otvorene ljude.
A ima i ljudi koje ne volim. Svako ima predrasude.

http://www.jutarnji.hr/sine--ne-dovodi-mi-muslimana-za-muza/7615/


Nedjeljni objed u jednom našem katoličkom domu. Mama je baš odnijela tanjure za juhu i vratila se s telećom pečenkom, a stariji sin ih sve svečano pogleda, roditelje, mlađeg brata u crnoj "Metalica" majici i sestricu umrljanu špinatom u stolici za bebe, baku kako zamišljeno jezikom namješta zubnu protezu, pa reče...
"Tata! Mama! Ja se oženio!"
Tata zastane s viljuškom iznad lijepog komada teletine.
"A je li? Pa za koga, bogati?"
"Za jednog dragog momka iz Knina", kaže sin i na sam spomen voljenog bića licem mu se razvuče osmijeh. Mama zadrhti, prestravljeno pogleda tatu. Ovaj se smračio.
"Iz Knina?" ponovi on gušeći gnjev u sebi.
"A čiji je?"
"Naš, tata. Hrvat."
"Ajde, dobro", reče tata pa zabode viljušku u meso. Vidljivo mu je laknulo.
"Samo mi nemojte Srbe dovodit u kuću... Mladiću, jesi li upamtio", nastavi on pokazujući na klipana u "Metalica" majici, "to se i na tebe odnosi. Da ti ne bi palo na pamet da mi ovdje kakvog Muslimana dovedeš za ženu."
"Muža", ispravi ga mama.
"Svejedno", kaže tata žvačući...

Vjerujete li da bi se u bliskoj budućnosti negdje u nas mogao dogoditi ovakav razgovor? Ja sam tvrdo uvjeren, već za koje desetljeće najkasnije. Nacionalne netrpeljivosti ostat će zacijelo jednako užasne kao i prije dva stoljeća, ali društvo će prozračiti visoka tolerancija prema seksualnim manjinama. Takvo što uostalom već se da vidjeti na trulom Zapadu.

U Nizozemskoj su, na primjer, imali deklariranog homoseksualca za vođu desnice, kojemu baš ništa nije smetalo ako bi koji muškarac popušio drugom muškarcu. Dapače, on je, prije nego su ga ubili, uzgred kazano, samo govorio da ne valja pušiti pakistanskim useljenicima. Čovjek je, što bi se reklo, cijenio jedino etnički čiste, prave holandske tulipane.

Također, u Španjolskoj je prije nekoliko dana donesen zakon o legalizaciji homoseksualnih brakova, no budite oprezni ako ćete po tome procjenjivati civiliziranost, stupanj uvažavanja različitosti u njihovu društvu. Pederi i lezbijke će se ženiti i udavati, ali baskijski teroristi svejedno će i dalje detonirati bombe u madridskim supermarketima.

Ipak, da ne podcjenjujemo to što se dogodilo, jedna mala sloboda je ostvarena, jedan se fašizam slomio ili se barem slama. U samo nekoliko dana u Kanadi i u Španjolskoj legalizirani su istospolni brakovi, pa će valjda i u nas za koju godinu biti normalno vidjeti njih dvojicu, upravo vjenčanih, u tamnim odijelima, kako se skupa s rodbinom i prijateljima drže za ramena u vlakiću, u svadbenoj sali neke periferijske krčme ili u salonu namještaja gdje kupuju neku stravičnu ružičastu spavaću sobu.

Makar su naši homoseksualci, treba primijetiti, u posljednje vrijeme malo šuštali u traženju svojih prava. Sve do prije neki dan tako se, primjerice, nije znalo hoće li se ove godine uopće održati parada homoseksualnog ponosa. Mislim, ja baš dobro ni ne shvaćam smisao toga Gay Pridea, što je tu vrijedno nekakvog osobitog osjećaja samopoštovanja, ali znate kako bi rekli mi u Splitu - ako Niko Kranjčar već nosi majicu "Ponosan kaj sam purger", valjda se ni pederi nemaju čega sramiti.

Kako bilo, uspjeh španjolskih i kanadskih homoseksualnih aktivista bit će zacijelo vrijedan poticaj i njihovim kolegama u Lijepoj našoj. Ta neće valjda ovi naši sada odmahivati rukom na brak, kako već odmahuju nevjenčani parovi govoreći: "Ah, to je samo komad papira". Neće valjda naši pederi i lezbijke, što se kaže, i dalje živjeti u grijehu.

Zanimljivo je kako većina ljudi homoseksualnost smatra prvorazrednim grijehom, nezamislivom tjelesnom opačinom. Homoseksualci su, u očima "normalnih", perverznjaci, dekadenti u svilenim kućnim ogrtačima sa zmajevima na leđima, bolestan svijet. A oni su zapravo vrlo često sasvim obične osobe koje žele nešto tako konvencionalno kao što je brak. Odani su svojem partneru i žele da to društvo prizna. Mnogi od njih su i predani vjernici i voljeli bi da to mogu obaviti u crkvi.

Nema baš nikakve razlike između vas i njih, pederi i lezbijke mogu biti i malograđani i šovinisti, zadrti, budale, u najkraćemu - nisu ni veće ni manje smeće od ostatka čovječanstva.

Što bi sve mogli značiti homoseksualni brakovi, kakve se neslućene mogućnosti otvaraju s njima, meni se tek stidljivo odškrinulo prije neki dan, kada sam razgovarao s jednim zemljakom, kojega je silno zaintrigiralo novo kanadsko obiteljsko zakonodavstvo...

"Čekaj, to znači da bih se ja sad mogao oženit za jednog Kanađanina?" upitao me je on zamišljeno.
"Pa, ne znam, valjda bi mogao", rekao sam zbunjeno.
"Vidiš, to uopće nije loša ideja."
"Ali, samo malo, pa ti nisi... ili mi barem nisi rekao da jesi..."
"Ne razumiješ", prekinuo me je on.
"Ne bih se ja zapravo za njega oženio."
"Nego?"
"Nego zbog papira", rekao je taj praktični Imoćanin jednostavno, čudeći se upravo da ja ne shvaćam tu očiglednost.
"Da dobijem kanadsko državljanstvo."

A meni se otvorilo pred očima. U trenutku sam mogao zamisliti čitavu ljubavnu dramu između plahe neiskvarenosti nekog kanadskog homoseksualca, nekog Pierrea, na primjer, iz Quebeeca, savjetnika u agenciji za odnose s javnošću, i nekog našeg Marinka, recimo, malo sirovog seoskog momka iz Runovića, što na crno montira spuštene stropove od gipsanih ploča.

Mogao sam vidjeti svaki detalj njihove romanse, njezin uspon i pad, zanos i razočaranje, Pierrea što se nevino zaljubio u Marinkovu otresitost i njegove bicepse i ovoga našijenca koji šuti i trpi, pokorno jede sirovu ribu u japanskim restoranima i sluša Pierreove prijatelje kako oduševljeno blebeću o francuskim sirevima i free jazzu.

A onda Marinko dobije svoje papire i, već na izlazu iz montrealske vijećnice napokon reče ono što mu je dvije godine stajalo na duši...
"Va te faire chier, pede!" Ili, u slobodnom prijevodu s francuskog...
"Poserem se na tebe, pederu jedan!"

Pierre plače. Marinko odlazi iz lošeg braka u potrazi za svojom pravom, heteroseksualnom budućnošću. Medu njima je gotovo. Slijedi montažna sekvenca. Pierre leži na kauču dekom pokriven do brade, beživotno buljeći u telefon na stoliću. Na drugoj strani grada Marinko je sa ženom na krevetu. Goli se grle neko vrijeme, a onda se on odvoji od nje, pogleda tužno u svoje prepone i reče...

"Ne znam što mi je, ovo mi se nikad prije nije dogodilo." Pierre još uvijek leži na kauču, bulji u telefon, blijed, uočljivo mršaviji. Marinko šeće pustim perivojem. Ušće pokriva Montreal, čuju se gudači u offu. Marinko, sjetna pogleda, zastaje. Razmišlja neko vrijeme. Zatim potrči prema govornici s druge strane ceste.

Telefon na stoliću zvoni. "Pierre, moja jedina ljubavi!" kaže Marinko glasom koji drhti od suza, a i peder s druge strane, jer što bi drugo od pedera i očekivao, plače.

Ljubav je, dragi čitatelji, neobična pojava.

Ante Tomić

Evo jedne istinite priče iz Dragačeva, tj. konkretno iz Guče...
Student iz Beograda svakog leta je dolazio u Guču kod babe da spema ispite (mir, tišina, čist vazduh, babina domaća kuhinja, svi će se složiti da su uslovi idealni).
Jedne godine ode on na tamo neku specijalizaciju u Holandiju a onda sledećeg leta dodje u Dragačevo sa tamnoputom damom u Guču. Srpsko selo takvo kakvo je brzo poče da bruji kao košnica u aprilu - te vidi kakva nam je snajka, ko da je prošla kroz sulundar i sve tome slični komentari. A naš student se branio kako je dama samo njegova koleginica sa kojom mu je te godine najbolje išlo učenje, pa po onoj staroj da se dobitna kombinacija ne menja rešio je da je dovede u Dragačevo u najboljoj nameri prema roditeljima. Ipak su oni ti koji su dobrim delom finansirali studije u nimalo jeftinom inostranstvu pa je bio red da on da sve od sebe da to što kraće traje, a kako se učenje u društvu Michelle pokazalo kao vrlo efektivno njen dolazak je bio potpuno logičan i opravdan.
Long story short - sledeće godine dođe student u Guču sa suprugom Michelle i dvomesečnim sinom, i povodom rodjenja deteta napravi ručak za familiju. U jednom momentu baba, od ranije poznata po kuhinji nazdravi unuku i njegovoj porodici a za praunuka reče ovako - lep je mali, i kosa mu lepa, i oči mu lepe, a valjda će i malo da izbledi dok pođe u školu :)