Jedino što još možemo za njega učiniti je da mu posvetimo par riječi, zapalimo svijeću i odemo na sahranu. Doduše, za sahranu se još ne zna ni gdje ni kada. Policija moli građane da se jave i tko zna, da dade informacije o njegovom identitetu.
Ne zna se ništa ni o eventualnim događajima koji su doveli do prerane smrti.
Neznanac je bio neodvojivi dio slike Aldija (samoposluge) iza ugla. Stajao je uvijek pored ulaza i u ruci držao „Strassenfeger“. Očigledno nije bio obdaren za prodaju, jer svaki put kada bismo poželjeli od njega kupiti jedan primjerak ovog časopisa koji pišu, uređuju i prodaju ljudi bez stalnog mjesta stanovanja, on kao da je bio trgnut iz dubokog razmišljanja, iznenađen da netko od njega nešto želi kupiti.
(Inače, konkurencija oko prodaje „Strassenfeger“ je žestoka. Na ulici, u ponekim kafićima, u javnom prijevozu, u javnosti općenito, može se susresti mnogo beskućnika, različitih životnih dobi i radnog staža na gradskom asfaltu, kako pokušavaju prodati ovaj ili neki drugi mjesečnik iste provinijencije, kao npr. „Motz“. Polovica od cijene odlazi na troškove izdavanja časopisa, a polovica ostaje prodavaču, plus bakšiš. Nije nešto, ali pruža mrvicu dostojanstva, osjećaja da je novac zarađen, ne isprošen.)
Rekoh, naš Neznanac je po kiši, suncu i vjetru stajao pred Aldijem, nespretno pokušavajući prodati pokoji primjerak lista koji piše o temama koje nas se sve tiču, ali se posebno dotiču njegove braće i sestara po muci. Stajao je tamo, vječito dovodeći košare i kolica za kupovinu u red, čitajući požutjeli poljski politički magazin, ljubazno pozdravljajući i otpozdravljajući lica koja su mu uzvraćala pogled. Posebno bi rado pričuvao pse koje su vlasnici morali ostaviti ispred ulaza. Nikada nije tražio novac i s nelagodom uzimao ako bi mu nešto „tek tako“ dali.
Nekoliko puta sam pokušala stupiti u razgovor s njim. Moj muž također. S vremena na vrijeme smo vidjeli kako i drugi pokušavaju isto. „Jeste li dobro?“, „Nije li Vam hladno?“, „Treba li Vam nešto?“, „Želite li popiti nešto toplo, vodu, jogurt?“, „Jeste li umorni?“, „Željeli bismo ako biste nam došli na ručak?“, ... Usamljeni Neznanac bi samo ljubazno odmahnuo rukom, klimnuo glavom kao da je sve u redu i s gestom nelagode davao do znanja da nije spreman ulaziti u razgovor.
I djeca su pokušavala. Po izlasku iz kupovine poklanjali bu mu voćku, sok ili jogurt koji su ekstra za Neznanca izabrali. Primao bi njihove poklone s osmijehom, a kada bi imao, uzvraćao sličnim poklonom.
Ljetos jednom prilikom su se u glasnom i nedefiniranom raspoloženju tu pred Aldijem bili okupili par skinsa ili neonacija. Prepala sam se da će biti frke, posebno znajući njihov animozitet prema beskućnicima. Počela sam razgovarati s par tu prisutnih ljudi, tražeći njihovu podršku ako dođe do neprijatnosti. Na sreću, skinsi nisu nikome obratili.
Nismo znali ništa o Neznancu, osim da govori poljski i ne zna (ne usudi se? neće?) govoriti njemački.
Prije par tjedana mi se obratio vlasnik „našeg“ kafića i, misleći da govorim poljski, pitao mogu li prevoditi, želio bi razgovarati s Neznancem? Do tada je ovaj kod njega već nekoliko puta s nogu pojeo ponuđenu supicu, ali na tome se kontakt i završavao. Ne govorim poljski, ali imam kolegicu Poljakinju, doći ćemo čim se Neznanac ponovo pojavi pred Aldijem. Naime, već nekoliko dana njegovo mjesto kraj ulaza je bilo prazno.
Danas oko podne susreće me vlasnik kafića. Neznanac je umro. Na vratima Aldija zalijepljena obavijest policije o preminulom nepoznatom. Mole se oni koji nešto znaju da se jave. Starost: procjenjuje se 50-60 godina. Visina: 175 cm. Težina: 40 kg! Tamno blond kosa. Plave oči. Slika. Na slici mrtvac, ispijeni lik koji ne bih prepoznala da ne znam o kome se radi. Rana na nosu, kao od udarca ili posjekotine. Pronađen na stanici U-Bahna (podzemne željeznice) Bernauer Strasse. Umro u St.Hedwig bolnici.
Saznajemo da je nekoliko ljudi iz susjedstva Neznancu nudilo smještaj, u sobi trenutno nekorištenoj, u potkrovlju, u ateljeu. Sve je odbijao. Nikada nikome nije prelazio kućni prag. Viđali su ga u jednom haustoru da ponekad prespava.
Kod kuće zovemo policiju, želimo znati kada je sahrana, zna li se kako je umro, kako se zvao? Ne znaju ništa, osim da je imao upalu pluća, ranu na nosu i bio neishranjen (40 kg na 175 cm visine!). Ljubazno pitaju što mi znamo? Javiti će nam za sahranu. Prvo čekaju odgovor od poljske policije, tamo su poslali otiske i fotografiju na identifikaciju. To obično traje, rezigniran je policijski službenik.
Jedino što još možemo učiniti za njega je da mu posvetimo par riječi, zapalimo svijeću i odemo na sahranu. Kad smo već zakazali. Svi skupa.