Nagovori majka mi Radmila Dedovića, svog oca a mog dedu, da mi glede moje brade kaže koju, kao relativno nepristrasna persona. Čuj nepristrasna persona, rođeni deda! Dolazio Dedović skoro svako jutro na kafu i čašicu Loze oko desetke. Zadesim se ja jednom, možda je bila i subota, u kući, popijemo kafu i Lozu, razgovaramo o svemu i svačemu, tek primetim ja da se Radmila kao krijući, stalno beči na Dedovića. Napravim se da ne vidim al' mislim se u sebi: Šta li sad smera? Dedović se vrpolji, nije mu po volji, nije voleo da se meša ni u čiji život.
Odoh ja u sobu da slikam, kažem i ustanem sa stolice. Perifernim očinjim mi vidom spazim Radmilu kako Dedoviću daje znak mahanjem glavom, kao: Idi bre za njim! Ustade kukavni Dedović: Mogu li da vidim šta slikaš? Hajde, baš me interesuje tvoj sud, hoćeš li od prve pogoditi šta je na slici, našalim se. A jedva čekam da čujem šta mu je to Radmila naložila. Sedi na krevet, kažem mu, soba 3 x 2,5m, u njoj krevet, polica za knjige, ormarić za garderobu i štafelaj. Okolo prislonjena naslikana i prazna platna, četke, boje, terpentin, laneno ulje, razređivač, razne krpe za brisanje četaka, flaše, paučina...jednom reči, rusvaj. Sede Dedović na ćebe kojim sam prekrivao krevet, stavih pepeljaru pored njega...I šta je ovo na platnu? Mani me platna, huknu deda, leptir, pejsaž...šta ja znam šta je, nego da ja tebe pitam, šta će ti ta brada, mnogo si lepši bez nje... To nisu tvoje reči, govoriš Radmilin tekst i što se bre jednom ne otkači od moje brade?! Eto, ja izgovorih, ne može posle da mi kaže da nisam pokušao...opusti se Dedović. A da te pitam, kaži mi pravo, zaista šta će ti ta bradurina? A Marks i Engels, pa čak i Lenjin sa onom jarećom bradicom...a,a,a, Njegoš..., razgoropadih se ja. Ti znaš da je meni do Marksa, Engelsa i Lenjina stalo k'o do lanjskog snega, prekide me deda ali mi Njegoša ne diraj! On je bre bio Vladika, to je vladičanska brada, gde si ti video Vladiku bez brade... E pa ova moja je slikarska brada i da završimo jednom za uvek sa tim, jesi li ti za još jednu Lozu?
Akademiju sam upisao glatko izbrijan, kad je video moj index a bio je klinac, sin me pitao: Ko ti je ovaj ćosavac? Ove godine će napuniti 35 godina a nije me video bez brade. Bradu sam pustio i do dana današnjeg je nisam brijao, pre njegovog rođenja. Puštao sam je i na Akademiji, pa brijao, pa opet puštao ali kad sam se vratio iz JNA, doneo sam odluku da se više nikad neću brijati! Jebote, ustaneš u cik zore, umiješ se i obriješ i recimo naspe ti da posle ručka odeš u grad na piće, imaš dozvolu, upicaniš se, kad dežurni oficir (bilo je takvih) popizdeo što subotu i nedelju mora da zvrji s vojskom u kasarni, kaže: Vrati se i lepo se izbrij, da svi vide kako izgleda pravi vojnik Jugoslovenske narodne armije. Zajebava ali može mu se. Vratiš se, vežeš peškir oko vrata da se ne ukvasiš i počneš da se lepo briješ, nije šala, ti bre predstavljaš celu JNA! Uz brijanje sledi uobičajeno pominjanje cele njegove uže i šire familije a sve, razume se u seksualnom kontekstu. Posle jedno pešes takvih zajebavanja, ja odlučim da, kad izađem iz JNA, zauvek prestanem da se brijem. Držim se toga, ni ne mislim odavno na to, palo mi na pamet ni sam ne znam kako? Lakše mi je, jednom mesečno odem kod berbera: Trojka i kosa i brada, kažem s vrata, sad već znaju, stara sam im mušterija. Ujutro kad se umivam, operem i kosu i bradu i očas su suve. Brada, ništa fazon, formirana, upicanjena, ne, raste brate ko što joj je bog odredio. Kad sam se 1977 godine zaposlio, u firmi me prvo gledali k'o čudo, ‘ajd farmerke, prsluci, indijske košulje, vijetnamka, čizme, Starke...nego duga kosa i duga brada. Prozvaše me Sandokan. Išla u to doba na TV neka, mislim da je bila italijanska serija koja se po glavnom junaku, nekakvom indijskom Robin Hudu, zvala Sandokan. Pogledao ja jednu epizodu da se upoznam s imenjakom, iako crno-bela, on svetlook, duga kosa i brada, shvatim.
Radmila nikako nije mogla da svari moju bradu. Vuklo to još od rata, vazdan joj četnici bili na umu. Pokažem joj ja Leonardov autoportret, izređam sve slikare od pamtiveka do danas, aja, ni da čuje. Njeni ljubimci Klerk Gebl i Gregori Pek. Ovaj drugi izbrijan u svakom filmu do ispod kože. Najgore mi je bilo kad krene: A kako drugi mladići, pogledaj Žileta, pa Mišu, lepi k'o lutke. Čosavi Radmila, vidiš da ni zulufe ne mogu da puste a bili u modi kad ih pustili Bitlovani. Preganjali se mi tako iz dana u dan, nikako da prekine. Ćale se nije mešao, pokušao jednom, mira radi u kući, da mi nešto kaže a ja mu odgovorim da imam toliko i toliko godina, da sam zarađujem svoju lovu i da je moja stvar da li ću da pustim bradu ili nokte da mi rastu k'o nekom indijskom joginu.
Kad sam se oženio, Radmila pokuša da obrlati moju ženu: Samo da znaš kako je lep bez brade! Ova moja (kao i uvek) pravo u brk: Meni je ovako najlepši. Trajalo je to sve do ćaletove smrti. Tada je pukla i nije joj mnogo šta više bilo važno, moju bradu više nikad nije pomenula. Osamila se, razvrgla i najstarija prijateljstva, nastavila da čita, našla svoj mir u prirodi, svojim brezama, srebrnim jelama, Pančićevim omorikama, borovima, poju slavuja iz šumice jorgovana. Sad me ponekad i pomazi po bradi, mala moja bakica, svetloplavooka i rumenobrazna, moja Radmila. Shvatila i ona da ima mnogo važnijih stvari na ovom svetu od moje brade.