Svi vidimo i pratimo iste slike iz Egipta.
Iz izraelske perpspektive, diktator Egipta je specijalna ličnost. Preuzevši vlast iz ruku ubijenog predsednika, istinskog mirotvorca Anvara El-Sadata, Predsednik Mubarak vlada neugroženo poslednjih nešto manje od 30 godina. Po obliku vladavine, Predsednik u mnogo čemu podseća na Maršala Tita, višedecenijskog vladara komunističke Jugoslavije, inače velikog prijatelja slobodarskog Egipta. Ko zna, možda se, baš kao i u nesigurnoj današnjici poslejugoslovenske tranzicije iz diktature u demokratiju, za tridesetak godina jave neki egipatski aktivsti za politička prava i slobode koji će obučavati nove generacije Egipćana kako je Mubarakova država bila lepa i uređena, zemlja meda i mleka, naspram ove demokratske anarhije? Čuj možda, takvi će se sigurno javiti.
Da se vratim na Hosnija i telavivski ugao, Hosni je značajan iz više razloga. Preokrenuo je politiku Egipta iz ratnog huškanja u sadatovsko mirotvorstvo, shvativši da će za njegov režim biti mnogo unosnija ponuda Sjedinjenih Država od preko 3 milijarde dolara godišnje za ojačavanje infrastrukture, nego očigledno bezuspešni i skupoceni pokušaji da Izrael savlada vojno. Preuzeo je dugoročne ciljeve Sadata za preobraćanje Egipta u strateškog saveznika sa Izraelom, prilagodio gotovo u potpunosti ekonomski program interesima bogatog Zapada, i ono što je najvažnije bilo za Izrael, počeo ga ja snabdevati energetskim resursima taman što je Izrael izgubio dragocenog partnera - Iran, progutan u Islamskoj Revoluciji.
Izrael posmatra izbliza sa napetošću razvoj događaja u Egiptu. Postoje samo dva scenarija, jedan je da će upravljanje državom preuzeti El Baradej, sa svojim timom saradnika bliskih Zapadu, dakle someone we can talk business with, a druga opcija su konzervativni Muslimanska Braća. Nema puno filozofiranja, i sasvim je jasno ko je po našem ukusu. Ne znam da li me je više iznenadio ili zamrznuo nesputani izliv radosti od strane everyday Palestinaca, pre neki dan na ulici: "Uala, Abu Srke, sa'š da vidiš kada napravimo Islamsku Republiku od Meke do Marakeša..."
Ni ta mogućna Islamska Republika, proučavajući povest ovih prostora, ne bi bilo nimalo neočekivana. Režimi su se smenjivali i smenjivali, i jezičak saveza između Arapa i Jevreja se stalno pomerao sa jedne na drugu stranu. Čudno, povest je poznavala dane kada su najmirniji odnosi bili upravo sa religioznim arapskim vladarima. Ako ste, ipak, barem malo pratili razvoj događaja na Bliskom Istoku poslednjih 50 godina, verujem da ćemo podeliti skeptičnost u pogledu mirnih odnosa sa islamskom [neo]ortodoksijom. I zato, netremice posmatramo izbliza razvoj događaja na ulicama Kaira i Aleksandrije.