Država u kojoj sam nekada živeo bila je mediteranska. Imali smo čak i Mediteranske igre na kojima smo navijali za naše soportiste, sportaše i momčadi i muške i ženske...Sada živim u državi koja baš i nije mediteranska. Nisam se ja nešto daleko selio (10-15 kilmetara u nekoliko pravaca) samo se država malo smanjila, promenila nekoliko imena i izgubila izlazak na more i Mediteran. Osim ako se ne računa ona malo nategnuta teorija o Dunavu kao majci (ili makar ujaku) Mediterana.
Mada već neko vreme ne živim u mediteranskoj zemlji i dalje pratim šta se na obalama mediterana dešava. Nije to neko pažljivo praćenje. Nazvao bih ga dijagonalnim, na osnovu medijskih izveštaja. A njih ima samo ako se nešto tamo događa. Znate oni: dete sa 7 glava, teroristi ubili 25 ljudi (nikako manje, nije vest), desila se promena na izborima (nije neka vest za evropski deo mediterana), bankroti, politički skandali, prekomorske avanture mediteranskih vođa i demonstracije. Za demonstracije važi da što su nasilnije, to ih u medijima ima više. Samim tim i mi ovde bivšoj mediteranskoj zemlji više obraćamo pažnju.
Nekako se čini da nam je dosta naše vlasti i sistema te bacamo oko ka onima kojima je takođe dosta njihovih vlasti i sistema. Sve se nekako, barem većina koja online komentariše vesti, nadamo da će se pelcer iz vesti preneti kod nas.
Recimo, na osnovu dostupnih mi podataka, da imam razumevanje za bunt u Egiptu (Oni su mediteranska zemlja i tu nema zbora). Ljudi očajno žive, imaju «demokratski izabranog» lika na vlasti tridesetak godina, ne vide da će se stvari uskoro promeniti na bolje. Sve su to realni razlozi za bunt. Ono što je nezgodno kod njih je što tamo postoji jedna, ako se dobro sećam ilegalna, organizacija, Muslimanska braća. Godinama, decenijama čak, pripisuju im se razna nepočinstva. Neka ubistva, terorizam, fundamentalizam ... Sa stanovišta političkog marketinga, u cilju osvajanja vlasti, čini se da, se dosta dobro ponašaju.
Pozvali su tek pre dva dana svoje članove, ili kako god da se zovu, da se pridruže demonstracijama. Meni deluje kao sasvim fini plan. Raspiše Mubarak izbore (ako ne reši da upotrebi Tjenamen metode) na njima u širokoj koaliciji pobedi izvesni El Baradej koji ima autoritet u političkim salonima na Zapadu, ali koji teško da će imati snage da donese željenu promenu. Tu se kao spasioci javljaju oni koji na ulicama održavaju red a nisu vojska i eto njih amnestiranih na vlasti...No ovo je tek jedna teorija. Bumo videli, što bi rekli.
Pobuna Egipćana protiv vlasti teško da se može kopirati ovde. Možda su razlozi nekome slični ali, situacija nije ni približna. Zaboravimo na trenutak glupava poređenja sa dolarima po glavi dnevno (iako je slično- četvoročlana porodica sa dva dolara dnevno po glavi, to je 600 dinara dnevno što će reći 18000 mesečno). Stvar je u sistemu.
Mi ovde imamo koliko-toliko razvijen sistem višestranačkog glasanja. Desi se ponekad i ponegde da mirno pobedi opozicija (ako je verovati Dubravki Stojanović jednom u istoriji). I to je problem. Srbiji je potrebnija jedna ozbiljna promena parijskog sistema nego prosta zamena partije na vlasti. Ako se pažljivije pogleda ni jedna partija koja je na vlasti, ili pretenduje to da bude, nema nameru da nešto u sistemu mnogo menja. I dalje je ambicija da se o svemu odlučuje na partijskim forumima, i dalje bi se partiski upravljalo ekonomijom i životima i dalje bi se pre posezalo za višim porezima, nego što bi se liberalizovala ekonomija....
Nije dovoljno neki dokument nazvati Novim da bi on značio nešto novo. Isto tako nije potrebno smanjiti broj ministarstava ili poslanika da bi se broj štetnih odluka smanjio....
Sa druge strane je religiozna slika. Kod nas, hvala Bogu, nema verskih organizacija koje bi htele/mogle da preuzmu vlast i uvedu religiozna pravila. Ne mogu da kažem da se ne trude, ali jalov je to trud. Znam da ima onih koji bi više verskih/religioznih pravila u društvu ili onih koji bi još veći crkveni uticaj na isto todruštvo ali, izgleda da se ne prima.
Deluju neke odluke (prohibicija i sl.) kao verska pravila ali, vidim više onih koji se oštre da zaobilaze ta pravila od onih koji su spremni da im se povinuju.
Ima jedna organizacija verskog karaktera koja bi se rado registrovala kao stranka sa namerom da dođe na vlast. Ali oni su do sada bili nekome simpatična deca. Kada probaju da uzmu nečije glasove videće kako se gubi finansijska podrška. Iako mene zabavlja trip da oni, recimo, dođu na vlast pa narede da «ženskinje» ne mogu u pantalonama da se kreću u javnosti. Pa ih onda zbog toga njihove majke, tetke, sestre i žene izdevetaju i izvuku im uši.
Ovde je veći problem sistem od imena predsednika ili premijera a i Muslimansko/Pravoslavna braća nisu baš toliko značajna.
Razloga za bunt ima ali do Egipta ima mnogo da se pliva. Naročito ako se ide Dunavom, pošto more nemamo.