Akcija prikupljanja pomoći za decu koja žive i rade na ulici
Ako prolazite preko Trga, čekate noćni bus, izlazite sa predstave u Narodnom pozorištu, ili se smrzavate kod konja dok neki princ koga čekate kasni- svratite u Pab. Pab je „nadimak" za lokal Magic Garden. To je onaj bar u Stalkencu, odmah iza picerije Trg.
To je najbolje mesto u gradu, jer svaki put kad ovde svatite, imate priliku da uradite nešto zaista dobro. Možete da ostavite dobrovoljni prilog za decu koja dolaze u Svratište. Svakog prvog u mesecu, od 16h organizovano je i druženje sa ovom decom, a tog dana volonterima iz Svratišta možete da donesete i stvari - tople džempere, kape, jakne, rukavice, čarape, majice, pantalone, igračke, dečije knjige i sve ono što vam ne treba, a bilo bi vam potrebno da ste dete, da nemate gde da se ugrejete, okupate i presvučete.
Akcija prikupljanja pomoći u Magic Gardenu, dogodila se slučajno. Ekipa koja radi u Svratištu, često je dolazila u ovaj lokal. Upoznali su se sa ljudima koji ovde rade, ili ispijaju piće posle radnog vremena... Razgovarali smo, i došli na ideju: kada se već ovde okupljamo, zašto ne bismo uradili nešto korisno?! ...
Šta je najpotrebnije ovoj deci, pitala sam Jelenu Hadži Manić. Jelena je moja prijateljica, koja radi kao terenska radnica u Svratištu i na moje pitanje prvo je odgovorila: „Čarape i donji veš!!! Kroz Svratište dnevno prođe sedamdesetoro dece. Svi oni treba da se okupaju i presvuku. Ljudi nam kao pomoć šalju razne stvari, ali je ono što nam stalno treba baš ono najosnovnije: donji veš, čiste čarape, šamponi i sapuni. Toga nikad nemamo dovoljno! Kad bismo skupili pet hiljada pari čarapa, za nekoliko meseci bilo bi nam potrebno još!"
Pošto se dosetila kako ona i njene kolege kupuju po trista ili četristo pari čarapa, i pošto nam je ispričala kako su najveće potrebe ove dece vezane za one najmanje stvari, Jelena je u priči otišla i malo dalje.
„Ponekad je dovoljan samo jedan zagrljaj. Najvažnija stvar koju sam naučila u radu s decom jeste to koliko je važno imati šansu da budeš dete. Ova deca su drugačija. Oni postaju odrasli sa pet ili šest godina. I pored toga što nisu spremni za to, to je ono što se od njih očekuje. Svako od ove dece je kao mala zagonetka. Nose se sa problemima koji prevazilaze njihove godine. Svi mi to znamo i svi to vidimo... Ipak, toga nismo svesni dok se sa njima ne upoznamo. Radeći sa njima, čini mi se da sam u sebi osvestila jedno veliko dete.Razumela sam da nije važno slušati, nego čuti, jer ova deca imaju mnoge tajne koje možeš da shvatiš tek kada naučiš da i sam razmišljaš kao dete. Sve nas u životu određuju mnoge stvari na koje nismo mogli da utičemo, a mi se kasnije, međusobno, prema takvim stvarima ocenjujemo. Kada si blizu ovoj deci, bolje razumeš sebe, jer shvataš da ta deca nisu izabrala svoj put. Oni bi mnogo radije išli da se igraju. Oni bi mnogo radije bili bezbrižni na nekom drugom mestu, ali tu su gde su, jer tako moraju, jer nisu birali roditelje ni mesto na kom će se roditi."
Iz kakvih zapravo porodica dolaze ova deca?
Šta se događa sa ovom decom kada odrastu? Da li ostajete u kontaktu sa njima?
„Svratište mogu da koriste deca mlađa od osamnest godina. Ipak, i kada postanu punoletni, to su i dalje mladi ljudi kojima treba podrška, pomoć i pažnja. Trudimo se da ih i dalje ohrabrujemo kao i pre. Postoji Program prevencije HIVa i HCVa, gde deca do mogu da dolaze do devetnaeste. Program prevencije ne pruža usluge kao i Svratište ali ovo je prostor gde učimo, radimo radionice, gde mogu da dobiju pravnu i psihološku pomoć, a s njima rade socijalni radnici i vaspitači. Drugi vid podrške je terenski rad. To znači da odlazimo na mesta gde deca žive i rade, komuniciramo sa njima i trudimo se da steknemo njihovo poverenje. Za ovaj vid rada, najvažnije je znati da smo svi jednaki i da moramo da poštujemo sve različite kulture ili sve poslove koje ljudi rade. Postoji i projekat LiceUlice. To su ulične novine koje prodaju korisnici Svratišta, na ulicama, u klubovima, na dešavanjima kao što su koncerti, predstave - ili bilo koje drugo mesto na koje nas ljudi pozovu. U ovaj projekat su uključeni i bivši korisnici Svratišta. Njima pomažemo i da se zaposle ili da ostvare svoja prava, ako dođe do zaposlenja."
Poslednje pitanje nisam postavila Jeleni, već sebi. Kako i na koji način mogu da pomognem Jeleni i njenim kolegama, u plemenitoj i teškoj misiji s kojom se svakodnevno suočavaju... Razmišljajući o ovome, uz pomoć prijatelja, došla sam do sledeće jednačine:
Feniranje u frizerskom salonu = 500 dinara = 5 litara šampona = 14 sapuna =32 Pampers pelene = 42 čokoladne bananice = 56 jabuka =333 šolje čaja
Pivo u kafiću = 180 dinara = 1,8 litara šampona = 5 sapuna = 12 Pampers pelena = 15 čokoladnih bananica = 20 jabuka = 120 šolja čaja
Pakla cigareta = 150 dinara = 1,5 litar šampona = 4 sapuna = 10 Pampers pelena = 12 čokoladnih bananica = 16 jabuka = 100 šolja čaja
Dva sata parkinga u prvoj zoni = 1 litar šampona = 3 sapuna = 7 Pampers pelena = 10 čokoladnih bananica = 12 jabuka = 73 šolje čaja
Tiket u sportskoj kladionici = 50 dinara = pola litre šampona = 2 sapuna = 3 Pampers pelene = 4 čokoladne bananice = 6 jabuka = 33 šolje čaja