Istorija ume da se poigra na veoma čudan način. Ironija da se ponuđena "nada u koju možemo verovati" uzima na ulici uprkos, a ne zahvaljujući predsedniku SAD Obami, koji je tu nadu pre dve godine nudio šakom i kapom muslimanskom i nadasve arapskom svetu, upravo u Kairu, je meni zabavna. Ne mogu da se ne zapitam nije li i taj govor, koji je tada bio veoma lepo primljen u pomenutim svetovima, doduše sa ogradom da treba sačekati prelazak s reči na dela, dao neki, barem mali, doprinos.
Podsećanje na Kairski govor neprijatnu situaciju za Obamu (i administraciju mu), suočenu sa izborom -- diktator ili "nada u koju Egipćani mogu verovati", čini još neprijatnijom. Međutim, ne treba brinuti, političarski obrazi su debeli, te se na prvu loptu birao diktator, bez da se trepne. No, to je tzv. real-politika ("Kome je do morala neka ide u crkvu," mislim da ne treba da navodim izvor). Demokratija je lepa samo dok se čeka, samo dok od sebe nagoveštaj da.
Opšte mesto je da je Egipat pod Mubarakom verni američki klijent čija "stabilnost" je bitnija od svih ljudskih prava, sloboda i sličnih ikebana kojima se real-politika zaklanja. Međutim, na licemerje smo valjda toliko navikli da je onaj koji ga primećuje predmet sprdnje.
Isto tako je opšte mesto da su jedine vrednosti "stabilnosti" Egipta, čitaj Mubarakovog režima, tridesetogodišnji mir sa Izraelom, njegovo saučesništvo u davljenju Gaze i kabuki teatar sa palestinskim kvislinzima iz Ramale.
Kad već govorim o toj "stabilnosti," ne mogu da ne primetim još jednu ironiju učiteljice istorije -- u istom tom Kairu, četiri godine pre Obame, (2005.) državna sekretarka Kondoliza Rajs je, iskreno, kakva je Bušova administracija često bila, rekla: "Šesdeset godina moja zemlja, SAD, je stremila stabilnosti na račun demokratije u ovom regionu, ovde na Bliskom istoku, a da nismo postigli nijedno." ... i, rekao bih manje iskreno, ali ne manje važno, "Strah od slobode izbora ne može više opravdavati uskraćivanje sloboda na Bliskom istoku." ... "Vreme je da se odreknemo opravdanja pružanih da bi se izbegao težak rad na demokratiji."
Međutim, osim uvođenja "demokratije" "kreativnom destrukcijom" Iraka dve godine pre toga, stremljenje ka "stabilnosti" je nastavljeno i posle slatkorečivog Obaminog govora 2009. U slučaju Egipta plaćala se jednom i po milijardom dolara godišnje, thanks to American tax payers, a ista licemerna opravdanja valjana kao legitimacija status quo-a. Egipćani su procenili da ne mogu više čekati, a Obama je propustio jedinstvenu priliku da se zaista približi arapskom (i muslimanskom) svetu, odnosno (samo) da stane iza sopstvenih reči (uzgred, poslednji POTUS* kome je uspelo da osvoji hearts&minds pomenutog arapskog sveta je bio Ajk, kad je sueckim zaverenicima (Britaniji, Francuskoj i Izraelu) podviknuo: "Sikter, bre!").
To upražnjeno mesto velikom brzinom ispunjava premijer Turske, Erdoan. Zato ne treba da čudi čijenica da je on jedan od prvih lidera koga je Obama zvao da pomogne oko Egipta. Zapravo, dok ovo pišem on je poslao do sada najsnažniju poruku Hosniju Mubaraku. Onima koji smatraju tursku spoljnu politiku poslednjih godina "anti-izraelskom" mogu samo da kažem da je prijatelj taj koji će ti reći kad ti je lice musavo, neprijatelj neće, te da su dela bitna.
Zionists going nuts! (tvit, glodura electronic intifada)
Naracija kojom se "stabilnost" u celom regionu prodaje se svodi na lažnu dihotomiju -- diktatorski režimi ili džihadisti. Crno-belo, bez gledanja u specifičnosti bilo koje zemlje. U slučaju Egipta glavno strašilo je Muslimansko Bratstvo. Za Zapad sve što ima predznak muslimanskog i/ili islamskog je suviše često izjednačeno sa religioznim fundamentalizmom. Taj utisak diktatori neguju sa posebnom pažnjom, jer od te laži zavisi njihova vlast, pa i život.
Na toj naraciji jaše i izraelski premijer i ne treba biti geopolitički ekspert pa shvatiti zašto. Haarecov uvodničar piše o posledicama tog stremljenja ka "stabilnosti: Taj pogled je vodio tome da Izrael ignoriše građane susednih zemalja, gledajući u najboljem slučaju na njih kao politički nevažne ili kao neprijateljske mrzitelje Izraela u najgorem. Izrael je gledao na sebe kao ispostavu Zapada i nije pokazao interes za jezik, kulturu i javno mnjenje neposrednih suseda. Integracija u Bliski istok je izgledala kao trivijalna ako ne direktno štetna fantazija. Kao rezultat Izrael se nikad nije pripremio za promene koje su se dešavale iza sklerotičnih fasada vladara ovih zemalja.
Ova egipatska revolucija je došla kao iznenađenje samo onima koji su ignorisali građane i/ili dešavanja u Egiptu (geografska blizina, očigledno, tu ne igra nikakvu ulogu). Egipat je ekspres lonac sa pokvarenim ventilom godinama. Prošlog aprila sam napisao (prilično nezapažen) tekst iz kog se moglo naslutiti šta se dešava iza sklerotične Mubarakove fasade, aispred slepe mrljemejnstrim medija.
A i to glavno egipatsko "strašilo" (Muslimansko Bratstvo) se menjalo u protekloj deceniji možda dinamičnije nego tokom cele svoje duge istorije. Onima koje zanima toplo preporučujem relativno frišku (mart 2010.) studiju Egipatsko Muslimansko Bratstvo -- učešće islamista u zatvarajućem političkom okruženju (Carnegie Endowment for International Peace) [pdf fajl, kratko štivo 50-tak stranica]. Iako se ne slažem u potpunosti sa svim zaključcima teksta, naročito onom o izolovanosti pokreta (ovi događaji pokazuju da to baš i nije tako), nalazim da je vrlo informativan i prilično objekativan (jedino me je nerviralo što se u celom štivu Mubarakov režim karakteriše kao "semi-authoritarian"). U svakom slučaju pretpostavljam da će mnogima biti iznenađenje da je to samo jedan konzervativan politički pokret, spreman da se pretvori u partiju kad to bude dozvoljeno i učestvuje ravnopravno sa drugima na političkom tržištu. (El Baradej, možda tranzicioni lik, kad Mubarak najzad ljosne, im ne da više od oko 20% glasova na free&fair izborima)
Strahovi koje izraelski premijer valja su, blago rečeno, neosnovani i računaju na u Haarecovom uvodniku pomenuto neznanje. Međutim, ne možeš lagati sve ljude sve vreme i ako se nešto već može proglasiti tekovinom ove tekuće egipatske revolucije je mogućnost da se čak i na CNN-u može čuti balansiran stav o ovom egipatskom "strašilu." [pogledati tačku tri]
Da se nešto veliko već debelo menja na Bliskom istoku opet se može videti iz Haareca: Džejms Bejker otkriva toplu vodu da se o miru pregovara sa neprijateljima. Na direktno pitanje da li to znači da SAD treba da razgovara sa Hamasom odgovara nedvosmislenim "da." Eh, i sede glave su ukapirale. Mislim, pajz Džejms Bejker nije neki liberalnu levonagnuti istoričar, kome se desilo da bude ministar inostranih poslova Izraela, poput Šloma Ben Amina, koji to zagovara godinama. Bejker je američki rightwinger, koji je polagao mnogo nade u Netenjahuovu pragmatičnost (moram priznati da sam i ja). No, obojica smo polazili od, sudeći po Palestine Papers pogrešne, pretpostavke da izraelska politička elita zapravo želi mir.
S obzirom na onu tezu da demokratije ne ratuju međusobno pitam se kako to da se izraelska politička elita toliko protivi demokratizaciji svog okruženja. Kako je moguće da je Izrael uspostavio mir samo sa diktatorima? Na to pitanje odgovara Moše Arens, (J)opet u Haarecu.
Kako stvari stoje SAD i Izrael će morati da diluju sa novim vlastima diljem Bliskog istoka, koje sigurno ne posmatraju kao košer. No, kad se setim da od novembra 2002. u zemlji u kojoj živim vlada partija koja tada nikako nije bila košer istim igračima, a i danas pojmaroši nazivaju vladu islamističkom i kad vidim mnoge analitičare koji pretpostavljaju/nadaju se da će Egipat posle transformacije krenuti putem Turske, mogu samo da kažem inshalla.
--------------
* POTUS -- President of the US.
***************************************
Beleške na margini
Na vatri te lažne dihotomije (diktature ili džihadisti) se topi tanka glazura liberalnosti, a rekao bih i civilizovanosti, mnogih (tako smo mogli i na ovom blogu čitati skoro pa apologetike za Mubaraka i omiljenog američkog mučitelja, Omara Sulejmana, last minute potpredsednika).
Habiba je ispitivao direktor obaveštajne službe, general Omar Sulejman, drugi po vlasti posle predsednika Hosnija Mubaraka. Tada, 2001, Sulejman je lično bio zainteresovan za sve koji su osumnjičeni za veze sa al kaidom. Kako je Habib bio u Avganistanu neposredno pre 11. septembra bio je sumnjiv. Sulejman je šamarao Habiba tako jako da mu je povez preko očiju pao, otkrivajući identitet mučitelja. Prema Habibovim memoarima, bio je mučen strujom, vodom, batinan, lomljeni su mu prsti i bio je vešan za kuke na plafonu.
Da bi razradio Habibov jezik, Sulejman je naredio stražaru da ubije vezanog zatvorenika iz Turkmenistana pred Habibovim očima, što je ovaj učinio, smrtonosnim karate udarcem. Očekuje se da Sulejman bude sledeći predsednik Egipta. Izvor
Za one koji nisu ispratili link na Habibovom imenu: Mamduh Habib je australijski državljanin egipatskog porekla, uhapšen u Pakistanu 2001, renditioniran u Egipat. Na osnovu "priznanja" koje je Omar Sulejman "dobio" od njega proveo preko šest godina u Gvantanamo zalivu, da bi, 2008. bio pušten bez podizanja optužnice.
***
Diktatori Bliskog istoga pune gaće i udvaraju se svojim populacijama iz sve snage. Abdula od Jordana je otpustio vladu, postavio novog premijera. Kuvajtski parlament (ma šta to bilo) će podeliti 5 milijardi dolara građanima. Asad od Sirije valjda računa da će turske TV sapunice sprečiti masovni izlazak na ulice koji se planira za subotu. Naime, opozicija se žalila da su turske TV sapunice smanjile odziv na demonstracije protiv režima (o tome samo na turskom).
***
Dok sam porađao ovaj tekst Mubarak je dao svoje saopštenje, koje, nadam se, neće zadovoljiti demonstrante, te da će se žurka na Tahrir trgu nastaviti dok se đubre ne skloni. Kako god se okrene gotov je i ja se nadam da ćemo slaviti njegov odlazak u "ropotarnicu istorije" dok je ovaj blog živ.
***