Ja sam se na ovim prostorima uvek borila za pravo da imamo poštenu zimu: sa snegom, belim jelkama,sankama, klizanjem, zaleđenim rukavcima za one koji klizanje preferijaju na otvorenom, lovljenjem ribe korz rupu u ledu. Valjda smo samo Jelica i ja, kao švabatralala, opevale zimu kao najveći poklon čoveku, kojem ovaj duguje i poslednji osmeh. Ali, ovo, ovo je sačuvajmebožeisakloni, što bi se ovde reklo.
Za zimske radosti je suviše hladno, mrzim čarape ispod pantalona, a moram, pa se drapam po ceo božiji dan ko šugava, svi su bolesni, ne možeš kao čovek da izluftiraš jer odmah posle pola minute ptica u kavezu počne da smalaksava od hladnoće, sneg suviše tvrd da se sankaš, nema leda na Dunavu (?!), kao da, što rekoh danas na FB, Vila Ravijojla noću greje taj naš rukavac. Čudno.
Najzabavnije mi je da se ujutro oblačim za posao. Taj proces traje i traje, uz celu jutarnju kafu, neverovatno je šta sve stane na mene. Da moram tu gomilu u leto da dignem sa kreveta, ostavila bih u dve ture, da se ne ušinem. Potpuno sam svesna da je zimoća cool, da treba, jer kada nema zime i snega, seća me na poremećaj klime, a dobro je i za vazduh i zemlju, useve. Znam i da su nekada stari grčki vilosofi mislili i stvarali samo uz reke i u pećinama zbog negativne jonizacije vazduha, što znam tako što je naš profesor fizike u srednjoj, uvek uz ovo objašnjenje, otvarao prozor pred kontrolni ili pismeni. (Usput budi rečeno, volela bih da mi neko to potvrdi jer se sve ove godine pitam da li su to stvarno činili ili nas je profa pošteno zajebavao (ups! bad bad vlasta)..... )
I sve ja to znam, plus baš volim zimu, a opet, sada potpuno razumem sve one koji su me gađali najbližim predmetima kada počnem da se radujem zimi. I trebalo me je jače klepati kada se foliram! Sada je malo previše zima i stalno sedimo unutra, odlepićemo svi kolektivno. Ja ću početi da peglam i posteljinu, peškire i kuhinjske krpe, majke mi. A što drugo da radi prosečna mlada žena na ovo pasije vreme?
Trebalo bi krajem meseca da idemo na Taru, a kakve sam sreče, baš će u to vreme tamo početi da topi sneg, pa ćemo umesto onih za sneg, nositi gumenjake i sedećemo u brvnari jer pada kiša....e, ooovde me seci! Do tada ću da izlazim na puš pauze na poslu i da se opraštam sa jednim po jednim prstom. Valjda će mi palci potrajati da mogu da navlačim sve ono ujutro.
I tako. Ne znam šta bih vam još kazla, nisam se ni pripremala za ovaj nastup, nego otvorila prozor, pa sam htela da vam se požalim. Ne morate ovo da šaljete tajanstvenoj urednici za konkurs za najbolji blog, ali ću rado primiti „Smrznutu malinu" za najničemuslužniji blog ikad. Nagrada je nagrada. Svi smo mi smrtni ljudi i iskreno, nikada nije toliko važno učestvovati, koliko je važno pobijeditii. Ako to kaniš.
Aj ćao...