Milan Nikolić
"Između populizma i elitizma, ostalo je pitanje - ko zaista sme u LDP, a da on ne bude kritkovan po budoarima, salonima, tribinama za sedam istomišljenika koji se međusobno preziru, kafanama, i fashion roomovima? Ukoliko nam je respektabilnost uopšte više bitna kada 'mislimo' sopstvenu političku scenu. Ne govorim to kao 'siguran glas' na nekim budućim izborima, već kao neko ko pokušava da razluči šta je političko mišljenje, šta intelektualni kobajagi elitistički, a zapravo cinični, samoreklamerski pozeraj, a šta žuto, tabloidno kritiziranje koje je samo sebi cilj."
Nije do njih. Godinama već nije do njih. Uostalom, zar se ne kaže da svaki narod ima vladare kakve zaslužuje? Vladari, između svega ostalog, imaju medije. I manje ili više sreće sa njima. Čini mi se da im je, u ovim krajevima, ona veoma naklonjena. Jer, i kada je protiv vlasti, većina medija zapravo radi za nju. Mada, ne bi trebalo da bude ni za ni protiv, već da je objektivno procenjuje. Ali to podrazumeva mnogo posla i neizvesne tiraže. Zbog toga je aferaška brzina plodotvornija. Princip je jednostavan: otvoriti aferu ujutru, a zatvoriti je uveče, tako što će je sledećeg jutra zameniti nova. Sa obaveznim "žrtvovanjem" naslovne strane. Sve je obuhvaćeno, ništa nije promaklo, samo se izgubilo pod nanosom nove kvote skandaloznog i senzacionalnog. U suštini - žutog. Ali, da li je problem samo u ponudi? Ima nešto i u tražnji. Žuti smo pre svega mi. Zainteresovani samo za ono što se na dnevnom nivou lako i brzo troši, što će ispuniti prostorije glasovima, stvoriti iluziju smisla i izbledeti do večeri. Preciznije, stvardnuti se do neke kaki nijanse. Sledećeg dana, tragamo za novim žutim. Zbog toga su afere postale vesti. Kriminal se po značaju izjednačio sa vremenskom prognozom. Korupcija sa novostima iz kulture, po pažnji koja joj se pridaje. Sportske vesti i ubacivanje/izbacivanje sa Dvora efikasnije se poigrava sa adrenalinom. Na to žučnije reagujemo. I na ponešto baš masno, sočno, na neku veliku kosku na kojoj još ima mesa za glodanje. Nebitno da li je reč o arseniku ili prebiranju po redovima na poslednjem skupu LDP-a. Stare naravi su stare naravi. Čekaju trenutak da zaiskre u punoći svog potencijala. Onog nušićevskog kojem se rado smejemo, a Bergson je lepo objasnio da je prepoznavanje u samim osnovama smeha. U opštem žutilu sopstvene svakodnevice, zanemarujući ili zaboravljajući činjenicu da još uvek možemo uticati na nju, predajemo se jeftinim porivima. I zbog toga nema akcije, predloga, insistiranja, revolta, protesta, neodustajanja od pitanja. Nema ni pitanja. Tu ima samo apatije anestezirane svesti, otupelosti umrtvljenih nerava. Ponekog još budi glad. Ne za žutim, toga ima, već ona fiziološka, u crevima. Obično se sve završava očajanjem. Nova cena hleba je pala u zasenak aktuelne cene prodaje Telekoma i to je ono što se, kao tema, trenutno troši. Lakrdiju oko proslave Svetog Save, koju smatram takvom ne zbog kičeroznosti samog načina proslave od škole do škole, već zbog velikih reči, zbog svog tog lažnog prenemaganja u ime kulture i prosvećenosti, koje su već sutradan zamenile pištaljke prosvetara. Ali, to su naši živopisni svakodnevni scenariji. To je naš autentični apsurd.
ARSENIK I STARE NARAVI
Za to vreme, trivijalnost samog Dvora, iako to piplmetar ne može da zabeleži zamenilo je još trivijalnije raspredanje slučaja Željka Mitrovića, jer to je, i sa aspekta fabule i sa aspekta dramaturgije, priča bez mane. Kao skrojena za žuta interesovanja i ukuse. Ne bih se bavio ironijom samog trovanja, o tome je već dosta rečeno i to, bar kada je o ovom blogu reč, korektno. Svetlo bih uperio na recepciju istog, dakle, na nas, medijske potrošače ove drame. Sve smo to doživeli onako kako nas je PIink i učio svih ovih godina - kao latinoameričku seriju sa neizvesnim završetkom i mnogobrojnim mogućim akterima, detektivsku sagu u kojoj sopstvenim naklapanjima, srazmerno mašti i karkteru, može da se učestvuje od nemila do nedraga, otvorenu mogućnost odbacivanja zvanične verzije događaja i stvaranje sopstvene, gotovo kao reality program. Ali nije samo o Pinku, i o nama je. Igrom slučaja, Željko Mitrović je postao konkurencija sopstvenom programu, odavno otrovani auditorijum ne može preko noći da se prešaltuje na ozbiljnu muziku i panel diskusije. Pandorina kutija je otvorena i arsenik kulja na sve strane vraćajući nas našim naravima.
KO ZAISTA SME U LDP?
I sala Sava centra je dospela u žižu nečega što uporno nazivamo "javnost", ali nažalost nije reč o FEST-u.
Mada je zvanični slogan ovog festivala primenjiv u širim okvirima. Ne bih ja pitao tzv. prvu Srbiju "u kom je filmu", šta god bilo aktuelno na skali između Šotre i Kovačevića. Zanimljivo je upravo to kako je (opravdano) kritikovanje LDP-a zbog prisustva nekadašnjeg generala UDBE, Jove Kapičića, na ovom skupu, povampirilo dobro poznati, DSS-ovski manir seciranja biografija. Sa jednim jedinim ciljem - pronaći i izolovati komunistički gen ukoliko ga je slučajno prekrilo vreme.Dakle, ko je bio na sednici? Ne interesuju me sada predstavnici Evropskog ovoga i onoga, za ovo i ono. Oni su danas tu, a sutra kod Tome u Areni. Neka LDP vidi šta će i kako sa njima. Vratimo se našim, starim naravima. U redu je postaviti pitanje zašto je Kapičić pozvan, da li je to stvar njegovih političkih aspiracija i odabira među
aktuelnim partijama na sceni, odnosno pitati LDP kakav stav ima u odnosu na biografiju ovog čoveka? Sa Prokićevim objašnjenjem se može polemisati nadugačko i naširoko, pod uslovom da on ima vremena i dobre volje. Meni smeta to samozadovoljno roktanje iz prikrajka. Znate ono - "Pa, rekli smo vam". Evo ih - prikriveni komunisti. Naslušali smo se tih nemuštih prozivki nebrojano puta povodom Latinke Perović i drugih "bivših članova Saveza komunista u redovima LDP-a", budući da je za određene političke i intelektualne krugove upravo to najveća sramota koju jedna biografija može da sadrži. I sve to u zemlji u kojoj su dve trećine građana bili članovi Saveza komunista. Postoji li ogavniji način za stvaranje novih podela i diskvalifikatorsko upiranje prstom? Najžalosnija je činjenica što to disidentsko čistunstvo nije ostavilo ništa iza sebe. Kada su se našli na vlasti, vlasnici ekskluzivne "nikad bili u SK" privilegije samo su stvarali teren za nove izolacije i gurali zemlju u propast. Naravno, zaklinjući se u principe pravne države. Prvosrbijanskom čistunstvu zbog njegovog tabloidnog žutila može da pomogne jedino asepsol ili suočavanje sa samim sobom.Meta tabloidnih interesovanja i navika, čak i kada se javljaju iz samog kruga dvojke, na ništa manje licemeran i bljutav način, odmah iza Milojka Pantića, jeste i pevač, pardon, folk pevač, Nikola Rokvić, sin poznatog Marinka, koji po uvreženim stereotpima, nikako ne bi smeo u ove redove. Dečko je sve demantovao, ali pošalice su ostale. Ne ide to folk i progresivne, nepopularne, reformatorske snage koje insistiraju na tome da "Srbiji treba preokret". Jer, kako se može govoriti o preokretu ukoliko se on sprovodi oslanjajući se na uvek zahvalni populizam? Zaboravlja se da rok muzičari savremene Srbije prave kompozicije na tekstove vladike Nikolaja, odlučili su se da na taj način izraze "bunt" tako svojstven rokenrolu. Između populizma i elitizma, ostalo je pitanje - ko zaista sme u LDP, a da on ne bude kritkovan po budoarima, salonima, kafanama i fashion roomovima? Mnogo se svo to podsmehivanje izjednačilo sa izlivima pune prvosrbijanske duše tipa: "Iako je Čedomir Jovanović pre nekoliko godina oštro kritikovao Svetlanu Ražnatović, kako zbog političkog angažmana njenog muža, tako i zbog njenog muzičkog uticaja na Srbiju, izgleda da je shvatio da bez narodnjaka nema ni glasača."
U zemljama bez minimuma konsenzusa o vrednostima, poput ove, za čas posla se, kao u priloženom parčetu iz (novinarskog?) teksta nespojivo izjednači i izniveliše. I ratni zločini i folk radi folka. Ne bi smelo i ne bi trebalo, ali oni, neizmanipulisani, suviše su umorni i bezvoljni da objašnjavaju i da se bore protiv zamena teza. Mene ne zanima da branim LDP, zanimaju me standardi kojih se držimo pre nego što zapljunemo svom snagom. Krajnje je vreme da se nekako složimo oko toga - ko sme u LDP, a da ta stranka ostane po svim uzvišenim merilima - respektabilna. Ukoliko nam je respektabilnost uopšte više bitna kada "mislimo" sopstvenu političku scenu. Ne govorim to kao 'siguran glas' na nekim budućim izborima, već kao neko ko pokušava da razluči šta je političko mišljenje, a šta žuto, tabloidno kritiziranje koje je samo sebi cilj. Ali, respektabilna - ne samo u krugu dvojke. I unutar njega su rezoni počeli da zbunjuju. Žutilo se, kao način razmišljanja i prosuđivanja, ne zaustavlja
samo na periferiji, a naša agora, u svim značenjskim aspektima ove reči - od otvorenog trga do javnog govora, većanja i tumačenja - ogledalo je naše provincijalnosti. Provincija nikada nije toponim, tek puka lokacija. Uvek je u vezi sa stanjem duha.