Lične istorije su kao galerija. Šarenije slike na početku a kasnije one, možda zbog naših izbora, možda zbog okruženja, možda zbog kolektivnog uma i sećanja, gube boje ili odlaze u sive crne i neke grozne nijanse braon boje. U snovima, ili košmarima viđamo ih često. Na javi hoćemo da ih zaboravimo. Čak smo i ljuti na one koji nas podsećaju na te slike bez boje. Umemo da, te slike, nazovemo detaljima.
- Znali smo da se stvari dešavaju, ali nismo znali detalje.
- Detalje? Vama su čupanje jezika i pucanje u vaginu detalji?
(dijalog iz filma Moja zemlja, citirano po srpskom prevodu, bez tona)
Sedeo sam, jula 2001., u kancelariji direktorke Doma kulture u Srebrenici (ime sam joj zaboravio, izvinjavam se čitaocima) i razgovaramo o gradu i onome što mu se desilo.
- Kažete da je Srebrenica pre rata bila većinski muslimanska. Ja ovde ne vidim džamije. Samo jednu pravoslavnu crkvu. Zar nije bilo muslimanskih bogomolja?
- A da. Vi ste prvi put ovde? Ne znate situaciju.
- U pravu ste.
- Vi mislite da je krov ovog Doma kulture oštećen tokom borbi? Grešite. Znate, kada smo se vratili, tada su sve džamije minirane. Minaret sa ove ovde džamije je pao na Dom kulture i oštetio krov.
Sedim i posmatram ženu, simpatičnu. Sa osmehom, prilično veselim, ustaje i sa prozora pokazuje travnjak na kome je bila džamija. Pre.
Istog dana, u istom gradu, u kafani sam slušao ispovest čoveka. Tako je izgledao na prvi pogled. Pričao mi je o svojoj tužnoj sudbini. Nema posla, ima, onako, 35 godina. Nema ni bilo kakvu ideju kakav bi posao našao. Hoće u zatvor. Misli da mu je to sasvim fino rešenje. Za sve probleme. Da preživi i snađe se dalje u životu. Bio je u kancelariji Haškog tribunala. Pričao je i sa ljudima iz UN. Niko ga ne želi. On bi bio zadovoljan da ga u Hagu osude na koliko god i da posle odatle ide negde u Evropu ili Ameriku. Svedočiće, kazao je.
Zašto bi čovek išao u Hag, pitam se. Pa eto, učestvovao je u streljanjima šest godina ranije. Ispričao je detalje, kako su muški razdvajani od ženskih. Šta se radilo kada je nestajalo municije. Kako je visoka trava na nekom proplanku ulegla i kasnije postala zemlja. Kako su Holađani mirno slušali. Kako je to sasvim normalno. Kako je grad bio, pre njihovog dolaska, izbeglički kamp sa 20 do 30 hiljada ljudi i da kada su gađali iz topova i minobacača nisu morali da nišane. Gde god da je palo ubilo bi nekoga.
A Srebrenica leta 2001.? Grad duhova. Sasvim se vide tragovi tih granata. Sasvim se vide latinični natpisi «sklonište». Sasvim se vide obnovljene zgrade u kojima niko ne živi. Sasvim se vide napuštene kuće. Sasvim se vidi da se u mesto nije vratiloviše od trežine stanovništva... Kada ih pitate zašto, mogu se dobiti: a. Batine, b. Odgovor za Srbe i Srbiju (veliku ako može) c. Objašnjenje da se to desilo zbog osvete za turske zulume.
I put koji od Bratunca vodi ka Srebrenici ne vodi nikuda dalje. U Bratunac samo. Idete njime i shvatite da na svom kraju Srebrenice ima U-turn i da se vraća na istu stranu. Mesto iz koga se nema gde. Sem u Bratunac, preko Potočara.
Deset godina kasnije izvesni dnevni list iz Prištine, Koha ditore, (nešto kao Vreme današnje) objavio je dokument UNMIK-a o događajima iz Kosovske Mitrovice. Ono što je opisano u tom dokumentu dogodilo se u noći između 2. i 3. februara 2000. godine. 15000 (Petnaest hiljada) ljudi je proterano iz svojih domova u tom gradu. Deset je ubijeno a 25 ranjeno. Radio sam kao novinar tada. Ne sećam se. Pitao sam nekoliko kolega. Ni oni. A kao, bavili smo se. Sramota me je. Ljudi, koji su učestvovali u tome su to uradili, verovatno, za Srbiju i njeno srce.
Detalji? Možda. Da li su ti bivši ljudi koji su sve to radili ponosni na svoja dela? Sigurno. Da li imaju, sebi jasna, opravdanja ? O da.
Opravdanja imaju u tome što je neko «drugi» to radio «nama», u tome da je to bilo potrebno za «nas». Da li «nas» koji smo živeli ovde, koji se «nama» nazivamo, neko pita da li se sa ovim slažemo? Ne. Mi smo uljuljkani u činjenicu da nismo učestvovali u zločinima, da nismo dali odobrenje da se to radi u naše ime, da smo demonstrirali protiv. I grešimo. Mi smo odgovorni. Krivi smo. I za njih koji su to radili u «naše» ime. I za idiote koji smatraju da je fora da se viče «Nož, žica, Srebrenica» i za one koji smatraju da su to «detalji, normalni za građanske ratove» i za one koji to smatraju medijskom , naravno, neistinitom zaverom.
I onda posle toga hoćemo normalnu zemlju, normalan život. Dok ne raščistimo sa time nemamo pravo na to. Naša deca će smatrati da imaju pravo da viču «Ubi, zakolji....»
Zbog toga je potrebno da stanemo pred ogledalo. Obično, patetika sa istorijskim ne pali, i da nabrajamo za šta sve nismo odgovorni. I da se gledamo u oči.
Nije stvar da li su to i oni «drugi» to uradili. Njihova deca će to znati. Ako krenemo da se guramo ko će prvi priznati, nismo ništa uradili. I završićemo kao ona dva klinca iz filma «Lepa sela, lepo gore» pred tunelom. I guraćemo jedan drugoga pred mrakom sve govoreći «Ajde ti». I završićemo isto kao njih dvojica. Ubijajući se u mraku našeg besmisla. A onda , ništa razumeli i naučili nismo .