Nastavljamo sa serijalom Eli LaCrossea. Priča se zahuktava...
Šta uče učitelji i učiteljice, deo III
Putovanje kroz mračne dubine „knjige” (u daljem tekstu: K), čiji je izdavač jedan srpski, državni fakultet, počinje da poprima odlike fantazije. Bukvalno! U potpoglavlju „Likovne fantazije” autor K (u daljem tekstu: au. K) daje, kako i priliči, niz fantastičnih sintagmi, i hrabro ih definiše, ulažući neprevidljiv („koji se ne da prevideti, upadljiv”) umni napor, a sve u cilju, u to nema nikakve sumnje – „popularizacije nauke”.
Evo kakvo neprocenjivo korisno znanje su u prilici da steknu bar neki studenti u Srbiji:
„Vizionarska maštarija je likovna predstava ili sanjarija i viđenje nečega do čega je svaka ličnost ponaosob moćna da dođe, predvidi i sanja.
Nerealna psihička slika je viđenje sveta koji postoji samo u nečijoj mašti (i san može biti nerealan). Likovni san može biti pomerena likovna vizija ili novi svet kao dalekosežna vizija onoga što tek dolazi a daleko je.
Opservatorska iluzija je likovno predskazanje, likovno pomereni svet koji nudi nova otkrića i nove senzacije.
Neobične ideje su one koje čak ni sanjali nismo ali jesmo dosanjali. Neobične ideje su one koje su deo novog kreativnog sveta ili onoga što nikada nismo očekivali a desilo se. To je naša moć da uvek tražimo kreativno i samosvojno što pripada samo nama.
Imaginativna poema je podsvesna vizija sveta oko nas i uzvišenost uzvišenog kroz duhovnu raskoš.
Likovni san je stvaranje sebe u novom vizuelnom svetu kao likovno ja i kreativna moć emocionalne inteligencije.”
Pokušajte da guglate bilo koju od sintagmi koje nam au. K otkriva i uverićete se koliko je K, kao „javno predstavljanje naučnih rezultata” – originalna. Ne treba zaboraviti da reč „sintagma” nije manje nepoznata od reči „prefinjeno”, pa je prikladno definisati je: „sintagma – spoj dveju ili više reči u jednu pojmovnu celinu”.
Pošto se pred nama otvorio svet „likovnih fantazija”, krenimo dalje, do „Likovnog procesa kreativnog učenja”. Odmah je razjašnjeno o čemu se radi: „likovni proces kreativnog učenja su likovne situacije, tj. likovna iskustva kroz sticanje likovnog znanja, likovna transformacija znanja i likovna evaluacija znanja.” Neslaganje u broju samo govori o tome koliko je „likovni proces kreativnog učenja” složen i koliko ga je teško objasniti. Ili, koliko su „likovni proces kreativnog učenja” složeni i koliko ih je teško objasniti.
Od izuzetne pomoći pri tako teškom zadatku može da bude životopis Pabla Pikasa. U priču o slavnom španskom umetniku uvodi nas pitanje: „Da li se dete rađa sa određenim talentom?” Sledi objašnjenje i odgovor: „Da bi nam bilo jasnije, pričamo o začetku želje Pabla Pikasa da postane slikar. Pablov otac bio je dobar slikar i pedagog. Kod svoga sina izazivao je likovnu sposobnost, sklonost i kreativnost. Kroz ranu stimulaciju stvorio je od sina genijalnog slikara.” O sancta simplicitas! Sve što ste oduvek želeli da znate o Pablu, a niste smeli da pitate.
Sada je vreme da se pozabavimo „poznatim slikarima” čije su radove „analizirali” učenici jedne osnovne škole.
Da budem vrlo precizan i da nište ne „izvučem iz konteksta”, evo uvoda „analizi” koji au. K daje: „Facijalne poruke mogu biti nameran znak, spontan zanos, svestan ili nesvestan znak komunikacije ili reagovanja.Sreća i tuga su znameniti izrazi i likovni znaci kroz liniju, boju koji predstavljaju emocionalnu atmosferu slike. Usmeravanje pogleda kroz stvaranje likovnog izraza i slike lica je umetnikova unutarnja potreba i stvaranje poruka. Na času likovne kulture učenici osnovne škole '..... .......' analizirali su portrete koje su slikali poznati slikari”.
Prvi „analizirani” je Albreht Direr, odnosno njegov „Autoportret” (poznat i kao „Autoportret sa rukavicama”, ELC) naslikan 1498. godine:
Link za sliku: http://3.bp.blogspot.com/__Yw-IJbOSdg/TU8ckf5b_eI/AAAAAAAAACI/5kc_7JWLF1w/s1600/01+Albreht+Direr+AUTOPORTRET+SA+RUKAVICAMA.jpg
|
|
„Direr je obučen kao kicoš. Njegova kapa nas podseća kao da je Direr žongler. Lice mu je izduženo i dosta neobično. Na autoportretu se oseća fina ljudska nadmenost. Pojedini učenici smatraju da je Direr otmeni prefinjen. Direrove oči kao da nas stalno prate i posmatraju. Oni misle da je Direr dosta škrt u bojama jer su za njih boje na autoportretu dosta hladne.”
Zatim sledi Edvard Munk i „Vrisak” (delo u Srba poznatije kao „Krik”, tako nazvano u „Istoriji umetnosti” H. W. Jansona, The Thames and Hudson „Rečniku umetnosti i umetnika”…, ELC):
|
Link za sliku: http://2.bp.blogspot.com/__Yw-IJbOSdg/TU8c3b0r8mI/AAAAAAAAACM/OFDtia9KMbc/s1600/02+Edvard+Munk+KRIK.jpg
|
„Likovne halucinacije su vidne i nagoveštavaju veliki košmar – ludilo. Melanholični lik dame na mostu kao da nagoveštava melanholiju i suton smrti. Nije ni čudo kada slikar kaže da se prolama krik oblacima natopljenim krvlju. Na mostu dama je izgubljena a kroz sive i bele nijanse protura se strah od života i od otuđenosti. Nebo i most označavaju sutonsku obezglavljenost kao i krik koji nagoveštava smrt. Na tamnoj pozadini kao proviđenje obezglavljena sutonska žena. Deca smatraju da je most mesto gde se čeka Sreća ili neki doživljaj, košmar. Most je deo sreće i objekat koji spaja dve obale.”
Treće „analizirano” delo je „Prorok” Emila Noldea (drvorez, rezan pa štampan/otiskivan, a ne slikan, kako au. K navodi, ELC):
|
Link za sliku: http://1.bp.blogspot.com/__Yw-IJbOSdg/TU8di7hBDGI/AAAAAAAAACQ/9UyXIs5RJrw/s1600/03+Emil+Nolde+PROROK.jpg
|
„Prorokovo lice kao da traži spas i sreću za čoveka. Prorok predviđa zlu sreću i traži za čoveka pomilovanje. Njegovo lice je bledo, isposničko prozračeno kosmički blagom svetlošću. Smrt i radost se igraju na ovoj grafici. Bela radost dominira. Život je moćniji od smrti. Nemiri sutonskih noći su znak ljudske Melanholije i odsustva vere u sebe. I proroku je potrebna sreća jer on drugom može proreći sudbinu ali sebi…”.
Pretposlednje delo kojem su osnovci posvetili pažnju je „Ludača” Haima Sutina (i pored ne malog truda, nisam uspeo da pronađem u literaturi na našem jeziku ovu sliku, pa samim tim ni njeno ime; moguće je da se radi o prevodu naziva na engleskom – „Mad Woman” koji se može naći na netu; verujem da bi prikladniji naziv, poštujući nijanse srpskog jezika, bio „Ludakinja”, čime bi se uspostavila analogija i sa uobičajenim nazivima tematski bliskih slika Teodora Žerikoa, ELC):
|
Link za sliku: http://3.bp.blogspot.com/__Yw-IJbOSdg/TU8d1k9pH7I/AAAAAAAAACU/NrWBc2jX450/s1600/04+Haim+Sutin+LUDAKINJA.jpg
|
„Pun je jada i čemera i izgubljene iluzije. Žena je u bunilu svojih snova i odsustva za jedno sutra. Ludilo je jedino stanje bez stresa i problema. Ludilo je raj pakla dok je razum na drugoj strani. Žena je obučena u tamnocrvenu haljinu koja je znak mržnje i gneva. Glava žene kao da izlazi iz grudi. Lice je nezgrapno kao i šake. Ona oplakuje sama sebe, njen lik postaje ikoničan. Ovo žensko biće teško neko može voleti i tešiti. Tamno ekspresivne linije su znak nestanka sukoba unutar same ličnosti.”
U ovom delu sve se svelo na prepisivanje K. Moje učešće je gotovo nepostojeće. To je samo zato što verujem da bi bilo nesuvislo objašnjavati da ne postoji osnovac koji bi se setio sintagmi: „kao proviđenje obezglavljena sutonska žena” ili „nemiri sutonskih noći” ili „bunilo snova i odsustvo za jedno sutra”…
Poslednji „analiziran” portret je rad jedinog slikara čije ime u prethodnom delu nisam naveo. Znate da se radi o au. K. U spisku njegovih reprezentativnih referenci nalazi se, naravno, i K. Na osnovu obima K (podatak kojim se završava I deo moje „analize”) i datog obima svih „monografskih publikacija” au. K, pored saznanja da je K „monografska publikacija”, može se sasvim lako doći i do naslova i do godine izdanja K. Istina, broj stranica koji sam ja naveo i onaj koji se nalazi na sajtu fakulteta na kojem au. K predaje, razlikuje se za jedan. Razlog za to leži u mojoj percepciji da knjiga („više zajedno povezanih ili ukoričenih štampanih listova s kakvim tekstom”) mora imati paran broj strana.
Na ovom mestu neće biti „analize” slike au. K. Tema kojom se on bavi je krajnje intimna i smatram da bih prešao granice koje sam sebi postavio otpočinjući pisanje svojih crtica, kada bih taj kratki pasus uvrstio u delove K koji su se našli i koji će se naći na blogu.
Da napomenem još jednom – pri prenošenju teksta iz K verno je data svaka reč, svaka zapeta, svako veliko slovo, svaki razmak između reči…
Za kraj, malo ćemo prelistati drugu „knjigu” (u daljem tekstu: dr. K) istog autora (o kojoj oni koji su pročitali prethodni deo znaju gotovo sve, a oni koji pažljivo prate ovu temu na blogu – čak i ime i oba prezimena jednog recenzenta).
Deo u kojem učenici analiziraju slike „poznatih slikara” ne postoji u dr. K. Da li mlađe generacije nisu zadovoljavajuće odgovorile na ovaj zadatak ili au. K nije u inostranstvu imao adekvatnu podršku za svoj „naučnoistraživački rad u cilju razvoja nauke, unapređenja delatnosti visokog obrazovanja i popularizacije nauke” ili je u pitanju nešto treće, ostaje da nagađamo.
Ali je jednom umetničkom delu u dr. K posvećena ogromna pažnja. Leonardovoj „Mona Lizi”.
„Mona Liza” je prvo analizirana kao simbol. Da ne bih bilo šta izvlačio iz konteksta, pažljivo prenosim sve, baš onako kako stoji u dr. K:
„Mona Liza (kao simbol)
Portret koji je naslikao Leonardo da Vinči
1. Mona Liza je živela u Italiji (u vreme renesanse).
2. Mona Liza je je remek-delo portretne umetnosti (portreta u renesansi). Poznata je po svom osmehu i sfumato tehnici.
3. Portret je stavljen u piramidalnu kompoziciju i slikan je pod uglom od 45% u odnosu na ram.
4. Mona Liza postaje uzor mnogim slikarima.
5. Mona Liza je oslikani crtež.
6. Ruke su crtački konstruisane i skulptorski modelovane.
7. Njena glava je sjajna matematička konstrukcija (sastavljena od više kvadrata, krugova, pravougaonika i trouglova).”
Sedamdesetak stranica posle, nailazimo na priču o vrlo konkretnom događaju, ilustrovanu dvema fotografijama. „Mona Liza” je opet u „glavnoj ulozi”. I tu priču prenosim u potpunosti:
„Učenici su dobili zadatak da nacrtaju Mona Lizu po sećanju.
Milan je loše počeo da crta Mona Lizu.
‘Dobro je ovo što si započeo, ali ja ti preporučujem da odeš kod Milice i vidiš kako ona crta Mona Lizu’. Milan se vratio, uzeo novi papir i ponovo počeo da crta. Sada je sasvim dobro nacrtao Mona Lizu.
Podražavanje je pravi način da neko nauči da crta ili slika.
Predrasude su tragedija u umetnosti. Skoro su svi smatrali da, ako učenik kopira nekoga, od njega nikada neće postati dobar i originalan umetnik. Ako bismo stalno učili da nečto moramo učiti iz početka, onda bi to bila tragedija života i gubljenje vremena.”
Na početku IV dela biće govora o „Mona Lizi”, a zatim ćemo otkriti kako au. K ide Geteovim stopama pružajući svetu teoriju boja nazvanu „Psihološko dejstvo boja”. I ne samo to.
Slike:
Albreht Direr (Albrecht Dürer): „Autoportret sa rukavicama”, 1498, 52 × 41 cm, ulje na dasci, 1498.
Edvard Munk (Edvard Munch): „Krik”, 1893, 91 × 73.5 cm, ulje, tempera i pastel na kartonu
Emil Nolde (Emil Nolde): „Prorok”, 1912, drvorez, 32,1 × 22,2 cm
Haim Sutin (Chaim Soutine): „Ludakinja”, oko 1919, ulje na platnu, 95,9 × 60 cm