Ako ste žena, nemate diplomu inženjera, već posedujete neku skroz dekadentnu iz filozofije, što je moj slučaj, onda ste osuđeni na posrtanje u svetu novotehnoloških komunikacija. Zato što kilometarska uputstva i saveti stručnjaka obavezno iscrpljuju moždane vijuge i nabacuju pun kofer frustracija, takvima kao što sam ja.
Jer, kako da razumem metafiziku četiri RJ-45 priključka, računare pod XP-om i Linuxom, Wirelles modem i laptop sa Vistom, kada ovo zadnje tvrdoglavo neće da se spoji, a ne umem ručno da unosim parametre, taman da mi život zavisi od toga? Što je najgore, ovaj tvrd orah pokvareno pokazuje da ima vezu sa ruterom, ali prolaza na internet nema ni od korova!?
Šta se tu zbiva? Jesu li to neke IT vražbine u pitanju? Treba li mom laptopu serviser, ekspert za komunikacije ili sveštenik sa svetom vodicom? Ja zaista ne znam! Ništa čudno što sam ojađena vrisnula na glas "mrzim Vistu", naoštrena da napišem hejterski blog kako mi slama duh i nabija stres.
"Probaj ping sa laptopa na ruter", kaže mi smireno drug, dobronamerno me zasipajući kao konfetama rečima poput - workgroup, ip (koji mogu da nađem na sajtu proizvođača), UTP kabl, firewall, opseg, BAS, DSN - sve sama španska sela za moj namučeni mozak.
S mobilnim telefonom bilo je još gore. Slušala sam razjapljene vilice o GPRS modemu, IC portu, BT, te kako da setujem access point, skinem drajvere, ali i zašto ne valja preterano browsovanje (šta je to, majko moja), koja je korist od heder-a, zašto treba MSI Bluetooth USB PC2PC Doongle adapter, kako da manuelno uključim infra red i GRPS, osećajući se sve bespomoćnije i besmislenije.
Ja živim u malom gradiću u Istri, okružena morem. Miris borova, kadulje i lavande fakat blagotvorno smiruje moje živce, ali ipak nedovoljno kada moram da se hrvem s novotehološkim komunikacijama. U komšiluku imam ribare koji znaju sve o vršama i ništa o internet konekciji. Šta da radim? Da odustanem i počnem da bacam u more boce s porukama, uzdajući se u morske struje? Dobro zvuči, ali dugo traje.
Jedna takva boca s porukom plutala je Atlantikom od Floride do Irske 16 meseci. U more ju je zavrljačio profesor sa Floride, kao i još 150 drugih boca. Samo jedna je stigla ovih dana u ribarsko selo na vrhu poluostrva Loop Head, prešavši 3.720 milja. Irci su se toliko obradovali da su rešili da bocu izlože u seoskom pabu.
Međutim, za četiri godine, koliko ovaj čovek baca flaše s porukama u more, samo je jedna stigla do Rhode Islanda, blizu New Yorka. On kaže da je to zato što Golfska struja putuje severno uz Atlantsku obalu i deli se na deo koji ide južno prema zapadnoj Africi i drugi koji ide na sever prema Velikoj Britaniji. Ja nemam šta da kažem, jer se ni u morske struje ne razumem, a i gde da nađem 150 boca? Turšiju ne pravim, špajz nemam. A i ne bih da šaljem poruke nasumice, pa gde stignu, ako uopšte stignu.
S druge strane, teoriju da je svet mali i da šest društvenih veza povezuje sve ljude na planeti, postavio je još 1967. godine sociolog Stanley Milgram, rekavši da svaku osobu, pa i mene, od svih drugih deli lanac od šestoro ljudi. Teoriju nazvanu "šest stepeni odvojenosti", dokazao je u praksi eksperimentom u kojem je od učesnika tražio da pošalju pismo poznaniku koji će to pismo poslati dalje svom poznaniku, a sve u pokušaju da se dođe do ciljane osobe. Da ovaj projekat funkcioniše i u virtuelnom prostoru, dokazalo je 60 hiljada učesnika iz 166 zemalja, a potvdio Facebook. To znači da mene od Baraka Obame, pape Benedikta i Breda Pita deli samo par koraka, filozofiram ja, sedeći ispod masline. Naravno, ako uspem da nateram mobilni telefon ili laptop sa Vistom da se konektuju na internet, što mi nikako ne uspeva, iako mi masline dobuju po glavi dok sedim u zen pozi s uputstvom u krilu.
U pre-silicijumskom vremenu, jednostavno ste podizali slušalicu telefona i birali. Ili ste uključili radio, okrenuli dugme i tamo je bio radio Luksemburg. Nije vam bila potrebna diploma inženjera. To kaže i Ričard Volkomir, ugledni Smitsonijanov autor, koji je pukao na podešavanju radio aparata:
"Konačno sam pokušao da upotrebim radio u automobilu. Međutim, ovaj radio je jedna od onih modernih tehno-stvari, koje su dizajnirane sa skrivenom porukom, koja glasi - umrtviti nas i slomiti nam duh. Ima dvanaest dugmića, prekidača, tipki i poluga za pritiskanje, i neki od dugmića u isti mah imaju i ulogu tipki, dok neke od tipki rade i kao dugmići. Objašnjavanje kako to sve radi zauzima pet strana uputstva za vlasnika, uključujući dijagrame. Nije mi palo na pamet da pipnem radio kada sam kupio auto jer je u to vreme bilo važnijih kontrola kojima je valjalo ovladati, kao što je "izbegavanje dejstva potezne brave" ili primamljivog "ECT - pogon ili normalno stanje". Stvarno, nikada sa ovima nisam izašao na kraj, sve do nedavno, kada sam bio u snažnom iskušenju da pritisnem "ECT- Pogon", samo da vidim šta će se dogoditi. Sve što vam mogu reći je - ništa se nije dogodilo. Ono što čini auto radio tvrdim tehno orahom je činjenica da morate posmatrati drum dok se njime petljate, što sam učinio narednog dana. Pritisak na dugme "napajanje" nije ga uključilo, međutim, kada sam posle toga slučajno zglavkom lupio dugme, displej je zasvetlucao zeleno i zvučnici su ispustili hi-fi urlik. Pritisnuo sam dugme sa oznakom "utišavanje", ali urlik se nije utišao. Dugme je jednostavno kliznulo unutra i tamo ostalo. Na semaforu, dohvatio sam priručnik za korisnika, ali se svetlo promenilo i vozači iza mene su počeli da trube. Tako sam isključio radio. Verovatno ću u sledeće dve godine ponovo nešto sa njim pokušati..."
Ja nisam tako ležerna. Ne mogu da čekam dve godine da uspostavim vezu, jer sam čula da se sve menja svakih 18 meseci, a i brže. Ne vredi mi ni što znam tržišne zakone i da je još Marcian Hoff, otac mikročipa, rekao da se "na početku kupuje bilo šta, zatim polako raste stepen selekcije, da bi na kraju ostalo mesta samo za najkvalitetnije proizvode". Ja nabavljam najbolje, pa se opet patim i prilagođavam aparatima, umesto oni meni. Bauljam u mraku neznanja, kao da poručujem IT proizvode iz sazvežđa Betelgez.
Ko voli SF, zna o čemu pričam. Ima jedno mesto u "Sirenama Titana", Kurta Vonegata, koje opisuje osećaj izgubljenog slučaja. To je priča o Solou, glasniku robotske civilizacije udaljene 150 hiljda svetlosnih godina od Sunčevog sistema, koji je zbog kvara na letećem tanjiru ostao vezan za Titan. Njegov zahtev za pomoć putovao je 150 hiljada godina do rodne planete, što će reći bilo je potrebno još toliko, da on dobije odgovor. Imajući to na umu, njegovi su angažovali Sunčev sistem da prenos poruka učine tri puta bržim od brzine svetlosti. E, zato je Solo pažljivo sa Titana posmatrao planetu Zemlju.
Posle 200 hiljada godina uočio je veliki krug (Stoun Hendž). Smisao poruke bio je jasan: "Nismo te zaboravili, očekuj dalje instrukcije". Nakon toga, pojavila se zmijolika struktura dugačka nekoliko hiljada kilometara u prostoru drevne Kine. Poruka je i ovog puta bila jasna: "Samo malo strpljenja, tvoj rezervni deo stiže."
Ili, kako to u pesmi Celery-Time peva Arlo Gatri: "Ja ovome posvećujem tako puno misli jer znam da je većina ljudi tamo negde upetljana u istu stvar, samo želim da vam kažem da sam sa vama..."