Sad kad sam se konačno oslobodio najveće prepreke, moja farma tek sada može ozbiljno da radi. Do sada je ovo bilo neozbiljno.
Ne priznajem nikakve greške. Bilo ih je sigurno, ali ne bih mogao ni jednu posebno da izdvojim. Zato mogu da identifikujem objektivne okolnosti: velika ekonomska kriza i ovaj remetilački faktor koji je sprečavao rad moje farme. I da vam kažem, on je uglavnom najviše kriv.
Jeste da sam ja i do sada bio šef farme. Ali ko je mogao da se seti da sam mogao da uozbiljim rad farme i ranije. Recimo pre dve godine.
Do sada je farma izgubila 200.000 radnih mesta. To naravno nije moja krivica. Tu je najkrivlji ovaj koga sam sad isterao. A tome nas uči i Životinjska farma. Zna se ko je kriv. Nisam valjda ja. I moje društvo jednakijih od drugih.
Jer on je predlagao i sprovodio sve perpetuum mobile planove subvencionisanja svega i svačega. On je imao potpunu diskreciju od koga će, po kojoj ceni i koliko radnih mesta da kupi. On je taj koji daje Gorenju pare da gradi bojlere iako imamo nekoliko drugih proizvođača bojlera u Srbiji. Nisam ja.
Ko je mogao pretpostaviti potpuni ekonomski besmisao ovih programa?
Ko je mogao pretpostaviti da arčenje novca poreskih obevznika za raznorazne subvencije neće kreirati 200.000 radnih mesta, već obratno?
Ko je mogao pretpostaviti da spašavanje tajkuna od stečaja kreditima za likvidnost u stvari nije u interesu poreskih obveznika, već tajkuna-monopolista-privatizatora?
Ko je mogao pretpostaviti da subvencionisani stambeni krediti neće spasiti ni tržište nekretnina ni građevinsku industriju?
Neki zlobnici bi rekli: ja. Rekli bi da mi je to posao. I da je nekako trebalo uočiti da subvencije ne stvaraju novu vrednost i da dok arčimo toliko novac, gubimo po 8000 radnih mesta mesečno. I to uglavnom kod preduzetnika i u malim i srednjim preduzećima za koje i ja uvek tvrdim i tvrdiću da su najvažniji. Kičma naše privrede. Naša budućnost.
Zlobnici bi takođe rekli da nije trebalo podržati ovakve "ekonomske programe". Da nije trebalo da ih izglasam zajedno sa svojom farmom. Da nije trebalo da ga odlukom farme ovlastim da arči pare.
Da nije trebalo da dozvolim ovakvu reformu pravosuđa.
Da nije trebalo da dozvolim ovakav zakon o planiranju i izgradnji.
Da nije trebalo da ignorišem problem monopola.
Da nije trebalo da ignorišem problem korupcije koja nam je pojela društvo i javni interes.
Da je trebalo da čitam izveštaje Saveta za borbu protiv korupcije.
Da je trebalo da vidim urušavanje svih institucija sistema i da to ne dozvolim.
Da nije trebalo da dozvolim negativnu selekciju i dolazak nesposobnih kadrova na najvažnija mesta u društvu.
Da nije trebalo da govorim kako su svi ministri odlično radili.
Da je trebalo da se naljutim kada je moj ministar rekao da životinje na mojoj farmi imaju genetsku grešku.
Usvojio sam strategiju razvoja naše privrede koja kaže da treba da napustimo propali model nekontrolisanog rasta potrošnje, posebno javne, i da se okrenemo proizvodnji i izvozu. Sad konačno znam šta treba da se radi. Jedini je problem što još uvek ne znam kako. Jer bez kako, to mu dođe isto kao čovek koji kaže da ima finansijskih problema i da je zaključio da mu treba bolji posao za veću platu. I nije neka mudrost.
Neki su mi govorili da je glavni problem ogromno opterećenje zarada. Da zbog toga gubimo postojeća radna mesta na hiljadu, dok kupujemo nova na tuce. I da teramo mala i srednja preduzeća u sivu ekonomiju. I da je zbog svega toga siva ekonomija veličine jedne trećine GDP-a. I da raste, dok nam broj legalnih radnih mesta opada.
I moja ministarka finansija mi je predlagala poresku reformu koja bi smanjila porez na rad za trećinu kao najvažniju meru borbe protiv kriza, za likvidnost, protiv gubitka radnih mesta. Nisam je podržao. Dozvolio sam da ovaj koga sam sad isterao ubije tu reformu.
Sada kada sam se uozbiljio, možda ću, mada nisam još siguran, u strategiju ubaciti:
- izvršiti poresku reformu i smanjiti porez na rad za trećinu i prihvatiti
- da treba očuvati postojeća radna mesta u malim i srednjim preduzećima
- da će rast zapošljavanja doći upravo od zdravog sektora malih i srednjih preduzeća
- da su strani investitori važni, ali ne i zamena za postojeća preduzeća
- da treba smanjiti javnu potrošnju, reformisati nabreklu državu koja jede supstancu društva
- da država ne može biti majka javnom sektoru, a maćeha svima ostalim
- da treba izvršiti giljotinu propisa
- odustati od modela koncentracije vlasti u rukama stranaka i raditi na izgradnji nezavisnih institucija sistema
- priznati da je način na koji je izvršen opšti izbor sudija bio protivustavan i ogromna greška
- priznati da je zakon o planiranju i izgradnji bio nestručan i velika greška
- priznati da veliki broj ministara nestručan i ne zaslužuje to mesto
- priznati da nam korupcija izjeda društvo i da je Kolubara pravilo ne izuzetak
- čitati izveštaje Saveta za borbu protiv korupcije
- izvršiti reviziju finansijskih izveštaja svih javnih preduzeća
- obaviti javne konkurse za direktore javnih preduzeća
- izdvojiti infrastrukturu iz Telekoma i ne privatizovati je, isto kao i opremu za spukove
- ...
Još bi trebalo i da priznam da evropska sisa koju smo pikirali na kraju ove godine ne čini ekonomsku politiku i da nikome takvi neozbiljni ne trebamo. I da treba da se okrenemo sebi. Da moramo sebe da promenimo. Sami.
Ne znam još, videću, dok se konsultujem i vidim sa timom i koalicionim partnerima. Obavestiću vas.