( Tras! )
Po ko zna koji put se saplela o sopstvene nedoumice i prućila se svom dužinom uzaludnih pokušaja po hladnoj ledini realnosti.
( U redu je. )
( Ništa strašno. )
( Ni prvi, ni poslednji put. )
Samo treba kao i ranije pažljivo ustati, pokupiti krhotine misli, pomesti trunčice razočaranja i obrisati tragove nemoći. A zatim sesti i strpljivo vratiti na svoje mesto ono malo što je ostalo od duše i ono još malo pa ništa što je preteklo od srca i tek jedva još zeru nekakve sasvim uslovne pameti.
Pri tome nikako ne sme da dopusti da postane patetična i sklona samosažaljevanju. Zauzimanje takvog stava ( već je naučila napamet poučena svim pređašnjim iskustvima ) može samo da joj izazove onaj neprijatan osečaj mučnine u predelu krhkog samopoštovanja. I da je ponovo saplete, mučki, iz najdubljih senki sopstvenih sumnji, kada se najmanje nada i kada nipošto nije spremna, još neoporavljena od prethodnog pada i sasvim okrenuta potrazi za izgubljenim samopouzdanjem.
( To joj nikako ne treba. )
Ne sad, kada zdušno pokušava da uveri sebe da se u stvari ništa bitno nije dogodilo, ispisujući levim kažiprstom na sopstvenom odrazu u blago zamućenom ogledalu nekakav pokušaj osmeha koji ne pokazuje ni najmanju nameru da joj se preseli u pogled.
Na trenutkak osluškuje, zadržava dah...
( U redu je. )
Još je ima sasvim dovoljno, mada već izvežbano uho hvata određene fine nepravilnosti u funkcionisanju tog nečega što je njena suština i što je, čini se, i ovog puta uspela da popravi. Može biti pomoću štapa i kanapa, ilizije i samoobmane, lažne nade i uzaludnih očekivanja...
( Ko mari. Mehanizam je srećom sasvim jednostavan i lako ga je ubediti da ume još da potraje. )
Počinje da primećuje da svaki takav pad učini da se neumitno osipa. Sitni delići vremena se pogube, otkotrljaju se na sasvim neočekivana mesta na kojima se nikada ne seti da ih potraži. Suptilni zupčanici njenih odnosa sa ljudima se lagano i neumitno troše i ne naležu više kako treba, pa joj dvosmernost nekako škripuće i ume da se zaglavi u nerazumevanju. Šrafčići koji je drže na okupu gube navoje i neočekivano iskaču iz ležišta kada to nipošto ne očekuje...
Vreme između dva pada nekako se kondenzuje i zgušnjava, a lečenje posledica zahteva sve više napora. I sve češće joj na pamet padne sasvim razumna ideja da više ne bi trebala da se trudi oko ustajanja.
( Tako lekovito deluje ovlaš uobličeno razmišljanje o potpunom prepuštanju. )
Ostati u mestu, uzeti neku kvalitetnu gumicu i polako obrisati sve, počev od nožnog palca nažuljanog silnim pređenim stranputicama pa sve do poslednje misli koja se još bezvoljno batrga u snuždenoj kosi.
( A tada krenuti iz početka, kao kada se okrene novi list na kome se ne prostire ništa osim beline koju treba strpljivo popunjavati kaligrafskom posvećenošću. )
Naravno, zna da je to potpuno neizvodljivo još pre nego što je krenula u iole ozbiljno razmatranje.
( U redu je. )
( I ovog puta je ustala. )
Uz sve vidniji napor,
( izubijane savesti ),
( ugruvanog dostojanstva ),
( napukle empatije ),
( postiđenog ponosa ) i
( bolnih spoznaja ).
( Uznemirena ),
( izbačena iz koloseka ),
( sumnjičava ),
( nesigurna ),
( neodlučna ),
( nesrećna ),
( raslojena ),
( zbunjena ),
( poljuljana iz korena ),
( nezadovoljna ),
( smušena ),
( rezignirana ),
( ozlojeđena ),
( snuždena ),
( gotovo poražena )...
( Ali ipak... )
I nedoumice su još uvek tu. Pitanja na koja ne nalazi odgovore ili joj oni kojih se domogla deluju izvesno pogrešni i neupotrebljivi za bilo šta osim isprazne misaone gimnastike.
Raskorak između onoga što može a ne želi.
Nesklad između onoga što bi trebala a neće.
Neslaganje između onoga što mora a ne bi.
Konfuzija.
( Otvara i zatvara zagrade. )