Postoje različite teorije o uzrocima fetišizma u društvu, a jedna od najpoznatijih je ona Wilhelma Reicha, koji je vidi kao izbegavanje odgovornosti i kaže:
- Mali čovek neće da čuje istinu o sebi. On ne želi veliku odgovornost koja mu pripada i koju ima, hteo to ili ne. On hoće da ostane Mali čovek, ili da postane Mali Veliki čovek. On hoće da postane bogat, ili vođa stranke, predsednik veterana rata, ili sekretar udruženja za negovanje javnog morala. Ali neće da preuzme odgovornost za svoj rad, za snabdevanje hranom, za stambenu izgradnju, saobraćaj, vaspitanje, istraživanje, administraciju, rudarstvo ili bilo šta drugo.
Fetišizam u društvu ne svodi se samo na seksualna uvrnuća u životu pojedinca i erotiziranje dupetom, grudima, lateksom, crnim čarapama ili pahuljastim ušima, valja reći da na mapi ljudske seksualnosti ima ekstremno nepoznatih teritorija - fantazije o naduvavanju tela i divovskim ženama, seks s plišanim igračkama, valjanje u prehrambenim proizvodima, robotski fetišizam. A zloglasni autor crush filmova Jeff The Bug Vilencia, voli da u krupnom planu pokazuje opscene prizore bosonogih ili u cipele sa visokim stiklama obuvenih žena, kako gaze po insektima i crvima.
Fetišizam je u oku posmatrača, a neki od njih su od svoje devijacije napravili reality show. Predmet idolatrije može biti bukvalno sve: ideologija, bog, vlast, nauka, ili neki poduhvat. Kada je nemački dirižabl Grof Cepelin okončao putovanje oko sveta 1929, godine, oduševljeno je pozdravljen od nemačkih masa, opijenih uspehom, ali i falusnim oblikom letilice.
Ljudi mogu na patološki način da se fokusiraju na, recimo, sticanje bogatstva, slave, a mogu i na perverzan način da se erotiziraju nekim društveno političkim idolom, svetim parčetom zemlje i da svaku promenu, bilo na bolje ili na gore, doživljavaju kao propast sveta, a sumrak idola vide kao lični poraz.
U Srbiji tradicionalno postoji fetišizam vođa, vlasti, tla, tradicije, pa se svaka promena doživljava i dešava dramatično. Uopšte, odnosi u patrijarhalnom društvu puni su idolopoklonstva, a objekat obožavanja postaje nekritički predmet masovne ljubavi. Ništa neobično što se u savremenoj psihijatriji parafilije svrstaju i u spektar opsesivno-kompulzivnih poremećaja.
A, da. Moj fetiš je "ulazak" Srbije u EU i na strani sam svakog ko radi na tome bez "ali" i "ako-onda"i ubeđuje isprane mozgove, dok mu jezik ne prokrvari, da nam nije bolje samima sa sobom.