Ovom prilikom se treba uzdržati i od kritika koje objektivno zaslužuje ministarstvo spoljnih poslova koje nema elementarnoga uvida koliko uopšte ima građana Srbije u Libiji,i u kojim su delovima te zemlje. Kad se izvlačenje završi, biće vremena za ocene kako radi naš MIP, šta su mu prioriteti i zbog čega mu se građani Srbije ne javljaju kad dođu u neku zemlju na duži boravak i rad.
Dok se izvlačenje ne završi, verovatno ne bi trebalo da naša država daje ocene i zauzima politički stav o prirodi onoga što se u Libiji događa, a tamo, čujemo, ima na stotine mrtvih. Čujemo da vojska puca u demonstrante, da je čak i avijacija angažovana u rasturanju demonstracija i da se od strane libijskog diktatora Gadafija preti potpunim krvoprolićem.
Nešto drugo je meni ovde interesantno.
Gadafi je u Libiji na vlasti već 42 godine.Sve političke garniture naše zemlje su u tom periodu sa njim gajile prijateljske odnose. Bez obzira na ogromne kontraverze koje prate njegov način vladanja. Uvek je bilo bitno to kakvu kratkoročnu korist možemo imati od prijateljstva sa Gadafijem, a nikako, kakvu vrednosnu crtu nose ti odnosi.
Čak i danas, kad taj diktator puca u vlastite građane, u našim medijima se promoviše kao "simpatičan vladar", a Zoran Lilić, Slobin "mali od kužine", Gadafijev prijatelj iz devedesetih i jedan od funkcionera stranke na vlasti, saopštava da "bez Gadafija nema rešenja".
Ono što se malim osvrtanjem unazad može zaključiti, jeste velika verovatnoća da Lilić u svom stavu nije nikako usamljen, već da bi to mogao biti većinski stav u našoj političkoj eliti.
Koliko je Gadafi važan našoj politici, najbolje govore posete srpskih zvaničnika Tripoliju.
Predsednik Srbije, Boris Tadić, tri puta je u svom mandatu, posetio Libiju. Naročito je zanimljiva poseta iz 2009. godine, kad je prisustovao obeležavnju 40-te godišnjice Gadafijeve vlasti. Izgleda, da je našem predsedniku susret sa Gadafijem bio toliko važan da se zbog njega nije pojavio u Gdanjsku gde su najznačjniji svetski i evropski lideri obeležili 70 godina od početka drugog svetskog rata. Na vojnoj paradi u Tripoliju, u slavu Gadafiju, promarširao je i svečani vod Vojske Srbije, a predsednik Tadić bio od Gadafija počastovan ordenom.
Vuk Jeremić i Dragan Šutanovac su Tripoli pohodili još češće od Tadića, doduše, ne istim poslovima. Jeremić je "branio" Kosovo, a Šule se bavio vojnom saradnjom i trgovinom.
Stigli su do Tripolija i drugi. Ministar trgovine Milosavljević, predsednica skupštine Slavica Đukić, pa čak i ministar prosvete Žarko Obradović. Obradović verovatno nije imao nikakvog konkretnog posla u Libiji, ali pošto je pašenog Zorana Lilića, što da ne ode kod njegovih prijatelja o državnom trošku.
Šta je tek mogla da za Srbiju radi u Tripoliju, Slavica Đukić, kad Gadafi nema Parlamenta (postoji nešto što se zove svenarodni kongres ali je to daleko od pojma parlament), nema ustava, nema političkih partija - možemo samo nagađati...
Pošto će ovo u Libiji potrajati još neko vreme, videćemo kakav će stav imati naša vlast prema događajima tamo. Nadajmo se da će se naši građani izvući iz libijskoga pakla, pa da će se moći dati i neka politička ocena. Nadam se bar da neće biti otvorene podrške Gadafiju, ako već ne može biti osude onoga što radi.Da se ne brukamo..