Milan Nikolić
Ne bih žurio sa novim pisanjem, ali rana mi je sveža. I utisci. Najgore je kad u životu pokušavaš da budeš nešto što nisi. Nikakve dobre namere tu ne mogu da budu opravdanje. Setite se samo gospođe Delovej. Volela je cveće, ali ništa više od isplaniranog za taj dan, koji Virdžinija Vulf (Mrs. Dalloway, Virginia Woolf, 1925.) razvija u vremenski neograničenim pravcima, nije. I ja sam sinoć hteo da se igram domaćina, uloge u kojoj sam osvedočeno - očajan. Rezime: gosti su bili zadovoljni, uživali su vinu i toj salati koju sam spremao, dok su meni miris povidon joda i uklanjanje krvi sa kuhinjskog pulta i zidova, srušili sve planove. Isekao sam se na nekakvu konzervu, neophodnu za tu istu salatu, i to prilično.
Niko ne voli da ide kod lekara, nikome Dom zdravlja nije mio, ma koliko redizajniran bio. O zubarima da ne govorim. Njih izgleda volim samo ja. Iskreno, ma koliko zvučalo zapanjujuće, obožavam anesteziju i otupelost osećaja, tu utrnulost koju anestezija proizvodi. Neretko mi se dešava da zaspim u zubarskoj stolici. Divan sam pacijent, zaista. Jer šta je anestezija do skretanje pažnje? Kada te ne boli ono što bi trebalo da te boli, slobodan si da meditiraš, da šaraš pogledom okolo, da razmišljaš o raspoređivanju plate za mesec koji dolazi, da se isključiš sasvim. Zbog toga se i silovanje turbo folkom tokom minule decenije nazivalo "anestezijom svesti", fokus pažnje je pomeren sa onoga što zaista boli i lako se menja briga za veselje. Menja? Cepa, udara, kida. To vam dođe kao današnja hiperprodukcija afera, dvorovi bez dvorana, arsenik, kolagen, brakorazvodne parnice, veridbe, babine...
Ulazim u Dom zadravlja Stari Grad, Simina ulica. Lokacija je u ovom slučaju jako bitna. Dakle, stotinjak metara od knez Mihajlove, trista od Terazija, četristo do Pobednika na Kalemegdanu. Nemojte me držati za reč, ne mora u metar da bude tačno, ali to je otprilike to. U Domu zdravlja, iznenađujuće prijatna atmosfera. Gotovo kamerna. Ništa cika, vriska, psovke, ropac. Upućuju me na hirurgiju. Penjem se, mada i lift, hi tech dizajniran, radi. Nema prijemnog pulta. Logično, pokucam na vrata i uđem. Tu me sačekuje režanje sredovečne medicinske sestre i u trenu se setim da promena kostima ne znači nužno i promenu mentaliteta, napredovanje u kulturi, glumljenje onog, ponekad tako okrepljujućeg polite ponašanja. Kao kad ti mobilna telefonija čestita rođendan. Kapljica elektronske ljubaznosti. Nije da baš ništa ne znači.
Pacijent je unutra i trebalo bi da sačekam. Čekam. Šaram očima bez anestezije. Čekaonica je prazna i to mi daje nadu da ću brzo uteći iz ovog, sasvim ugodnog ambijenta. Ruku na srce, više volim pošte. Govorim i biram sa aspekta uređivanja ovih institucija koje doneo peti oktobar. Razbijanje nereda i birokratije, vezivanje šalterskih službenica za njihovu radnu stolicu, oduzimanje bureka, a uvaljivanje tastature u njihove ruke, obeležene kolone za čekanje. Ni po babu, ni po stričevima. Mada, nekako u ovim zdravstevenim institucijama, više toneš u papirologiju, nego u pošti u koju dolaziš zbog papira i sa papirima u rukama, a parama u džepu. Tu jesi zbog administracije i svestan si toga, a ovde si zato što krvariš ili te žiga, imaš temperaturu, igra ti oko. Mada čitači čipova savršeno rade, brojevi se dobijaju na vreme, automati ne kašljucaju i ne trokiraju, osoblje svih generacija barata računarima, doduše različitom brzinom, ali bez varavskog straha. I tada, zaustavljam pogled na vratima sobe za lake i brze intervencije, baš kakvu ište moj prst. Obaveštenja odštampana na belom papiru, iznosiću gradacijski, mada me je na bavljenje čitavim slučajem navela "kulminacijska tačka". Zenit. Čega? Još uvek ne znam. Saznajem samo da sam se o prvo pravilo, nehotice ogrešio. Ostala sam ispoštovao.
Telefon gasim u pozorištu, bioskopu, konferencijama za štampu, crkvi. Razumem da je i ovde to neophodno, jer ukoliko grune Lady Gaga ili Ceca, kako telefoni "imaju običaj" da zvone, hirurg lako može da omaši i naruži vez. A ostalo? Napomenuo sam da je reč o Domu zdravlja u samom centru grada. Glavnog grada. Da li su sva ova upozorenja morala da budu istaknuta? Očigledno je da nije reč o hirovima, inače svojstvenim, posebno nižem medicinskom osoblju, u širokom luku od režanja do treskanja vratima. Očigledno je da nisu želeli da nas izvređaju i iskale bes, jer ne smeju na ta ista vrata da nalepe poster Majkla Džeksona ili Dragane Mirković. Postoji potreba za tim. Ima li smisla, u sudaru sa "govorom" ovih vrata, razmišljati o nekakvim upitnicima, integracijama, reformama...Na kraju, ja nisam siguran da li je to isključivo pitanje kulture ili je možda - klasno pitanje (viša, srednja, niža u skladu sa mesečnim dohotkom). Ko živi u samom centru Beograda i koliko novca zarađuje i da li to uopšte ima veze sa porukama ovih vrata. Ja znam da ništa slično ne može da piše na privatnim klinikama na Dedinju gde se izbacuje žuta mast, stružu čeone kosti, seče višak kože, a ostatak zateže i prišiva iza ušiju. Boli me to što je ta napumpana klijentela mahom nemušta i polupismena, a opet okupana. Oni, posle zatezanja i remonta silikona kod svog eminentnog hirurga, odlaze kod svoje eminentne vračare da se informišu o muževima i ljubavnicima. Ali, šta je sa Beogradom, između kneza i Kalemegdana? Šta je sa Srbijom uopšte da ne bi zvučalo da isticanjem lokacije ovih vrata smatram da je očekivano da to isto piše na nekim vratima u Svilajncu, Maloj Moštanici ili bilo gde.
Hirurg je insistirao na anesteziji. Bilo mi je svejedno. Znam da ništa ne bih osetio. Možda bi bol dobro došao da skrene pažnju na nešto drugo. Recimo na to da se ubuduće, kada zovem goste, držim keteringa. Platio sam participaciju i izašao napolje.