Vest da je Sterijino pozorje preporučilo dramski tekst AMSTERDAM, moje kćerke Marijane Ćosić, da se igra u pozorištu, zatekla me je u Beogradu, u supermarketu Cvetni trg dok sam kupovala zelenu salatu i narandže. Javila mi je SMS-om moja devojčica, iz Nemačke, gde je otputovala na dva dana, iz Beča. Wow, toliko sam se obradovala:)
-Gde si, šta radiš? - pitalo me dete, pa mi kaže da joj je drugarica na Fejsu javila lepu vest, a ja sva sretna, kažem:
-Evo me u samoposluzi, al idem odmah da se pravim važna:)
Naša deca, naš ponos, da citiram moju drugaricu Majdu. Baš tako:) Ja sam srecna mama, moj sin Viktor i moja kćerka Marijana su mnogo dobra deca, pametna, talentovana i vredna i sad, kada su veliki, mogu da kazem i moji najbolji prijatelji, zbog kojih rastem kao kvasac:)
Elem, moje dete Marijana je kao klinka prvo zavrsila dva poslednja razreda osnovne škole u Holandiji, a onda, isto u Holandiji, petogodišnji koledž. U koledžu su je stavili u nekakav brzi razred, pa je dve godine davala za jednu. Kada je diplomirala, željna kuće i rodnog grada, došla je u Beograd, na studije, iako je s prethodnom diplomom imala otvorena vrata univerziteta na zapadu, čak bez prijemnog ispita.
-Prijemni je težak, tvoj srpski nesavršen, razvijala si se na holandskom - bila sam skeptična prema njenoj želji da upiše dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu.
I iako je te prve godine pravila sitne greške, tipa observacija, ili odvaljivala ludosti kao na primer "interaptovanje", brkala čireve i žireve i sve nas zasmejavala, sitine jezičke manjkavosti su se ispravile. Kao dobar student, s prosekom iznad devet, za četiri godine diplomirala je dramaturgiju na FDU u decembru 2010, a CV napunila s puno sjajnih aktivnosti i uspeha, kao što je naprimer dramska selekcija u Wiesbadenu, pa Hamburg, Roterdam itd:)
Bilo kako bilo, njeni dramski tekstovi i filmski scenariji, za koje je na fakultetu dobijala desetke, do ovog Sterijinog pozorja, nisu prešli prag škole, iako je s istim tekstovima, prevedenim na engleski, holandski i nemački, krenula putem uspeha izvan Srbije. E, zato sam se obradovala, jako:) Mladi ljudi, koji funkcionišu u dve i više kultura su bogati, iako im to balansiranje nekad izgleda puno patnje:)
Upravo to pokušavam da objasnim i Marijaninoj drugarici Joani, mladoj rediteljki iz Nemačke, koja je naša gošća u Beogradu. Joana je Srpkinja rođena u Študgardu, koja je posle završenog faksa došla u Beograd, da tu nađe sebe. Ono što je frustrira, pored nedostatka posla i para je što u njoj većina vidi Nemicu i čudi se "šta će ovde". Joana ima mnogo razloga za "šta će tu", od toga da unapredi svoj klimavi srpski, do toga da upozna zemlju porekla i ponudi svoje znanje okruženju koje tek upoznaje (ovo baš i ne ide nešto, al biće valjda bolje).
No, zašto sam se ja toliko obradovala ovom malom uspehu moga detata? Pa, između ostalog i zato, da na opipljiv način, makar i ovako simboličan, oseti da je i ovde interesantna persona, čiji talenat prepoznaju i članovi komisije prestižne nagrade u Srbiji, a ne samo njeni profesori na FDU i neke komisije u Nemačkoj ili Holandiji.
-Ako ti se komad bude igrao u Beogradu - obučiću štikle za premijeru, makar vrat slomila -zezam se s klinkom.
Bilo kako bilo, moje dete je sada u Beču, gde je kao stipendista fonda dr Zoran Đinđić za najbolje studente iz Srbije, na stažu u fondaciji KulturKontakt. Pored rada u KK, stažira i u dva bečka vrlo prestižna pozorišta tri puta nedeljno, a ja je zezam da je prava gastarbajterka, u najboljoj tradiciji iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka, jer radi tri posla istovremeno:)
- Šta ćeš posle Beča - pitam, jer joj se staž završava sredinom aprila.
- Idem u Berlin, po pozivu, da radim kao hospitant dramaturga u pozorištu - kaže mi na gmailu s puno osmeha. - A na jesen, zna se, na master na berlinsku akademiju. Sad mi je i nemački dobar, razradio se - smejulji se moja mala, koja savršeno govori holandski, engleski, nemački i naravno srpski.
Eh, radujem se ja tome, neviđeno, ali isto tako znam i šta znači kad se dete tako otisne u beli svet. Zato su mi te tanke niti s rodnom zemljom značajne. Zato što mladi ljudi treba da imaju utisak da su i ovde interesantni i perspektivni, a ne da ih za rodni grad vezuju samo mama, brat i drugari.
Za dramu AMSTERDAM, Marijana je dobila 10 na FDU. Sada je dobila i preporuku Sterijinog pozorja. To je baš lepo:) A tekst je zaista dobar i duhovit, govori o dve kulture, srpskoj i holandskoj, s zanimljivim, uvrnutom zapletom.
PS. Izvinite na egzaltiranom majčinskom tonu. Kompletna vest o Sterijom pozorju nalazi se ovde.