
Teror i represalije Gradskog Saobraćajnoj Preduzeća u Beogradu se nastavljaju. Jurišnici u fluorescentnim „markerima" (AKA gladni omladinci vladajućih stranaka i ostalo neuhranjeno članstvo prestonice koje bi trebalo podmiriti), od danas, skidaju svoje odore, po kojima su ih prepoznavali „polusavesni" građani (ovi što u niskom startu stoje pored automata za otkucavanje karata) i dobijaju podršku u inspektorima i komunalnim policajcima, koji će započeti istorijsko „vraćanje poverenja u institucije sistema" zamrzlim putnicima u mraku „17-ce" sa pocepanom harmonikom po sredini...

Ako hoćete da se vozite autobusima, trolejbusima i tramvajima GSP-a, od danas vam je potrebno 1500 dinara u novčaniku, u svakom trenutku, za svaki slučaj, koliko košta kazna na licu mesta, a ako rasrđeni zbog spleta okolnosti, ne želite da platite na licu mesta, onda će vam „milicajci" (mili naši poslenici diktature) napisati mandatnu kaznu, koja košta 2500. Splet okolnosti može da bude, recimo, da na pet trafika u krugu od 500 metara na Novom Beogradu, usnulom u zimsku bajku, nema GSP karata, a kada uđete u prevoz, vozač, koji sluša „Južni vetar" (ima i još - i oni se mučenici bore protiv uniformi - u čizmama i štrikanim džemperima čuvaju „koske za stare dane" u svojim ledarama), na ponuđenih 500 ili 1000 dinara, učtivo, kako ih samo uče na šest krugova testiranja za prijem u GSP, kaže „Šta SI mi dao ovo, daj mi nešto sitno?". Može biti da i on nema karata. Može biti da dva od četiri aparata za otkucavanje karata ne rade (odvalili ih pijani srednjoškolci AKA huligani - oni što lepe nalepnice 1389 i slične), a autobus je pun i ne možete da se pomerite dva metra, a kamoli da odete na drugi kraj. A, onda ste najebali. Na jednog „švercera u pokušaju", inspektor, policajac i „uterivač dugova bez markera" + sramota + sudija za prekršaje. "Nema tak'e birokratije, niđđe. Posebna vojska "komunalaca" će sklanjati automobile sa zelenih površina. Biće i one specijalizovane za visokotehnološku zaplenu petardi, pančevačkih "Milki", obračun sa DVD-mafijom, a možda će i nevine kestendžije nagrabusiti u čitavoj gunguli...
Batalimo spletove okolnosti. Trenutna anksioznost se rešava na sudu, gde nas, evo preko sredstava javnog informisanja plaše od sabajle, čeka rat Culeta pokornog protiv, avaj, čuvene institucije i ogledala prestonice, GSP-a, koja će neku bakutu, turistu ili bilo koga, ko u svom novčaniku nema u trenutku legitimisanja 1500 dinara (a koliko nas može biti?), koštati čitave penzije ili plate (25000). Dakle od svih elementarnih nepogoda, kupovine kuhinje, popravke televizora, slanja dece u školu prirode, gore je švercovanje u gradskom prevozu...

GSP i onaj, koji je krenuo da postavlja stvari naopačke, praveći represiju, a ne sistem, u svojim namerama, ima podršku i svoje TV Bastilje. To je gradska televizija Studio B i njegove voditeljke, koje večito sa majčinskom brigom, grimasom na licu i bez treptaja, „truju narod" o mučenicima - vozačima i kontrolorima, koji bi, jel'te trebalo da dobiju i status službenih lica (u tom slučaju svim novinarima i članovima njihovih porodica ista potvrda, beneficirani radni staž i deset dana u izabranom banjskom lečilištu na godinu) i „gradskim falangama", specijalizovanim za prebijanje radnika GSP-a. I sam sam se više puta uverio, kao i većina vas, da stvari u životu, pa i u gradskom autobusu, nisu baš takve. Koliko nadrkanih vozača, pa kontrolora, isto, pa i više putnika, po pravilu, sa manje od 1500 dinara u džepu. No, izgleda da nema novinarstva do „obojenog", a boje se menjaju, kako godine i decenije idu. Uvek i svuda nam se servira borba dobra i zla, koju umoran čovek najlakše proguta na kraju dana, jer nema snage, ni vremena za više...
I umesto da u svojoj želji da obrazuju Beograđane i podignu svest o gradskim institucijama, sastave listu pitanja, pa pročešljaju, od gradonačelnika, pa redom, iste te, koji
„svakog jutra sa osmehom brinu o funkcionisanju dvomilionske prestonice i aforizmima Duška Radovića časte svakog građanina, komšiju i seljaka sa Kalenića pijace, koji plati kartu, baci smeće u kantu za otpatke i da krv", oni nam prave izanđale lokalne sapunice od „heroja rada", „šoferke tramvaja AKA tramvajčice", „dispečera sa sedmoro dece" ili „perača autobusa u novogodišnjoj noći". A pitanja, koja bi možda i promenila stav Beograđana o svom gradskom prevozu, pa bi svi zajedno ponavljali jedan Duškov
„Jutros je jedan mladić u tramvaju izgubio pamet. Molimo malu, pegavu plavušu da je vrati. Posle je mogu i zajedno koristiti", ima milion i evo samo par...

Prvo i osnovno, kada će više autobusi (ima ih još, podosta) da prestanu da nas greju leti, a hlade zimi? Kada mislite da stignete na vreme? Kada mislite da uvedete vremenske, dnevne, nedeljne karte, pa da se ne sramotimo pred gostima - našima ili strancima, sa džepovima punim pocepanih ili nepocepanih karata (uzgred da prođemo i jeftinije)? Dokle će više da nam nadrkani vozači zatvaraju vrata ispred nosa? Zašto ne uvedete ulaz na „prva vrata" i pokazivanje karte vozaču, da demobilišete čitavu ovu vojsku uterivača dugova, omladinaca stranaka, zbog koje svakog dana gledamo neku neprijatnu situaciju na putu ili povratku sa posla?
Ovim poslednjim rešavamo sve, zar ne (ali kako(?) kada kampanja samo što nije, a trebalo bi i lepljenje plakata platiti)? Na represiju se uvek odgovaralo represijom. Nema sistema, nema pravila, ni za koga. Rat u Beogradu će se nastaviti, u slavu i za smrt diktature...