Piše: Boban Stojanović
Komšiluk.
Komšiluk!
Komšiluk?
Ova reč često asocira na kič momente: zajednički ručak, šoljica ulja na zajam, kolektivno kuvanje ajvara, kafenisanje, „Molim te, pričuvaj mi decu dok....“, kao i „Ako poštar dođe uzmi mi račun za...“.
No, čini mi se da poslednjih godina, kada čujem to komšiluk, komšija, komšinica, asocijacije mi se kreću u rasponu od „jataci Ratka Mladića“, pa do poslednjih izliva mržnje prema deci iz beogradskog Svratišta za decu sa ulice.
Ukoliko ste dovoljno jaka individua, iz svog života možete da izbacite zločinako udruženje građana zvano Komšiluk, ali Komšiluk nikada neće Vas da izbaci iz sfere svojih interesovanja.Dakle, da se vratim na izvor mog besa.
Početkom avgusta ove godine, otvoreno je Svratište za decu sa ulice. Neki humani ljudi i neka deca koja znaju šta je hladnoća, verovali su da će imati gde da provedu zimu.
Pre nekoliko dana, tačnije 21.decembra, u udarnim vestima, jedna komšinica, gospođa poznih godina, iz centra Beograda, skromna i krezuba, konstatuje na račun dece koja dolaze u Svratište: Pušu drogu, pušu cigarete!
Dakle, ja sada sa jedne strane imam dvestotine klinaca sa BGD asfalta o kojima niko ne brine do ekipe iz Svratišta, i imam tu krezubu gospodju u poznim godinama, reprezentativni primerak komšiluka, koja se buni protiv dece koja pušu. I ta je gospodja poznih godina mentalno klonirana, ksenofobična malograđanka, koja je, siguran sam, bila uz Miloševića, a danas joj je Velja Ilić super.
Nemoć dotične gospođe da gleda u kameru dok govori, već govori trotoarima, užasno me plaši. Bojim se da će ista, jednoga dana, biti u stanju da prati javnu egzekuciju i kaže: Ništa nisam videla, ja sam samo tu prošla!
Od nekih klinaca sam čuo priče da ih je taj isti komšiluk više puta jurio bejzol palicama i metalnim štanglama, da im govore kako će ih slasno odrobijati, kako ih vređaju i ponižavaju do neslućenih granica.
Onda, krenem da mapiram ko je tu protiv koga, ko je Komšiluk, a ko su Deca. Ko pripada kojoj Srbiji, ko je zločinac a ko je žrtva, ko je u kojoj društvenoj poziciji.
Sa jedne strane imam činjenicu da postoje deca koja nemaju gde da spavaju na osam stepeni ispod nule, i da postoje deca koja kategoriju „ispod nule“ poznaju samo kada otvore zamrzivač da iz njega izvade sladoled. Na istih osam ispod nule na kojima žive njihovim vršnjaci. I sada, tu negde u sredini, imam te roditelje, koji su toliko ogrezli u mržnji da prema deci, koja nisu njihova, nemaju ni elementarnu ljudsku solidarnost i razumevanje, o roditeljskoj ljubavi i da ne govorimo.
Koji je to mehanizam koji može da je toliko lišen empatije prema drugima, da ne pominjem prema deci?
Ipak, ta neka komšinica koja se oglasila u vestima, podseća na mnoštvo lica koja vidim na svim dešavanjima naroda, to je ta obična građanka koja se za gore pomenutog Miloševića prebacila na Koštunicu, jer je, eto, nekako fin. Ona ima taj glas koji slušam od početka devedesetih, koji samo menja imena i mesta o kojima priča sa mržnjom. Njoj samoj i njoj sličnima mržnja je faktor ujednjenja – tako sopstvena govna manje smrde, tako se stvara konformizam koji po defaultu isključuje ne samo Drugo već i Sopstveno.
Ta slatkoća malog fašizma koji, oh tako, božanstveno, daje prividnu privilegiju pripadanja, može biti odlika samo jednog zatvorenog, ksenofobičnog i totalitarnog društva kome ljudi nisu bitni.
Nažalost to je i društvo ovdašnje - samodovoljno društvo koje se neprestano brani jer se oseća napadnutim, a takvo osećanje proizilazi iz sopstvene krivice i saznanja da se fleke od krvi lako skidaju sapunom i amonijakom, ali da se etika nikako ne može oprati, i onda se štiti, stalno poziva na zaštitu.
Zaštitu od crnih i žutih, zaštitu od onih čiji jezik ne razumemo, zaštitiu od sektaša, pedera, lezbejki, narkomana, umetnika... Zaštitimo se od učenih, mislećih, avangardnih. Zaštitimo se od svih tih, projektovano loših, kako bi zaštitili svoje dupe, kako bi skinuli krivicu sami sa sebe!
Zapravo, jedino što me u celoj priči plaši je pitanje DOKLE: dokle će ići i ko je sledeći?
Poslednji put to bila deca sa ulice!
Naša deca sa ulice...
Boban Stojanović