Blago niščima duhom, njihovo je Carstvo Nebesko! Šta nam poručuju ove Biblijske reči? Nisam u Lazi, Toponici ili nekoj sličnoj instituciji, ne smatram sebe niščim duhom, znači posle smrti sam najeb'o! Izvin'te me na grubim rečima al' zabole mene šta će biti posle moje smrti. I, pod pretpostavkom da postoji Carstvo Nebesko, koj' će mi moj ono posle smrti, kad ovaj životić sopstveni, živim u Paklu!
Ne znam šta je to TV, na znam šta su novine ali mi informacije ufuravaju u uvo bez ikakvog upozorenja. Rekonstrukcija Vlade, Mišković prodao Maxi, stiroporu skočila cena, neka Maja mrzi Jevreje, nema šećera ni za lek, onda ima, puni rafovi, Dvor je prva liga, kakav Veliki Brat, sad ima mleka, možeš da se kupaš u njemu ali narod prestao da ga kupuje pa se kvari, Policajci štrajknuli dan, dva i dobili lovu, prosvetari dobili prazan nos do očiju...., pa sve tako nešto, u tramvaju, busu, na ulici, na...
Razgibavam ja svoje Donartrosno koleno šetnjom po keju, ispred mene dva penzionera, i ja sam penzioner al' ovi imaju duži staž, ne zaklapaju: Ja bih Tomi dao svu vlast pa da vidiš, za dve godine bi Amerika uzdisala za nama...A jes' video Gadafija, heroj bre, jebem ti ovu usranu vladu, ni telegram podrške da mu pošalju...Pokušam da ubrzam korak al' ne da slabačko koleno! Zastanem, kao da ih pustim da odmaknu, zapalim žuti 100's CAMEL, zirnem u komadić Save između dva splava, patkice skupljaju otpatke bačene iz kužina. Miloš je bio jedini muškarac, muškarčina... Pomislim Obilić, okrenem glavu, tri bakutanera od toga dve dobrano zabrkatile, gegucaju iza mene, nije Obilić nego neki Bojanić. Popizdim, počnem da se okrećem oko sebe, ringišpilišem glavom, prazne klupe ali nije mi da po trenutnoj zimojebini ladim ovo malo prkna što mi je ostalo kao spomen na davnu mladost. Doteturam se do Starog Pingvina, pređem mostić i ufuram. Unutra toplo, nigde nikoga, nije vreme za večeru a vreme za ručak odavno prošlo, poručim produženi s mlekom, vrućim. Eto meni prilike da odmorim mentalije, pomislim, ispružim noge ispod stola, utom i kafa, izrituališem: tri zrnca žutog šećera, promešam, zapalim (ista marka 100's CAMEL), kašičicom počnem da skidam penu zvanu kajmak, oližem i slasno udahnem otrov u pluća. Počnem da se opuštam. Splav se blago ljuljuška, vrućina me omamila, umal' da zadremam.
Spuštene očinje kapke, laki prijatan dremež, u sekundi mi razbuca unjkavi glas: Na Vladi smo se dogovorili da će rekonstruisana Vlada imati sedamnaest ministarstava, sad smo u fazi iznalaženja kadrovskih rešenja... Neki od zaludnih konobara je upalio TV aparat. Prethodne reči je izgovorio i dalje nastavio da mrsomudi, neki sedobradi transparentan lik. Ne liči mi ni na koga i liči mi na bilo koga. Ko je to, pitam konobara? Mirko Cvetković, Premijer, odgovara i gleda me začuđeno. Čega Premijer, Premijer Lige, ‘ajde sine molim te, gasi to govno. Da čujemo vesti...poče momak, nov je ne poznaje me a i ja dugo nisam dolazio. Pojavi se gazda iz kuhinje, priđe televizoru i ugasi ga: Izvinite komšija, da pustim muziku? Ne potraja dugo iz zvučnika se začu Frenkijev božanstveni glas! Ni je preglasno ni pretiho, taman. Popio sam još jedan produženi s mlekom i u blaženom miru odslušao: All My Tomorrows, American Beauty Rose, It's Blue World, More Than You Know, My Way i O little Town of Bethlehem. Zahvalim se gazdi, pozdravimo se i ja već na mostiću kad gazda: I dalje utorkom pravimo pasulj sa suvim rebrima, samo da vas podsetim. Nasmejem se: Sigurno ću doći ako ne sledećeg a ono narednog utorka.
Razgaljen, smiren ili bar, primiren, krenem prema kraju keja, zaošijam na levo i posle brat bratu četrdeset minuta stignem do kuće. Kažem kuće a mislim na atelje u kojem bih ja trebalo da se bavim izrađivanjem umetničkih dela, što i činim u šest kvadratnih metara a u ostalom delu živimo nas četvoro. Ovo je za one koji bi mi zavideli na kući. Sednem za Lapovani Top, otvorim B92 Blog, čisto da vidim šta se dešava. Jebote!, pa šta je ovo? Čitam naslove: Cirkus Srbija, Amfilohije, tri, četiri, pozor, sad, Eskalira kretenizam, Sramna praksa podizanja spomenika, Obraz, Ponos, Krv i Čast, Čija baba peder?, Rat, nikada tako zabavan, Još veći kretenizam, Kada stvari krenu loše...jedva nađoh dva koliko toliko benigna bloga: MOJ JEDINI REALITY SHOW i O smislu života. Svoj ne računam, koga još briga za jaja i kokoške.
Nema te mišje rupe na zemljinom šaru u koju bih se mogao zavući i ne čuti ni jednu jedinu, i najmanju informaciju! Svaka informacija o dešavanju ili dešavanjima ili nedešavanjima u grotesknoj tvorevini koja se zove Republika Srbija, direktno utiče na moje ionako krhko zdravlje. Oslabljuje mi imunitet, srce i arterije mi i inače rade sa pola kapaciteta, o kolenu da i ne govorim, ne jede mi se, slabo spavam...ako bujica informacija nastavi ovim tempom da me tretira svuda i na svakom mestu, ubrzo će doći vreme da mi neko od vas napiše in memoriam!