Ne znam jeste li primetili, ali došlo je do "promene serve" u srpskoj vladajućoj politici. Taktičke promene, ali na žalost, ne i strateške.
Odjednom, ničim izazvan, "glavnim šefom" postaje, ko bajagi, premijer Mirko Cvetković. Da bi upotpunio taj novi, poželjni okvir za sliku, premijer je uzeo, dodatno u vladi mesto ministra finansija. I zbog okvira i zbog toga da ne bi dokončio. Jer, ono što mu je ustavna obaveza, a to je da vodi politiku, kako onu unutarnju tako i spoljnu, on nije radio, a sva je prilika da će tako i ostati.
Jeste, da će se dvorski mediji truditi da pokažu kako je Cvetković baš taj koji vlada, a ne Tadić,ali slaba će biti vajda od te rabote.
Kriza će tek zahvatati Srbiju. Opšta i potpuna. Politički, ona nikako nije prevladana tako što je iz vlade premeštena u parlament, a ni tako što će se sada praviti privid kako postoji ustavna podela i balans izvršne vlasti. Nezadovoljstvo među građanima Srbije je ogromno i nije izazvano samo lošim životom nego i činjenicom da je današnja politička elita apsolutno dotrajala.
Neće tu biti od velike pomoći Miškovićev odlazak iz jednog monopola u drugi, kao ni njegov "mig" najdražim Tadićevim opozicionarima da proteste iz aprila prebace u decembar, pa bar morali potrošiti duplo više stiropora. Neće pomoći ni to što će država možda prodati "Telekom" pa taj novac dati u potrošnju, ne bi li malo odobrovoljila sve brojniju sirotinju po Srbiji. Srbija ima strukturne političke i ekonomske probleme koje njeni političari ne umeju da reše. Vidi se to svakodnevno. Evo, predsednik nam, u danu kad počinju pregovori o Kosovu, boravi u Japanu. U višednevnoj poseti. Kažu da je poseta službena, i verovatno se vodi kao takva. Međutim, ne videh da je tamo razgovarao sa svojim pandamom. A koliko ja znam pandam mu je japanski car. Car je formalni šef japanske države. Ne videh ni da je razgovarao sa premijerom. Ova dva dana, predsednik boravi u ambasadi, prisustvuje nekim prijemima, govori na privrednim forumima, a bar pola slušaoca su mu ljudi koje je on poveo u Tokijo. Za naše medije kaže, kako mu je namera da obezbedi ekonomske kontake i investicije. Normalno pitanje bi glasilo, nakon toga iskaza, a šta je onda posao onih Dinkićevih ekonomskih diplomata koje već celu godinu plaćamo po svetu, kad predsednik mora ići da završava te poslove. Moj je utisak da je predsednik otputovao više da otputuje, nego što ta poseta ima stvarnoga, državničkoga smisla i efekta.
Srbija je ekonomski u zaista nezavidnom položaju. Spoljni dug je dostigao 24 miliona evra, a BDP je tu negde oko 30 milijardi evra. Dakle, spoljni dug je dosegao više od 80 procenata BDP. On ima tendenciju daljnjega rasta jer vlast jedini izlaz za funkcionisanje vidi u daljnjem zaduživanju.Vrlo smo blizu gornje granice zaduživanja, a vrlo daleko od situacije da naša privreda bude prorjentisana na pravljenje razmenjivih dobara, povećanje izvoza, a onda i normalno servisiranje dugova.Zaduživanju pogoduje i to što je Srbija infrastrukturno potpuno zapuštena zemlja, a infrastrukturu može unaprediti samo po tom osnovu.
Zaduživanje je eskaliralo u periodu od 2004. do 2008. godine. Živkovićeva vlada je otišla kad je dug iznosio negde oko 56 posto BDP, Koštuničina to dovela do više od 70, a ova, čisto Tadićeva, tome od 2008. do danas dodala još 3 milijarde evra.
Pomenimo i to da je prema podacima objavljenim na sajtu www.kolikokostakosovo.info očuvanje privida državnosti na Kosovu koštalo Srbiju oko 6 milijardi evra. Ako od te cifre odbijemo ono što je zaista bilo nužno, a to je pomoć da Srbi opstanu na Kosovu, dakle, troškovi za školstvo, zdravstvo i socijalna pitanja, onda je više od 4 milijarde evra "otišlo u bunar", a Srbi sa Kosova od toga nisu videli osobitu korist.
Pomenimo da je u periodu od 2002. do kraja 2010. godine, prema podacima Narodne banke, Srbija otplatila 372 miliona evra kosovskoga duga.
Pomenimo i to da je ministar spoljnih poslova Jeremić, samo u periodu od 2008. do 2010. godine, u svojim kosovskim misijama, potrošio 163 miliona dinara na avionske letove, oko 2 miliona dinara na dnevnice i nešto više od 9 miliona dinara na hotelski smeštaj.
Šta nas dalje čeka? Ništa ohrabrujuće. Da bi se nastavilo životariti, vlast će se zaduživati i rasprodavati javnu imovinu. Danas je to "Telekom", sutra će to biti "EPS", prekosutra ono što još ostane.Pogrešna politika od jučer, vodi pogrešnim potezima i sutra. Pogotovo kad je vode isti akteri. Tu nije od pomoći ni kad vide grešku jer je teško "nazad"..
Rešenje, naravno, nije ni eksplozija gneva koji se svaki dan gomila u građanima. To nikada ne vodi nekom boljitku, a ostavlja velike posledice. Ono što bi zaista trebalo danas više nego ikada, jeste široka društvena rasprava u smislu - kuda ide Srbija..Ne ono, što je predsednik pokušao servirati kao svoju viziju do 2020. godine, nego traženje što šireg koncenzusa u društvu za bolne, a neophodne reforme. Novo definisanje Srbije u skladu sa realnim životom. Odustajanje od vlasti pod svaku cenu, partokratizma, korupcionih mogućnosti i tajkunske grabežljivosti. Popravljanje ravnoteže u društvu, i smanjivanje nezaposlenosti, jer otiće će mladi ljudi i oni koji mogu dati najveći doprinos.Kad se prebrojimo na popisu, prosek godina će nam biti blizu 45. A to je taman uporedivo sa junacima iz Selimovićevih romana, dovoljno mladim da im još nisu usahle ambicije, ali prestarim da iste realizuju. Da nemoć ovde totalno ne zacari...