Ljubav

Bez naslova.

dirtyharry RSS / 08.03.2011. u 19:34

images?q=tbn:ANd9GcQgODM0CjAOFqxvpHJk8k1l1Tto01GlcM4A9dhUGteoBujM7Ysg-gJednom sam pitao jednu prijateljicu da pogleda neko moje pisanije. Rekla je da ima pogan stav ali to je njeno mišljenje da svi pesnici treba da odleže  jedno deset godina kako bi im izvetrela ta patetika pa tek onda da se uzmu u razmatranje. Ovo je starije od deset godina, ne znam da li je sad zbog toga možda manje patetično. Ovo je jednoj mojoj dami za današnji praznik i s obzirom da je bilo izgubljeno toliko godina, može da mi se progleda kroz prste:

 

Njoj

 

Hteo sam nešto da kažem, još koju reč o njoj,

al' reči izmiču, blede kao i misli na nju.

Tuga me hvata i steže, više nisam svoj,

a još dobro se sećam dana kad je bila tu.

 

Vidim je kako stoji na kraju starog perona,

kako se smeje, maše, šapuće moje ime.

I dok joj lik nestaje tiho u senci zadnjeg vagona,

nisam mogao znati da opraštam se sa svime.

 

Gase se svetla polako, ostajem sam u tami,

ničega više nema, samo ja i damari moji.

Mnogo je vremena prošlo i još uvek smo sami,

čoveku najviše treba ono što ne postoji.

 

Dok napolju pun mesec igra, okolo tamne sene,

u mislima sasvim sam, želim da bude tu.

Sad kad je više nema, nestao je i deo mene,

retko mi prolaze dani da ne pomislim na nju.

 

Lice kroz malgu se gubi, brišu se crte lica,

i zbog toga mi dušu, tihi razdire jad.

Pokušavam da se setim svih onih sitnica,

koje su mi činile život i kojih nema sad.

 

Idem vozom života, kondukter crna je Smrt,

neko joj ukrao kartu, put mora da stane.

Ona sada lako gazi anđeoski beli vrt,

doziva me tiho, broji poslednje moje dane.

 

Ja vojnik bez čina, tumaram bojnim poljem,

prevrćem leševe, tražim, ljubavi njene rob.

Dušu mi ujela zmija, probola otrovnim kopljem,

gubim se, nestajem tiho i ne znam gde joj je grob.

 

Na rukama mi leži, beživotno me gleda,

u oku njenom igra poslednji sunčev zrak.

Zavesa je konačno pala i koža mi se ježi,

ulicu pustu je počeo da prekriva ledeni mrak.

 

Bila je puna života, volela da se smeje,

voleo sam je mnogo i ona je mene znam.

Sada je daleko negde i sunce je ne greje,

ostao sam ovde da lutam zemljom sam.

 

Pred ogledalom stojim, iza njen obris vidim,

pokušavam da je dodirnem, ali uzalud sve.

U uglu oka suza, tiho se gledamo, drhtim,

hoću da prođem, ali kroza se ne može.

 

Ponekad u snu se javi, igra mislim mojim,

čim srce brže zakuca njen lik počne da bledi.

Pokušavam da smislim razlog zašto postojim,

sve što je bilo nekad, sada mi ništa ne vredi.

 

Prolaze godine tiho i gube se u nizu,

vreme nikog ne štedi a uvek vraća se sve.

Koliko god bežao, ona je i dalje blizu,

gleda i samo ćuti i čeka na mene.

 

 

Svim damama želim srećan praznik.



Komentari (0)

Bloger je isključio mogućnost postavljanja komentara za ovaj tekst

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana