Milan Nikolić
Kada u naletu ovog ukrupnjavanja koje se naziva "rekonstrukcijom Vlade", u svom tom združivanju ministarstava koje poništava svaku zdravorazumsku pretpostavku o potrebama i prioritetima jednog društva i pokaže ti da ti, kao građanin, zapravo pojma nemaš - naiđeš na informaciju da novi ministar kulture i informisanja nema fakultet , ali ni stida da se nazove "državnikom", tu se brišu bilo kakve preptostavke o verovatnosti i nužnosti. Tu više nema govora o društvu, to je čardak ni na nebu ni na zemlji, jedna cirkuska šatra u kojoj moraš da izabereš stranu, da se odrekneš kredibiliteta, da zaboraviš na dostojanstvo, da se prikloniš ili da režiš. Možeš da pokušaš i da pobegneš, ako imaš gde, kuda i kome, dok su nekakve granice još uvek otvorene. U suprotnom, preostaje ti da kucaš na vrata Partije i da očekuješ da će ti eventualno otvaranje olakšati muke i obezbediti preživljavanje. Da li ćeš sa Gutačima vatre, Akrobatama na trapezu, Klovnovima, manje više je postalo svejedno. Ne postavlja se pitanje kompetencije, zrelosti, doraslosti, etike, sposobnosti, srama. Nema. Ima samo ruganja. Svaka vest koju pročitam, posebno ukoliko je naslov u formi izjave nekog poslanika, predstavnika, državnika, osećam se zapljunuto, obezvređeno, neko računa na to da nemam sposobnosti da mislim. Ali ni u tome ne postoje granice. Predrag Marković je izjavio da nije diplomirao na Fakultetu političkih nauka, sedamdesetih godina prošlog veka, jer nije želeo da polaže predmet Samoupravljanje. Čekajte, u čemu je razlika između ove izjave, koju daje čovek koji je godinama izdavao dela Dragana Velikića, Gojka Božovića, Vide Ognjenović, i davnašnje izjave nesuđene ministarke kulture, Zorice Brunclik, da ima dve fakultetske diplome ili pak izjave nekakve Vendi ili bilo koga iz plejade tih stvarnih cirkuzanata koji su plaćeni da budu to što jesu na dvoru ili u štali. Oni su za to birani. Može li se očiglednije, jeftinije i bezobraznije igrati na kartu populizma, ali onog najjeftinijeg, pijačarskog, od ove vrste manipulacije "atmosferom", "dominantnim raspoloženjem", odnosom prema svecima, alama i baucima prošlosti?Trebalo bi da pretpostavimo da će gospodin Marković još pobrati aplauze i pohvale za takvu beskompromisnost u jednom "takvom vremenu"? On je, valjda, heroj, onaj koji je odoleo. Velikodušno se odrekao! Zapucao je u svet da se usavršava za svoj groš i mimo indoktrinacije. Verujem da će u rekonstruisanoj Vladi stvoriti studentima slične uslove, otvoriti im svet ili barem samo Evropu za usavršavanje, rad na sebi i doradu tamo gde nešto fali. Ali mnogi su, iz tog vremena, uspeli da sažvaću samoupravljanje, a opet su ostavili iza sebe više nego što Predrag Marković, kako je do sada pokazao, može za dva života i deset mandata. Nije ih oskrnavilo. Šta ostaje iza ovakve izjave čoveka koji se naziva državnikom? Banalno rečeno - šta je poruka? Ostaje samo uzaludnost, osećanje jalovosti kada zaustiš da iskritikuješ nešto sa aspekta kakvoće, kvaliteta, stila, forme. Nema svrhe govoriti o kulturi u njenom najširem značenju koje obuhvata svakodnevlje i međuljudske odnose. Ne govorim sada o tom pogibeljnom Ministarstvu koje za deset godina demokratije jedva da može da se pohvali sa nekoliko umesnih poteza. Ne govorim ni o medijima, ni o RRA, ni o "Montevido, Bog te video".
Kultura je takođe svedena na preživljavanje. Očekuje se da budemo pristojni dok glođemo zajedničku kosku. Očekuje se da budemo tolerantni. A mogu li to biti ljudi koji su degradirani do režanja? Mogu li to ljudi koje njihovi predstavnici na najvišim mestima zapanjuju lažima i falsifikatima? Ljudi bez primera, suočeni sa selektivnošću pravde, sa izigravanjem zakona? Ljudi koji su ponovo vraćeni u vreme kada je vekna hleba dnevno bila stvar kalkulacije. Promišljanja kućnog budžeta. Inteligentne seče ušiju da bi se zakrpila stražnjica? Sećate li se onog vremena kada su ljudska i manjinska prava bila "luksuz"? Pa, ponovo su postala, ako su ikada i bila prioritet ili se to samo igralo za posmatrače. Združena sa državnom upravom i lokalnom samoupravom. I njihov tretman je suštinski identičan, mimo sve kozmetologije. Mimo svih kordona i živih zidova. I ja opet u rečenicama poput : "Izlazimo iz krize, samo građani to još uvek ne osećaju" ili "Nerad neće biti plaćen" čujem Mirka Marjanovića i njegovo vulagarno, slavodobitno: "Bolje se živelo u naše vreme, hleb tri dinara!". Tada nisam mogao da zamislim veće, eksplicitnije ruganje.
Gde je razlika izemđu njegovog i našeg vremena? Da li je ona samo u tome što danas ideš na pumpu kada hoćeš i ukoliko možeš da kupiš benzin, a ne zaustavljaš se ispred kuće pred čijom kapijom na trotoaru stoji plastična boca za oznakom cene za litar? Da li je ona u tome što se na knez Mihajlovoj više ne prodaju Sirogojno džemperi, mada još uvek mogu da se nađu solidne rukavice, ukoliko se prodavac zbog "dojave" nije sakrio u neki od prolaza? Što ti šetnja centrom grada nije praćena refrenom: "Devize, devize", nego žuriš sabajle u menjačnicu da zakačiš kurs od prethodnog dana? Što ne gledaš heroje ratova kod Minimaksa, nego Krkobabića i sina kod Ivana Ivanovića kako aplaudiraju šalama na račun manjina, na račun ugroženih i, džentlmenski, velikodušno - na sopstveni račun? Ili Vučića i Velju u "Zvezdama Granda" kako žiriraju jedva punoletnim, budućim uzorima novih generacija? Ali, ne možemo se šaliti, ne možemo se samodopadati i dopadati u vremenima koja zahtevaju nešto drugo. Ne možmo, nismo u stanju da namigujemo jedni drugima sa distance.
Nije umesno da častiš penzionere sa povećanjem penzija od četiri stotine dinara pa da ideš da se šališ, da uveseljavaš. To je blasfemično, vulgarno podjednako kao izjave Predraga Markovića koji je osetio šta znači živeti od "kulturnog hleba", kako rekoše ovi njegovi u saopštenju za javnost. Ali, naći će se i među nama neko da podseti na one druge, u bliskoj ili daljoj prošlosti, vlasnike visokih funkcija bez adekvatne stručne spreme. Nadlajavanje, posebno onako ćoškarski, onako slasno, rigidno i gnevno samo je jedan među tonovima na skali "građanskog režanja". Zar je moguće očekivati nekavu harmoniju, sinhronizaciju, konsenzus?
Ovih dana mnogo se govorilo o devetom martu, onom pre dve decenije, i o petom oktobru. Jubileji imaju u sebi tu posebnu dimenziju, nešto gotovo sakralno, od čega, valjda suočeni sa protokom vremena, ljudi zadrhte, posebno kada se uporede "trenutke" - sadašnji i prošli. Kao da posmatraš sopstveni lik u ogledalu i prinuđen si nešto da ga pitaš. I sad je savest na ispitu, ako odrazom nisi zadovoljan. Možeš i tada da lažeš, odnosno da se lažeš, možeš da se pitaš, da pođeš od sebe ili od njih, i da u skladu sa tim raspoređuješ krivicu. Ne mogu da konstatujem ništa drugo osim skladištenja razočarenja, deziluzionisanja, gorke ironije na koju samo, po mom mišljenju, prava ima stogodišnjak, onaj koji se nagutao života, dok posmatra nadobudnog, a još uvek golobradog pubertetliju. Tako se strašno naježim kad čujem pištaljke, kad se sudarim sa parolama. A ne mogu ni da se prepustim utesi da je do lidera, do predvodnika, da se oslobodim odgovornosti sasvim. Ne mogu da prihvatim da je ostao samo gnev. Šta može da nastane iz gneva, šta može da se rodi iz nečega što je po sebi destruktivno? Ne mogu ni da zamislim pravac, da se samoupravim, da predvidim sledeću fazu. Izbori, Evropa, povratak Šešelja, turneje naprednjaka, smene, koalicije, pomirenja, visoke i dečje igrice.Svi ti pojmovi su čudno isparili, olakšali se od sopstvenog značenja, postale su obične ljušture kojima se krpi ili ponovo, još dublje, para nešto što se zove sunovrat tranzicije na Balkanu. I, zvuči smešno, ali to je suštinski najmanje pitanje para, zarade, potkradanja, "kraduckanja" ili pelješenja. To je samo pitanje politike koja proždire sve, koja melje, pritiska i pustoši, a pritom je svedena na goli mehanizam ličnih interesa. Teatarski, to je drama ludila, neprepoznavanja, groteske, u kojoj na kraju ne dolazi ni deus ex machina da uspostavi poredak i namiri pravdu, ni Fortinbras da sakupi leševe i proglasi se kraljem.
Da li je rekonstrukcija, nacrt spasa za brod koji krivuda, krpljenje Vladinog šatora - diksvalifikovala samu sebe pre nego što se latila posla? Možda i nije. Pre zore, ne sviće. Iako omane, sigurno može da se računa na trojstvo Partije, kako god se zvala, Banke koja daje "grejs period" i Medija, da izreflektuje tragikomediju i gadost stvarnosti. Uzdajući se u milost i splet slučajnosti, dobru, staru, nikad se ne zna mantru, režimo iz publike, iz polumraka, čekajući gest vredan makar mlakog aplauza.