Po prvi put ove godine sedim u bašti svog omiljenog kafića, ispijam espreso, gledam pešake i automobile kako prolaze. Nazujavaju i motori mahom bez tablica i motordžije bez kaciga. Kladim se da negde u Nemačkoji ili Švici još kukaju u osiguravanju za tim dvotočkašima. Policajci blago ignorišu prestupnike dok zavučeni u ćošak, tu pored mene, piju tursku kafu. Na ulici svi negde kao žure, ali umesto uobičajene nervoze vazduhom lebdi lepo raspoloženje. Nešto mi je poznata atmosfera.
Bez gledanja na kalendar znam da je definitivno došlo proleće. Lepo vreme nakon mnoštva tmurnih dana prosto tera ljude van kuće da završe, pa makar i izmišljenu obavezu. Taj lep osećaj "veselih stopala" je odavno u narodu dobio ime vrbopuc.
Kao daždevnjak na suncu grejem promrzle koske i razmišljam nisam li preterao sa zimaskim čarapama do kolena, koje po navici obuvam već duže vremena. Prija mi toplota sunca li sam na granici da se oznojim a znam da će mi bez jakne biti prohladno, pa ću da upadnem u zamku "skidam jaknu - oblačim jaknu" i trudimse da se ne pomeram i budem na nivou bazalnog metabolizma. Jedina radnja po kojoj se razlikujem od mrtve prirode, ako se ne računa fintiranje čitanja novina je usporeno pomeranje bele porculanske šoljice ka ustima. I ako ne bi trebalo, ne uspeam da ignorišem najlepši skrin sejver svuda oko mene. Novostasale klinke odevene u kreacijama "vidi kakve su mi noge" i "imam sise... samo da se pohvalim", koje u talasima kao Japanski avioni onomad na Perl Harbug, nemilosrdno mi dižu radnu temperaturu preteći da se orosim na leđima a mrzi me, znamo već, da skidam jaknu.
Probam da se isključim iz situacije. Razmišljam o nekim vremenima... Koliko se sećam ispada da sam ja relativno kasno počeo da pijem kafu. Za gorku crnu tecnost sam zainteresovao sa nekih 17 godina, na početku svoje ljubavničke karijere baš u vreme vrbopuca. I to ne onaj opisan u udžbenicima botanike, kada cveta vrba i ostali vesnici poznog proleća nego onaj životni vrbopuc koji je pežorativna reč za "mnogo mi se jebe a numem".
To je ono vreme kada mladim telima počinu da struje hormoni i kada svaki klinac moze da se napali pri pomisli na golo zensko koleno. Tada je želja bila jača od iskustva i mnoge, sada trivijalne situacije, izgledale su kao drama, triler a sada kao komedija.
Poziv na seks je obicno bio šifrovano pakovan u "svrati do mene na kafu". Atmosferu prigušenog svetla, pojačanu VHS snimcima spotova bih obavezno prekidao da skuvam kefu pa tek onda, kroz razgovor nabacivao vodu na moju vodenicu u erekciji.
Vremenom, kako sam sticao iskustva u sudaranju kukovima sa damama koje vole "kafu" počeo sam da sumnjam u neophodnost koncept kafe. Pokazalo se da stvar je sasvim lepo funkcionisala kada sam prestao da kuvam kafu pa sam preformulisao algoritam:
1. Poziv na kafu
2. Dolazak na lokaciju na kojoj se "pije kafa"
3. Prodor po desnoj strani kauča sa centaršutom u sredinu
4. Sudaranje kukovima
Mnogo kasnije, kao da sam se ulenjio. Kad pozovem neku ribu na "kafu" bilo bi mi dovoljno da samo skuvam kafu.
Sad gledam ove napupele klinke kako namerno prolaze pored mene kao da nemaju pametnija posla. Prisećam se stare izreke:
"Kad sam mog'o nisam mog'o, a sad mogu al' ne mogu."
Evo panduri ustali idem ja da se zavučem u ćošak. Ne neću kafu. Tera me na "mafiju".