Kultura| Literatura| Na današnji dan| Umetnost

"Ukratko : Biti Čovek"

trener92 RSS / 13.03.2011. u 22:52

 

 

Zana3.jpg

 

"U izvršavanju svojih visokih zadataka, Nobelov komitet Švedske akademije rešio je ovog puta da pisca jedne, kao što se kaže, male zemlje odlikuje Nobelovom nagradom koja, merena međunarodnim razmerama, znači visoko priznanje.

Neka mi je dopušteno da, primajući to priznanje, kažem nekoliko reči o toj zemlji i dodam nekoliko opštih razmatranja u vezi sa pripovedačkim delom koje ste izvoleli nagraditi.

Moja domovina je zaista „mala zemlja među svetovima", kako je rako jedan naš pisac, i to je zemlja koja u brzim etapama, po cenu velikih žrtava i izuzetnih napora, nastoji da na svim područjima, pa i na kulturnom, nadoknadi ono što joj je neobično burna i teška prošlost uskratila.

 Svojim priznanjem vi ste bacili snop svetlosti na književnost te zemlje i tako privukli pažnju sveta na njene kulturne napore, i to upravo u vreme kad je naša književnost nizom novih imena i originalnih dela počela da prodire u svet, u opravdanoj težnji da svetskoj književnosti i ona da svoj odgovarajući prilog. Vaše priznanje jednom od književnika te zemlje znači nesumnjivo ohrabrenje tom prodiranju.

 Stoga nas ono obavezuje na zahvalnost, i ja sam srećan što vam u ovom trenutku i sa ovog mesta, ne samo u svoje ime nego i u ime književnosti kojoj pripadam, mogu tu zahvalnost jednostavno ali iskreno da izrazim.


Nešto teži i složeniji je drugi deo mog zadatka: da kažem nekoliko reči u vezi sa pripovedačkim delom pisca kome ste ukazali čast svojom nagradom.

Ali kad je u pitanju pisac i njegovo delo, zar ne izgleda pomalo kao nepravda da se od onog koji je stvorio neko umetničko delo, pored toga što nam je dao svoju kreaciju, dakle deo sebe, očekuje da kaže nešto i o sebi i o tom delu?

Ima nas koji smo više skloni da na tvorce umetničkih dela gledamo bilo kao na neme, odsutne savremenike, bilo kao na slavne pokojnike, i koji smo mišljenja da je govor umetničkih dela čistiji i jasniji ako se ne meša sa živim glasom njegovog stvaraoca.

 Takvo shvatanje nije ni usamljeno ni novo.
Još Monteskije je tvrdio da „pisci nisu dobre sudije svojih dela".

Sa divljenjem i razumevanjem sam nekad pročitao Geteovo pravilo: „Umetnikovo je da stvara a ne da govori!" Kao što sam mnogo godina docnije sa uzbuđenjem naišao na istu misao, sjajno izraženu, kod neprežaljenog Albera Kamija.


Stoga bih želeo da težište ovog kratkog izlaganja postavim, kao što je po mom mišljenju pravo i umesno, na razmatranje o priči i pričanju uopšte.

 Na hiljadu raznih jezika, u najraznoličnijim uslovima života, iz veka u vek, od drevnih patrijarhalnih pričanja u kolibama, pored vatre, pa sve do dela modernih pripovedača koja izlaze u ovom trenutku iz izdavačkih kuća u velikim svetskim centrima, ispreda se priča o sudbini čovekovoj, koju bez kraja i prekida pričaju ljudi ljudima. Način i oblici toga pričanja menjaju se sa vremenom i prilikama, ali potreba za pričom i pričanjem ostaje, a priča teče i dalje i pričanju kraja nema.


Tako nam ponekad izgleda da čovečanstvo od prvog bleska svesti, kroz vekove priča smo sebi, u milion varijanata, uporedo sa dahom svojih pluća i ritmom svoga bila, stalno istu priču.

A ta priča kao da želi, poput pričanja legendarne Šeherezade, da zavara krvnika da odloži neminovnost tragičnog udesa koji nam preti, i produži iluziju života i trajanja. Ili možda pripovedač svojim delom treba da pomogne čoveku da se nađe i snađe?

Možda je njegov poziv da govori u ime svih onih koji nisu umeli ili, oboreni pre vremena od života-krvnika, nisu stigli da se izraze?

Ili to pripovedač možda priča sam sebi svoju priču, kao dete koje peva u mraku da bi zavaralo svoj strah?

Ili je cilj tog pričanja da nam osvetli, bar malo, tamne puteve na koje nas često život baca, i da nam o tom životu, koji živimo ali koji ne vidimo i ne razumemo uvek, kaže nešto više nego što mi , u svojoj slabosti, možemo da saznamo i shvatimo; tako da često tek iz reči dobrog pripovedača saznamo šta smo učinili a šta propustili, šta bi trebalo činiti a šta ne.

Možda je u tim pričanjima, usmenim i pismenim, i sadržana prava istorija čovečanstva, i možda bi se iz njih bar mogao naslutiti, ako ne saznati smisao te istorije. I to bez obzira na to da li obrađuje prošlost ili sadašnjost.


Kad je reč o pripovedanju koje ima za predmet prošlost, treba napomenuti da ima shvatanja prema kojima bi pisati o prošlosti trebalo da znači prenebregnuti sadašnjicu i donekle okrenuti leđa životu.

Mislim da se pisci istorijskih pripovedaka i romana ne bi složili sa tim i da bi pre bili skloni da priznaju da sami stvarno i ne znaju kako ni kada se prebacuju iz onog što se zove sadašnjost, u ono što smatramo prošlošću, da sa lakoćom kao u snu, prelaze pragove stoleća. Najposle, zar se u prošlosti kao i u sadašnjosti ne suočavamo sa sličnim pojavama i istim problemima?

Biti čovek, rođen bez svog znanje i bez svoje volje, bačen u okean postojanja.

Morati plivati.

Postojati.

Nositi identitet.

Izdržati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare, nepredvidljive i nepredviđene postupke svoje i tuđe, koji ponajčešće nisu po meri naših snaga.

A povrh svega, treba još izdržati svoju misao o svemu tome.

Ukratko: biti čovek.

Tako, i s one strane crte koja proizvoljno deli prošlost od sadašnjosti pisac susreće tu istu čovekovu sudbinu koju on mora uočiti i što bolje razumeti, poistovetiti se sa njom, i svojim dahom i svojom krvlju je grejati, dok ne postane živo tkanje priče koju on želi da saopšti čitaocima, i to što lepše, što jednostavnije, i što ubedljivije.

Kako da se to postigne, kojim načinom i kojim putevima?

Jedni to postižu slobodnim i neograničenim razmahom mašte drugi dugim i pažljivim proučavanjerm istorijskih podataka i društvenih pojava, jedni poniranjem u suštinu i smisao minulih epoha, a drugi sa kapricioznom i veselom lakoćom kao onaj plodni francuski romansijer koji je govorio:

„Šta je istorija? Klin o koji ja vešam svoje romane."

Ukratko sto načina i puteva može postojati kojima pisac dolazi do svoga dela, ali jedino što je važno i presudno, to je delo samo.

Pisac istorijskih romana mogao bi na svoje delo da stavi kao natpis i kao jedino objašnjenje svega, i to svima i jednom zauvek, drevne reči:

„Cogitivi dies antiquos et annos aeteornos in mente habui." (Razmišljao sam o drevnim danima i sećao se godina večnosti.)

Pa i bez ikakvog natpisa, njegovo delo kao takvo govori to isto.

Ali, na kraju krajeva, sve su to pitanja tehnike, metode, običaja. Sve je to manje ili više zanimljiva igra duha povodom jednog dela i oko njega.

Nije uopšte toliko važno da li jedan pripovedač opisuje sadašnjost ili prošlost, ili se smelo zaleće u budućnost; ono što je pri tom glavno, to je duh kojim je nadahnuta njegova priča, ona osnovna poruka koju ljudima kazuje njegovo delo.

A o tome, naravno, nema i ne može biti propisa ni pravila.

Svak priča svoju priču po svojoj unutarnjoj potrebi, po meri svojih nasleđenih ili stečenih sklonosti i shvatanja i snazi svojih izražajnih mogućnosti; svak snosi moralnu odgovornost za ono što priča, i svakog treba pustiti da slobodno priča.

Ali dopušteno je, mislim, na kraju poželeti da priča koju današnji pripovedač priča ljudima svoga vremena, bez obzira na njen oblik i njenu temu, ne bude ni zatrovana mržnjom ni zaglušena grmljavinom ubilačkog oružja, nego što je moguće više pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha.

Jer, pripovedač i njegovo delo ne služe ničem ako na jedan ili na drugi način ne služe čoveku i čovečnosti.

To je ono što je bitno.

I to je ono što sam smatrao za dobro da istaknem u ovom svom kratkom prigodnom razmatranju koje ću, ako mi dopustite, završiti kao što sam i počeo: sa izrazom duboke i iskrene zahvalnosti. "


"O priči i pričanju"

Ivo Andrić



Komentari (68)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

ljubicastioblacic ljubicastioblacic 22:56 13.03.2011

hvala!

Četvrte godine svoga vezirovanja posrnu veliki vezir Jusuf, i kao žrtva jedne opasne intrige pade iznenada u nemilost. Borba je trajala celu zimu i proleće.(Bilo je neko zlo i hladno proleće koje nije nikako dalo letu da grane.) A sa mesecom majem izađe Jusuf iz zatočenja kao pobednik. I život se nastavi, sjajan, miran, jednoličan. Ali od onih zimskih meseci, kad između života i smrti i između slave i propasti nije bilo razmaka ni koliko je oštrica noža, ostade u pobedniku veziru nešto stišano i zamišljeno. Ono neizrecivo, što iskusni i napaćeni ljudi čuvaju u sebi kao skrovito dobro, i što im se, samo pokatkad, nesvesno odražava u pogledu, kretnji i reči.


Most na Žepi
jedan.kub jedan.kub 23:13 13.03.2011

Re: hvala!

Kakva inspiracija!
Evo jos jednog:

Pozdrav svima!
trener92 trener92 00:40 14.03.2011

Re: hvala!

ljubicastioblacic

Hvala tebi!

"Neka mi samo niko ne kaže za nekog: nevin je.
Niko ovde nije slučajno.
Je li prešao prag ove Avlije, nije on nevin.
Skrivio je pa ma to bilo u snu.
Ako ništa drugo,majka mu je, kad ga je nosila,pomislila rđavo"

Minor swing
trener92 trener92 01:04 14.03.2011

Re: hvala!

jedan.kub


Odlična inspiracija ,hvala ti , još nešto od
'Stepan Arkadijević se osmehnu.
Njemu je bilo dobro poznato to Ljevinovo osećanje, znao je da Ljevin sve devojke na svetu deli u dve vrste:
jedna vrsta - to su sve devojke na svetu osim nje, i sve te devojke imaju ljudske slabosti i sasvim su obične;
druga vrsta - to je ona jedina, bez ikakvih slabosti i uzvišena iznad čovečanskog.'

I malo muzike
ana_radmilovic ana_radmilovic 07:56 14.03.2011

Re: hvala!

trener92
ljubicastioblacic

Hvala tebi!

"Neka mi samo niko ne kaže za nekog: nevin je.
Niko ovde nije slučajno.
Je li prešao prag ove Avlije, nije on nevin.
Skrivio je pa ma to bilo u snu.
Ako ništa drugo,majka mu je, kad ga je nosila,pomislila rđavo"

Minor swing


Strašnog li citata, kad pomislim na Prokletu avliju - pomislim na njega, kad pomislim na neke druge stvari, događaje, procese - pomislim na njega, nema veze s politikom, više je kao usud, ali i šire od toga. Sve obuhvata i zato tako odjekuje
trener92 trener92 13:15 14.03.2011

Re: hvala!

ana_radmilovic

više je kao usud, ali i šire od toga. Sve obuhvata i zato tako odjekuje


Tako i ja vidim i čujem ( samo , što ti to znaš i da napišeš )

"Vidici se bistre i šire, ali ne govore i ne kazuju ništa , bar ne imena, bar ništa glasno i razumljivo.Sve ono što je tu , do tebe, na dohvat ruke, suvo je i upropašćeno;
Sve stvari pokazuju težnju da se svedu samo na ono što jesu u svojim snovima, a sve manje bivaju radost ili bar obećanje radosti našim očima i uživanje prstima ili mislima.
Sve čega se takneš hladno je , ali ne od studeni ove, ovogodišnje zime, nego oduvek i zauvek.
Sve prolazi, lebdi ili teče mimo tebe, iznad ili ispod tebe , i ti ne osećaš potrebu da mu priđeš.
Tako sve postoji, ali ništa ne živi.
Svaka biljka i svaki kamičak postaju svetovi za sebe, ali sve to zajedno ne može za nas da sačini jedan svet bar kao što je onaj koji smo putujući ostavili za sobom.
Zemlja se ne vidi i ne hvata čoveku za noge, i mi je ,stoga , valjda, i ne osećamo kao podlogu svega što postoji iz koje jesmo i u koju se vraćamo.Svetlost i voda – dvoje dece koja se ne poznaju među sobom- igraju svoje igre, ali je prizor za nekog ko posmatraiznad nas.
Iz te igre jalovice neće se nikad ništa začeti ni roditi, ona će bleštati, treptati, razlivati se i , najposle zgasnuti izvan onog što zovemo našim svetom.
Ono što je najbliže i nejneposrednije osećaš , to je mahovina.
Više bezbojna nego raznobojna, svuda, po svemu, odasvud, oko tebe –mahovina, kao pustinjski pesak.Gaziš je, do iznad članaka, a ona te nosi i zadržava, i polako se hvata tvoga tela, bez sile povrede, onako kako je obuhvatila i pokrila s ve drugo oko sebe.
Pomišljaš na neprimetnu, bezbolnu smrt. I ništa ne bi bilo – bar tako se čini- sesti pre ili posle u tu mahovinu i – nestati; bez sećanja i žaljenja, pošto si zaboravio i samu reč kojom ljudi nazivaju ljudski nestanak.

Na ivici velikog i nedoglednog blatišta, ja sam stajao, pored mnogih drugih meni sličnih.Zahvatao sam to blato i vajao od njega likove i ornamente.
Ljudi oko mene različito su gledali na moj "posao" .
Bilo ih je koji su prolazili i ne primećujući me, drugi bi pogledali i ravnodušno odlazili dalje.
Bilo je i takvih koji su ostajali duže i gledali to što radim sa velikim zanimanjem , tumačili, ogorčavali se ili oduševljavali .
A ja sam , ne obazirući se mnogo na ono što se dešava oko mene, radio i dalje i radim i sada.
A vi ste celog svog veka kao nevaljala deca gacali po tom blatu, meljali ga prstima, pravili od njega kuglice i gađali prolaznika i nas koji smo hteli od tog blata nešto da napravimo, prljali sebe i druge."
houp houp 23:00 13.03.2011

O priči i pričanju

Sve više, sve bliže

Vidik se tanji, biva svetliji
I, od svetlosti, sve više - neproziran.
Sve brže i bliže dolazi trenutak
Kad neće više ni biti vidika,
Jer neće biti ni očiju
Koje ga gledaju.

Ivo Andrić
trener92 trener92 01:19 14.03.2011

Re: O priči i pričanju

houp



"U sumrak pjevaju djevojke. Njini su glasovi meki i dahnu svježinom cvijeća i ljubavi. Njina je pjesma blaga, kao kad behar opada. Ona ima nešto od mojih ljubavi: davno, toplo i lijepo. Ona podsjeća na sarajske sumrake, kad jablanovi sjaju u crvenu zlatu, kao vitke ponosne žene.

Kao rumene latice zasipaju me glasovi. Pjevaju djevojke. Pjevaju lijepo. To liči na pozdrav od starih prijatelja, na spomen onoga što proživih u ljubavi i zanosu. One pjevaju, u suton, kao sreća moja da mi rupcem maše.

Ali srce je moje tamno jezero, koga ništa ne diže i u kom se niko ne ogleda."


fleur de lavande
AlexDunja AlexDunja 23:02 13.03.2011

ništa bez vina:)

VINO ZVANO ZILAVKA
- fragment -

"... A ta zilavka visestruko placa paznju koju joj covek ukazuje. I to brzo i mocno, tako da uskoro ne primecujes nista ni u sbei ni oko sebe do njene zlatne i zelene vidike, sa slutnjom plavog i velikog juznog neba u daljini i povorkom obecanja od kojih se blazen osmejak javlja na licu. Dragoceno vino tvrdog, suvog a blagoslovenog kraja, posle svih tupih i zlogukih pica kojima ovdje napajaju stranca. Kao da covek pije smeh i pesmu, i posle trece case samo smehom i pesmom pozdravlja svet oko sebe. Osecajuci potrebu da to kazu, oficiri se vrpolje na svojim mestima i nadvikuju u govoru, slave novo vino i nadevaju mu od miloste imena na raznim jezicima...
Zilavka je uklonila sve brane u njima, odapela sve kocnice, razbuktala mastu, zamracila stvarnost, a izmedju maste i stvarnosti bacila nove, cudesne mostove... Sve dolazi odnekud samo od sebe. Svakom se cini da ga svi nesto pitaju i svak ume da nadje odgovor na sve...
A onima koji govore izgleda... da sve izlazi cudesnom logikom jedno iz drugog, povezano kao pitanje i odgovor, i da od svega nastaju ti neobicni razgovori, skladni, umni, istiniti, bogati smislom i puni drazi... A usred toga nemirnog mora od cuda i bajki javljaju se na mahove, poput tvrdih ostrva, ostroumna i tacna zapazanja iz suspendovane i prognane stvarnosti njihovog svakidasnjeg izbjeglickog zivota..."

omer paša latas,
nedovršeni roman
jedan.kub jedan.kub 23:25 13.03.2011

Re: ništa bez vina:)

Čitala sam davno romane Ive Andrića. Više volim istorijske romane od same istorije kao školskog predmeta.
Evo muzičkog priloga-brazilijane:
trener92 trener92 01:38 14.03.2011

Re: ništa bez vina:)

AlexDunja


Hvala ti AlexDunja i

""Mogu slobodno da kažem : sve što sam imao od života skupo sam platio, a najskuplje ono što nisam imao tj. što sam imao samo u želji i mašti.

Ja bih , ustvari hteo, da imam od ovog sveta sve što imaju i ostali ljudi, često i više, ali da uživam u isto vreme i manastirsku tišinu i bezbrižnost boema. I zato se ne treba čuditi što nailazim samo na patnje i protivrečnosti."

badinerie in b
trener92 trener92 02:29 14.03.2011

Re: ništa bez vina:)

jedan.kub
Čitala sam davno romane Ive Andrića. Više volim istorijske romane od same istorije kao školskog predmeta.Evo muzičkog priloga-brazilijane:


Hvala za muzički prilog!

Zadovoljstvo je moje
stefan.hauzer stefan.hauzer 23:26 13.03.2011

.

hehh, andric - i dan danas se secam, s' kojom sam mukom poceo da citam "prokletu avliju" ,koju smo tad imali kao skolsku lektiru ... gledao sam tu knjizicu,koja je stojala na mom stolu ... otvarajuci je i zatvarajuci svakih pet minuta...sve dok jednog dana ,nije nestalo struje. u trenutku dosade,dovukao sam se do knjige i uzeo je u ruku,polako sam poceo citati,listajuci jednu za drugom stranicu, udubljen, gutajuci svaku stranu ... bilo je to nestvarno,kao u transu ..trebalo mi je citavih dva i po' sata da je procitam...u nekom momentu citanja dosla je struja ,nisam ni primetio ... pustio sam muziku, otisao da uzmem "prokletu avliju",bila je tvrda korica,crvene boje,po krajevim isparana ... opet sam ja procitao, ovaj put je to duze trajalo.

hehh, da ne pricam - kako sam kampovao kod visegrada, citajuci knjigu i buljeci u most s' jednog brega.

nema veze s' temom, ali bas mi legla sad =)
trener92 trener92 02:07 14.03.2011

Re: .

stefan.hauzer

s' kojom sam mukom poceo da citam "prokletu avliju"
" To je u novom i svečanom obliku drevna priča o dva brata.
Otkako je sveta i veka postoje, i neprestano se ponovo rađaju i obnavljaju u svetu-
dva brata -suparnika.
Jedan od njih je stariji,mudriji, jači,bliži svetu i stvarnom životu i svemu onom što većinu ljudi vezuje i pokreće, čovek kom sve polazi za rukom, koji u svakom času zna šta treba , a šta ne treba tražiti od ddrugih i od sebe.
Drugi je sušta suprotnost njegova. Čovek kratka veka ,zle sreće i pogrešnog prvog koraka, čovek čije težnje stalno idu mimo ono što treba i iznad onog što se može. On u sukobu sa starijim bratom, a sukob je neminovan, gubi unapred bitku"

nema veze s' temom, ali bas mi legla sad =)


Ma ima veze , uostalom

kao i ova
loader loader 23:30 13.03.2011

I I



" Сада нам се ваља вратити у времена кад на овом месту није било ни помисли о мосту, поготову не оваквом као што је овај.

Можда је и у тим древним временима понеки путник пролазећи овуда, уморан и окисао, пожелео да се неким чудом премости широка и хучна река и да му тако омогући да лакше и брже дође до свога циља. Јер сумње нема да су људи одувек, откако постоје и путују овуда и савлађују препреке на путу, помишљали како да се на овом месту створи прелаз, исто као што сви путници одувек маштају о добром друму, сигурном друштву и топлом коначишту. Само, није свачија жеља плодна ни свака помисао праћена вољом и снагом која жеље остварује. ... "
trener92 trener92 01:50 14.03.2011

Re: I I

loader


"
“Mi smo manje ili više skloni da osudimo one koji mnogo govore, naročito o stvarima koje ih se neposredno ne tiču ,čak I da s prezirom govorimo o tim ljudima kao o velikim brbljivcima I pričalima.
A pri tom ne mislimo da ta ljudska , toliko ljudska I toliko česta mana ima i svoje dobre strane. Jer , šta bismo mi znali o tuđim dušama I mislima , o drugim ljudima, pa prema tome I o sebi , o drugim sredinama I predelima koje nismo nikad videli niti ćemo imati prilike da ih vidimo, da nema takvih ljudi koji imaju potrebu da usmneo ili pismeno kazuju ono što su videli I čuli , I što su s tim u vezi doživeli I mislili?
Malo ,vrlo malo.
A što su njihova kazivanja nesvršena ,obojena ličnom strastima I potrebama, ili čak netačna , zato imamo razum I iskustvo I možemo da prosuđujemo I upoređujemo jedne s drugima , da ih primamo I odbacujemo , delimično ili u celosti.
Tako, nešto od ljudske istine ostane uvek za one koji ih strpljivo slušaju ili čitaju.”
blogovatelj blogovatelj 23:44 13.03.2011

Malo i price o nasim zajednickim mukama...

Bosna je zemlja mržnje i straha. Ali da ostavimo po strani strah koji je samo korelativ te mržnje, njen prirodan odjek, i da govorimo o mržnji. Da, o mržnji. I ti se instinktivno trzaš i buniš kad čuješ tu reč (to sam video one noći na stanici), kao što se svaki od vas opire da to čuje, shvati i uvidi. A stvar je baš u tome što bi to trebalo uočiti, utvrditi, analizirati. I nesreća je u tome što se niko neće i ne ume da učini. Jer, fatalna karakteristika te mržnje i jeste u tome što bosanski čovek nije svestan mržnje koja živi u njemu, što zazire od njenog analiziranja, i – mrzi svakog ko pokuša da to učini. Pa ipak, činjenica je: da u Bosni i Hercegovini ima više ljudi koji su spremni da u nastupima ¸nesvesne mržnje, raznim povodima i pod raznim izgovorima, ubijaju ili budu ubijeni, nego u drugim po ljudstvu i prostranstvu mnogo većim slovenskim i neslovenskim zemljama.


Pismo iz 1920. godine
trener92 trener92 02:14 14.03.2011

Re: Malo i price o nasim zajednickim mukama...

blogovatelj


Hvala ti blogovatelj!

„Izgleda kao da u ovoj zemlji nema dovoljno ne samo hleba, ni dobara nego ni mira ni sreće ni dostojanstva za sve.

I kad su jedni siti i zbrinuti, mirni i poštovani, drugi moraju nužno da budu nezadovoljni, oskudni, odbačeni i uniženi.

I tako sva novija istorija našeg društva izgleda kao ružno i bolno natezanje toga suviše kratkog gubera, praćena vikom i žalbama i pretnjama onih koji ostaju nepokriveni“

blau.punkt blau.punkt 23:49 13.03.2011

misao

"Posle jedne velike odluke sve postaje lako i jednostavno"

(Na Drini Ćuprija - 185. strana prosvetinog izdanja)


mislim ovih dana da, takve, velike odluke može doneti samo onaj ko je zaista čovek.
ne polučovek, ne čovekolik, već ... samo čovek.
Jelica Greganović Jelica Greganović 23:53 13.03.2011

Re: Majstor

Biti čovek, rođen bez svog znanje i bez svoje volje, bačen u okean postojanja.

Morati plivati.

Postojati.

Nositi identitet.

Izdržati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare, nepredvidljive i nepredviđene postupke svoje i tuđe, koji ponajčešće nisu po meri naših snaga.

A povrh svega, treba još izdržati svoju misao o svemu tome
.

Ukratko: biti čovek.
trener92 trener92 00:32 14.03.2011

Re: misao

blau.punkt
"Posle jedne velike odluke sve postaje lako i jednostavno"
(Na Drini Ćuprija - 185. strana prosvetinog izdanja)mislim ovih dana da, takve, velike odluke može doneti samo onaj ko je zaista čovek. ne polučovek, ne čovekolik, već ... samo čovek.


"Peva vojnik, ležeći na travi; dug dan, a on je sam, desnom rukom čupka travu pred sobom, oči uprte u daljinu, obrve sastavljene.
"Ljubi joj lice i grudi...""....
Velika stvarnost.
Pesma o onome što nigde nije bilo i nikad nije moglo biti. Najveća istina sna.
Slušam i gledam i sa prostom pesmom i ja sav zvučim, kao žica, ne, još manje, kao zvuk nepoznatog porekla.
Pevam, i sa pesmom iz mene se diže slutnja da se nikad neće ljubiti ni lice ni grudi, da ih neću ni videti.
Pesma o ljubljenju digla je tu slutnju u meni.
Sve velike i lepe stvari su ugrožene u svetu, pa i naša ljubav.
Od čega? Od vas? Od mene? Od svega što nas okružuje?..."



A ovo (si tražila jednom davno, ako se ne varam):

"Kad bi ptice ovako umele da vole, kao ja,već
bi se pretvorile u vetar. Kad bi potoci ovako
umeli da vole, kao ja, već bi postali okeani.

Kad bi prostori ovako umeli da vole, kao ja, već
bi postali beskonačnost. Kad bi vreme ovako
umelo da voli, kao ja, već bi se pretvorili u
večnost.

Kad bi zemlja ovako umela da voli, kao ja, već
davno bi bila zvezda."

(Ko kaže da njih dvojica ne mogu jedan uz drugog , na istom blogu!)

trener92 trener92 00:50 14.03.2011

Re: Majstor

Jelica Greganović


"Ja!- Teška reč, koja u očima onih pred kojima je kazana određuje naše mesto, kobno i nepromenljivo, često daleko ispred ili iza onog što mi o sebi znamo, izvan naše volje i iznad naših snaga.
Strašna reč koja nas, jednom izgovorena, zauvek vezuje i poistovećuje sa svim onim što smo zamislili i rekli i sa čim nikad nismo ni pomišljali da se poistovetimo , a u stvari smo ,u sebi, već odavno jedno.)"

mirelarado mirelarado 11:16 14.03.2011

Re: Majstor

Кад се на сунчаном дану купате у Охридском језеру и кад наглим покретом изроните и разбијете за један тренутак воду изнад себе, око вас се уокруг, на глаткој светломодрој површини, стварају сребрни прозирни мехурови, велики и мали. У сваком од њих двоструко се огледа сунце, као две жиже неједнаке величине. Пришавши једном од великих мехура и задржавши дисање да га дахом не разбијете, можете у њему као у кривом огледалу сагледати своје лице, влажно и насмејано. А изнад темена вам увек стане оно веће сунце, као крупна звезда.
Све то траје кратко, као свака лепота, а понавља се безброј пута.
(Иво Андрић, "Крај светлог Охридског језера" )
trener92 trener92 13:36 14.03.2011

Re: Majstor

mirelarado


"Uzvodno od mosta , na strmoj obali od sivog krečnjaka, sa jedne i sa druge strane, vide se okrugle udubine, sve dve po dve, u pravilnim razmacima, kao da su u kamen urezani tragovi kopita nekog konja neprirodne veličine;
one idu odozgo sa Starog grada, spuštaju se niz liticu do reke i pojavljuju se opet na drugoj obali, gde se gube pod mrkom zemljom i rastinjem.
Deca, koja duž te kamenite obale, za letnjih dana, po vas dan love sitnu ribu, znaju da su to tragovi davnih vremena i starih ratnika.Tada su na zemlji živeli veliki junaci, kamen je još bio nezreo i mek kao zemlja, a konji su bili, kao i junaci, džinovskog rasta.
Samo, za srpsku decu to su tragovi Šarčevih kopita, ostali još od onda kad je Kraljević Marko tamnovao gore u Starom gradu pa pobegao iz njega, spustio se niz brdo i preskočio Drinu , na kojoj nije bilo ćuprije.
A turska deca znaju da to nije bio Kraljević Marko nit` je mogao biti ( jer otkud vlahu i kopilanu takva sila i takav konj!)nego Đerzelez Alija ,na svojoj krilatoj bedeviji,, koji je kao što je poznato prezirao skele i skeledžije i preskakao reke kao potočiće.
Oni se o tome i ne prepiru , toliko su i jedni i drugi ubeđeni u tačnost svoga verovanja.
I nema primera da je ikad iko uspeo da koga razuveri ili da je ko promenio svoje mišljenje.
U tim udubinama, koje su okrugle a široke i duboke kao oveći čanci, zadrži se još dugo posle kiše voda, kao u kamenim sudovima.Te jame , ispunjene mlakom kišnicom, dečaci zovu bunarima i u njima drže i jedni i drugi ,
bez razlike verovanja,
sitnu ribu, krkušice i plote, koje uhvate na udicu."
tigrette tigrette 23:55 13.03.2011

...

Nisam znao da ovakva gorcina moze ispuniti dusu coveka. Zaboravio
sam da zena stoji, kao kapija, na izlazu kao i na ulazu ovoga sveta.
I evo, naisla je ova gorcina, kojim mi se presece srce nadvoje, da
me podseti na ono sto sam, zagledan u nebo, zaboravio: da je hlebac
koji jedemo u stvari ukraden; da smo za zivot koji nam je dat duzni
zloj sudbini - grehu, taksiratu; da se sa ovoga sveta na onaj bolji
ne moze preci dok se kao zrela vocka ne otkine, ne poleti u bolnom
i strmoglavom padu, i ne tresne o tvrdu zemlju. Valjda se i u raju
nosi modrica toga pada.

Smrt u Sinanovoj tekiji
trener92 trener92 02:16 14.03.2011

Re: ...

tigrette


Hvala ti!

„Da čovek sa godinama ne biva fizički jači ni lepši, to je razumljivo, iako se ni sa tom prirodnom činjenicom čovek ne može nikad pravo da pomiri ni da je u celosti sagleda i prizna.Ali, mnogo je teža i teže uočljiva činjenica da čovek stareći počinje i moralno da ružnja.Javljaju se ne samo govorljivost i pohlepa, sebičnost i strah od života, nego i moralna ravnodušnost , preterana osetljivost i samoljublje u smešnim i ne razumnim oblicima.

Treba mnogo pažnje, napora i snage da bi čovek mogao da prati te svoje lagane i opasne promene i da ih na dostojan i pristojan način suzbija i pokriva. I tada tek vidi šta je one ljude koji su umeli lepo da ostare stajalo odricanja i napora njihov mudri mir i njihovo staračko dostojanstvo“…

trener92 trener92 23:58 13.03.2011

Potonulo

"Neki glas, miris neki i jedna lepa zvezda ne
mogu, noćas, da dignu iz moje dubine sve što je
bilo.
Ovo mora da su mi popucali svi konci, lepi
konci, tanani, što vezahu mene za moje Juče.
Ne drže konci. U dubini svojoj osećam tegobu
mrtvog Lane i žalost zaborava.
Od svih ružnih noći, ovo mi dođe noć, kad
zaboravih značenje svega.
Pa ipak mutno slutim, da sve to ima drage i tužne
veze sa onim, što je potonulo.
"

Ovo bi trebao da bude jedan lep blog o “ jednom od Heroja ” ( kako je to lepo napisao ...neko) moje mladosti , prošlosti , sadašnjosti, I budućnosti jer sam” beznadežno (iako svojom voljom , bez pokušaja da se odbranim), zauvek opsednut rečima koje je napisao. Jednostavno ,uz veliko poštovanje prema mnogim književnicima, odnosno njihovim delima koje sam do sada, u svom kratkom veku, uspeo da pročitam(ponešto I razumem, bar tako mislim)) , moja životna filozofija,
ma koliko se činila apsurdna , čudna ili smešna ,
da onog, koji nije ( pukim slučajem) pročitao bar nešto što je napisao Svetski književnik, zaista duboko žalim , jer je prema sebi, učinio veliku nepravdu I u svom svom neznanju je ostao siromašan ( kako god .)
Malo je reći da sam zaista poražen , kao ljudsko biće, čitajući šta neki ljudi pišu u komentarima
(link ) ,
kako ga razvlače , svojataju , kao neki lešinari, što me navodi na pomisao , da niko od njih nije pročitao ni slovo od onoga što je Andrić napisao ( dobro je da su mu ime pogodili) ,
jer da jesu, sigurno ne bi pisali na takav način,
I umesto da smo ponosni, što je čovek sa ovog sa, ovog nesretnog Balkana prepoznat I priznat od drugih u svetu kao svetao primer I pokazatelj da ovde postoje mnogi dobri I umni ljudi, Zbog toga sam I napisao da je bio Svetski književnik , što I jeste. A ne .
Makar malo pijeteta,ljudskosti i poštovanja treba iskazati , a ne prevrtati čoveka .
Doduše, čitajući blogove poslednjih dana,ružno I tužno je to osećanje koje me obuzima kada vdim odsustvo ljudskosti, gubitak mere , poštovanje, ma s koje strane dolazilo, . Nema razlike. Svako iz svog blatišta izbacuje prljavštinu I glib , misleći na “drugu stranu” , a ne shvata da ustvari pljuje u visinu , iznad sebe I posle se pita od čega je mokar.

Zar je tako teško biti čovek?
fantomatsicna fantomatsicna 00:06 14.03.2011

Lepo da se neko setio

Dođu tako ponekad vremena, kada pamet zaćuti, budala progovori, a fukara se obogati .IA
Jelica Greganović Jelica Greganović 00:12 14.03.2011

Re: Lepo da se neko setio

skener92 skener92 00:22 14.03.2011

Re: Lepo da se neko setio

"Prevariti se u jednoj velikoj nadi nije sramota. Sama činjenica da je takva nada mogla da postoji vredi toliko da nije suviše skupo plaćena jednim razočarenjem, pa ma kako teško ono bilo."
Andrić


trener92 trener92 02:25 14.03.2011

Re: Lepo da se neko setio

skener92

"Prevariti se u jednoj velikoj nadi nije sramota. Sama činjenica da je takva nada mogla da postoji vredi toliko da nije suviše skupo plaćena jednim razočarenjem, pa ma kako teško ono bilo."Andrić


"Tako isto u snovima i proizvoljnoj igri mašte. Slušajući najgorču i najlepšu muziku koju sam ikada čuo, odjednom mi se ukaza kameni most, presečen po polovini, a izlomljene strane prekinutog luka bolno teže jedna ka drugoj, i poslednjim naporom pokazuju jednu mogućnu liniju luka koji je nestao. To je vernost i uzvišena nepomirljivost lepote, koja pored sebe dopušta jednu jedinu mogućnost: nepostojanje."

trener92 trener92 02:32 14.03.2011

Re: Lepo da se neko setio

fantomatsicna
Dođu tako ponekad vremena, kada pamet zaćuti, budala progovori, a fukara se obogati .IA


"Ima ljudi čiji je život trag u vodi.
Nevidljivi su, nečujni, nestvarni, bez otisaka u peščanoj pustinji čovečnosti.
Ne znamo odakle su među nas došli, a kad odu, zašto su i kuda otišli.
Dok su bogovi zemljom greli, tako smo ih prepoznavali.
Kad nas napustiše, od njihove moći ljudi naslediše jedino sposobnost da žive, ali ne da budu."
entwined entwined 10:20 14.03.2011

Re: Lepo da se neko setio

Setila se 2009.godine Branka Krilović. Napravila je fenomenalan dokumentarno-igrani film o Gospodinu Andriću. Bilo bi fenomenalno da to može da se okači ovde, ako neko pronađe način. Rađeno je za RTS, a film se zvao "Višegradom u Andrićevom odelu".
Sećam se da je Nebojša Dugalić glumio Ivu Andrića
trener92 trener92 13:43 14.03.2011

Re: Lepo da se neko setio

entwined
Setila se 2009.godine Branka Krilović. Napravila je fenomenalan dokumentarno-igrani film o Gospodinu Andriću. Bilo bi fenomenalno da to može da se okači ovde, ako neko pronađe način. Rađeno je za RTS, a film se zvao "Višegradom u Andrićevom odelu".
Sećam se da je Nebojša Dugalić glumio Ivu Andrića


Da odličan dokumentarac, hvala ti što si nas podsetio, pokušaću da pronađem , iako sumnjam da su postavili na net.
Jedan citat , ovako :

" Teško se izdižemo iznad svojih istinskih ili uobraženih bolova,
mlako se borimo protiv svojih opravdanih i neopravdanih neraspoloženja,
često i lako zaboravljamo da se izvan uskog i sumračnog kruga naše svesti
nalazi sva naša zemlja sa mnoštvom nama sličnih ljudi i bogatstvom svetova o kojima ništa ne znamo i ne trudimo se da saznamo."

mikele9 mikele9 00:38 14.03.2011

Ivo

Visinu svoje nekadašnje moći, merio je dubinom svog skorašnjeg pada.
Ivo Andrić
trener92 trener92 01:47 14.03.2011

Re: Ivo

mikele9
Visinu svoje nekadašnje moći, merio je dubinom svog skorašnjeg pada.Ivo Andrić

Hvala Mikele!

"Što je čoveku budnija i življa duša, to su njegovo robovanje fizičkim potrebama i njegova zavisnost od materijalnih uslova života slabiji i manji.

To je stara i oduvek poznata istina, ali zanimljivo je posmatrati njenu savršenu tačnost i strogu primenu u životima ljudi oko nas.

Ljudi podležu materiji, robuju joj i pate od nje tačno onoliko koliko je duša u njima uspavana, uzeta ili mrtva.

To je istina , ma koliko da ima oko nas živih primera koji prividno govore protivno.

Često vidite ljude koje poznajete kao vrlo umne i savesne kako pate od materijalnih nedaća u raznim oblicima i u tolikoj meri da to izgleda kao teška nepravda i bolan izuzetaka od gornjeg pravila.Isto tako srećete druge ljude koji ne izgedaju ni duševni ni obdareni oštrim umom i dobrim ukusom a koji su slobodni od materijalnih beda i prohteva, i uopšte prolaze kroz ovaj svet kao biblijski mladići kroz ognjenu peć.

To je ono što može da nas zbuni i navede da posumnjamo u tačnost gornjeg pravila.

Ali znajte da je vaša sumnja neosnovana, da su vaši utisci površni, vaša saznanja nepotpuna.

Kad biste mogli dublje pogledati i bolje shvatili, vi biste videli da onaj prvi čovek mora da ima ranjavo ili zamrzlo mesto na duši, zbog kojeg trajno pati u okovima materije, a ovaj drugi da nosi u sebi savršenstvo koje se ne vidi, a koje ga čini slobodnim i nezavisnim od svega.

Ukratko da je prvi zasluženo kažnjen, a drugi pravedno nagrađen, ma koliko našem nesavršenom pogledu izgledalo da nije tako.

I još nešto.

U postojanju toga zakona ja ne tražim čuda i ne vidim sujeverje, nego naslućujem svemoćni i večni automatizam jednog poretka u kome sve činjenice same dejstvuju težinom svoga sopstvenog postojanja.“

fixxerus fixxerus 03:31 14.03.2011

ponekad mi je sin otac:.





e ana čekaj kuca mi neko na vratima aj čujemo se lejter
uđi leća

kako znaš da sam ja

ix bre ćale po kucanju ti znam koja ti je boja pretezala danas na žutom semaforu

exsadga pretera

ma čitam te ko priručnik za preživljavanje u blokovima

xaxa ša ima

ima svašta sedimalo

to batice došo sam da me naviješ nešto mi se vuče feder po prašini

šta te boli doktore

xaxa ubi me nešto mozak

ux jeste ima tako nekix dana punix divljeg mozga

baš tako ša ima kod tebe

sve je pod kontrolom jutros sam predao rad bilo je klanjanje do majčice zemlje
saću ti pustim

pa ovo je sjajno

to ti kažem razbio sam ga

ux ovo mi je trebalo nabio si mi suze u sušne kanale

tajfazon batice šaima kod tebe

ono uobičajeno + nešto mi se svašta sxvatilo pa sad neznam gde da ga uglazbim

eee ćale to ti je jednostavan rad kreni da se miriš sa stvarnošću

misliš

ma da

zvuči jednostavno ali kako ću

polako jedno po jedno državu zaboravi lažove ignoriši prestani da biraš na pijaci nosi samo mekane cipele izbaci gazirano

a šta ću sa dedom

doći ću večeras pa ćemo ga zajedno odneti do kade okupati presvući i osušiti krevet ja ću da ga uspavam
onako ko što si ti mene uspavljivao kad je trebalo

ux dobro je imaš neku novu muziku

kako nemam slušaj

kako si ovo našao otkida

totikažem treba je uzimaš na svaka 4sata

valabaš

kako ti je trenutna ana kako se zove ko je ona i ovoono

aa ova je posebna zove se ana ulepšava mi smisao do suza
karenjina slabo stanuje u njoj jer sam je zatekao par puta na autobuskoj stanici kako čeka da se baci pod voz
malo je drkoš kad se probudi ujutru kad je pogledom pitam na šta se žali
ona ko furija izmisli neki aracionalni rizn tipa što me ranije nisi probudio da budemo duže zajedno itajrad
miriše joj pogled i sve što ispadne iz nje
ima je a lepa je jer sunce je
i zajebana je onako mallo

potpuno je sxvatam

xaxa i ja

uxvala ti baš si me uradio
prodisax

ee ćale tolike si mi pope vislave kixote miljkoviće šelije lakane bramsove xudinije begbedee andriće ćuprije i velaskeze ubacio u program
tako da su mi svi mostovi preko uzburkanix voda na broju i figuraju se i po lošem vremenu

moj sin

tvoj

xvala ti odox na popodnevne vetrenjače

vidimo se večeras kod dede
aj nebrini

to je too

ax da
i suze
fixxerus fixxerus 03:48 14.03.2011

una barca scura:.

trener92 trener92 04:51 14.03.2011

Re: una barca scura:.

fixxerus

eh, kad bi samo znao , koliko mi je
trebala mi ova dupla doza
fixera,
da me izvadi iz bule
umlatile me životinje dušu mi truju

stari92 stari92 07:07 14.03.2011

videx svetlo na kraju tunela ..

trener92

fixxerus


reče pacijent,nakon buđenja iz kome

(D)r.R)
trener92 trener92 13:46 14.03.2011

Re: videx svetlo na kraju tunela ..

stari92
trener92

fixxerus


reče pacijent,nakon buđenja iz kome

(D)r.R)


“U celoj porodici je živela uspomena na njega kao zastrašujući primer za mladiće koji dorastaju.
A za Gospođicu on je ostao I do dana današnjeg njeno najnežnije I najstrašnije sećanje, večito I večito nerešljivo pitanje, kako je mogućno da se u jednom čoveku nađu , nerazdvojno povezane, najoprečnije osobine I duha I tela : darovitost,lepota I dobrota sa neradom, sa razvratom, sa rspikućstvom koje graniči sa ludilom.
Čovek koji joj je bio najdraži u životu imao je u neprirodnoj meri onaj porok koji je za nju teži od svakog greha I crnji od smrti same.
Rasipnost! Kako se može biti onako bogat svim I svačim, I u isto vreme onako rasipan bez mere I smisla?Ako ima nešto što je više I svetlije u ovom njenom životu, sačinjenom od sitnih briga , štednje ,rada I prkosne samoće , to je sećanje na tog ujaka. U tom sećanju saćuvalo se ono malo nesebičnog bola I čiste, ženske nežnosti za koliko je ona po svom osobenjačkom I surovom načinu života I po svojoj nastranoj prorodi sposobna.
U ovoj njenoj svagdašnjoj I neprestanoj borbi protiv svakog troška I davanja , u toku mnogih godina , uvek se javlja njegov lik, zagonetan I strašan a blizak I drag kao rođeni.
Evo I sada, u prvom sutonu koji silazi I uvlači se među žice koje ona naizmence hvata I ispušta, iskrsava “deajdža Vlado” I to, kao uvek, ni tužan ni nesrećan, kakav bi trebalo da je, nego divan, radosono I dobroćudno nasmejan, nesebičan, pust I poročan.Ona ga oštro gleda, sa velikom tugom I potpunim nerazumevanjem, ali bez straha.
Takav je kakav je uvek bio –grešnik!- I kakav će večno ostati.
Njegove plave oči, ,pune nemirna sjaja, gledaju sabesednika kao da žele da se rastoče I daruju; I onaj talas svelte kose iznad čela sja I treperi, kao da hoće da se razlije I neštedimice razaspe u prostoru.
Kao kroz kakav neobičan san jasno ga vidi takvog, tu pred sobom.Oseća potrebu da vikne, dag a dozove I zaustaviu na tom putu samouništenja, ali on prolazi, nasmejan, lak, nezadržljivc, u svojoj samoubilačkoj odluci da se ludo razda sav, na najgori I najnedostojniji način , kome treba I kome ne treba.”
stari92 stari92 21:19 14.03.2011

урушавање .. човека

trener92
stari92
trener92

fixxerus

(D)r.R)


“U celoj porodici je živela uspomena na njega kao zastrašujući primer za mladiće koji dorastaju.
A za Gospođicu on je ostao I do dana današnjeg njeno najnežnije I najstrašnije sećanje, večito I večito nerešljivo pitanje, kako je mogućno da se u jednom čoveku nađu , nerazdvojno povezane, najoprečnije osobine I duha I tela : darovitost,lepota I dobrota sa neradom, sa razvratom, sa rspikućstvom koje graniči sa ludilom.
Čovek koji joj je bio najdraži u životu imao je u neprirodnoj meri onaj porok koji je za nju teži od svakog greha I crnji od smrti same.
Rasipnost! Kako se može biti onako bogat svim I svačim, I u isto vreme onako rasipan bez mere I smisla?Ako ima nešto što je više I svetlije u ovom njenom životu, sačinjenom od sitnih briga , štednje ,rada I prkosne samoće , to je sećanje na tog ujaka. U tom sećanju saćuvalo se ono malo nesebičnog bola I čiste, ženske nežnosti za koliko je ona po svom osobenjačkom I surovom načinu života I po svojoj nastranoj prorodi sposobna.
U ovoj njenoj svagdašnjoj I neprestanoj borbi protiv svakog troška I davanja , u toku mnogih godina , uvek se javlja njegov lik, zagonetan I strašan a blizak I drag kao rođeni.
Evo I sada, u prvom sutonu koji silazi I uvlači se među žice koje ona naizmence hvata I ispušta, iskrsava “deajdža Vlado” I to, kao uvek, ni tužan ni nesrećan, kakav bi trebalo da je, nego divan, radosono I dobroćudno nasmejan, nesebičan, pust I poročan.Ona ga oštro gleda, sa velikom tugom I potpunim nerazumevanjem, ali bez straha.
Takav je kakav je uvek bio –grešnik!- I kakav će večno ostati.
Njegove plave oči, ,pune nemirna sjaja, gledaju sabesednika kao da žele da se rastoče I daruju; I onaj talas svelte kose iznad čela sja I treperi, kao da hoće da se razlije I neštedimice razaspe u prostoru.
Kao kroz kakav neobičan san jasno ga vidi takvog, tu pred sobom.Oseća potrebu da vikne, dag a dozove I zaustaviu na tom putu samouništenja, ali on prolazi, nasmejan, lak, nezadržljivc, u svojoj samoubilačkoj odluci da se ludo razda sav, na najgori I najnedostojniji način , kome treba I kome ne treba.”

utihni ..utrni ..
Vidis li ochi zzeljne?
Утишај било ..
Оsetish li bliske?
..сам стигао,сам одлазиш //
дела добрих трага нема ..
к'о да никад није те било !

*
trener92 trener92 01:38 15.03.2011

Re: урушавање .. човека

stari92

utihni ..utrni ..
Vidis li ochi zzeljne?
Утишај било ..
Оsetish li bliske?
..сам стигао,сам одлазиш //
дела добрих трага нема ..
к'о да никад није те било !


"Potrebno mi je i napora i tuđe pomoći da se oslobodim sitnih obzira i niskih pomisli ,onih koji, istina , ne traju dugo , dođu i prođu , ali truju dah neprimetno.
U lične napore ubrajam i strpljenje koje je neophodno da za izvesno vreme podnosim sam sebe takvog kakav sam.
Čitava mobilizacijacele ličnosti potrebna je, i još ktome i sticaj srećnih spoljnih okolnosti , da se čovek odbrani od svega toga i da dočeka bolje trenutke i srećnije dane kad može opet lako da diše ,pravo da misli i mirno da sedi ,kad ne mora da sa pomešanim osećanjima gnušanja, prezira i sažaljenja beži od sebe kao od okuženog."

Hvala stari!*


blogovatelj blogovatelj 05:11 14.03.2011

Kada Jelena dolazi?

Opažajuci i pamteci danima i godinama njeno javljanje u najrazlicitijim oblicima, uvek cudno i neocekivano, uspeo sam da nadem u tome izvesnu pravilnost, kao neki red. Pre svega, prividenje je u vezi sa suncem i njegovim putem. (Ja to zovem prividenjem zbog vas kojima ovo pricam, za mene licno bilo bi i smešno i uvredljivo da svoju najvecu stvarnost nazivam tim imenom, koje u stvari ne znaci ništa.) Da, ona se javlja gotovo iskljucivo u vremenu od kraja aprila pa do pocetka novembra. Preko zime vrlo retko, a i tada opet u vezi sa suncem i svetlošcu. I to, kako sunce raste, tako njena javljanja bivaju cešca i živilja. U maju retka i neredovita. U julu, avgustu gotovo svakodnevno. A u oktobru, kad je popodnevno sunce žitko i kad ga covek pije bez kraja i zamora kao da pije samu žed, ona se gotovo ne odmice od mene dok sedim na terasi, pokriven pletivom sunca i senki od lišca. Osecam je u sebi po jedva cujnom šuštanju listova u knjizi ili po neprimetnom pucketanju parketa. Ali najcešce stoji, nevidljiva i necujna, negde iza moje senke. A ja satima živim u svesti o njenom prisustvu, što je mnogo više od svega što mogu da daju oci i uši i sva sirota cula.
trener92 trener92 14:13 14.03.2011

Re: Kada Jelena dolazi?

blogovatelj


Eh Jelena , Jelena,

"Neki dan sam odšetao izvan varoši. Zaustavio sam se na obali reke i sišao niz kamenito korito do same vode, koja je tekla mutnozelena i žustra.
Zimska voda, jalovica, bez ribe, bez insekta, bez pruta i lista, bez nagrizene voćke koju su ispustila negde deca pri kupanju, oštra i nemilosrdna kao oružje. Šiprag go i rakite prozeble.
Na drugoj obali, nepristupačnoj n kamenitoj, razasuti borovi. Zimsko poslepodne, koje je uvek kraće i hladnije nego što čovek misli da će biti, odjednom postade hladno i sivo. Diže se izdaleka vetar, glasnik sutona.
Videh lepo kako se redom povijaju pod njim borovi na protivnoj obali. Vetar koji mi se primicao dizao je sa borova, s krša i s vode tanku senku, kao prašinu, i nosio je, kao sve gušći i tamniji talas, sve većom brzinom.
Najposle je, zgusnutu u lik i ispravljenu, snese pored mene.
Kad bih samo neosetno pomaknuo oboren pogled ulevo, uveren sam da bih ugledao Jeleninu ruku i kraj njenog sivog rukava.
Ali ja to neću nikad učiniti.
Stojim oborenih očiju i ne mičem se, sav obuzet njenim neočekivanim prisustvom.
Eto, tako se javljala zimus.
Tako se javila malopre, na prozoru, sa prolećnim vetrićem.
Pod kakvim vidom ću je još sresti?
Kuda će me odvesti ovo priviđenje, draže od svega i opasnije od svake opasnosti stvarnog života?
Hoće li, kad to vreme dođe, i nju položiti zajedno sa mnom u grob?
Ovog trenutka mislim da će ona tada, kad ja i moja senka postanemo zanavek jedno, izleteti iz nje, kao leptir iz čaure, i otići svetom da obilazi prozore živih.
Tako sada mislim."
jinks jinks 11:33 14.03.2011

...

Morati plivati

Lepo rečeno.

p.s.

Verovatno je i lep osećaj kada naučite neku od naprednijih tehnika plivanja. Onda, kao da se voda kreće pored vas, a ne vi kroz vodu.
trener92 trener92 13:53 14.03.2011

Re: ...

jinks


"Čovek koji je prema ljudima uvek jednak, a međutim u njemu su velika kolebanja i talasanja, podizanja i padanja u mislima i raspoloženjima.
Da, uvek jednak, ali celu ne malu „ uniferenciju“ između spoljne ujednačenosti i unutarnjih padanja i dizanja podmiruje on od svoje gotovine.I niko ne zna koliko ga to staje."
jinks jinks 20:18 14.03.2011

Re: ...

Da, uvek jednak, ali celu ne malu „ uniferenciju“ između spoljne ujednačenosti i unutarnjih padanja i dizanja podmiruje on od svoje gotovine.I niko ne zna koliko ga to staje.

Nije li možda to jedna od glavnih funkcija svesti, da u nekakvom svom unutrašnjem, gotovo virtuelnom, sistemu odnosa i vrednosti kompenzuje te varijacije u odnosima sa okruženjem.

Da, ali šta u toj kompenzaciji (unutrašnjoj) ona troši, o kojoj se tu gotovini kako kažete radi. A možda se radi o samo jednoj kašičici šećera više :)
trener92 trener92 23:54 14.03.2011

Re: ...

jinks

A možda se radi o samo jednoj kašičici šećera više :)

Da , možda se radi samo o jednoj kašičici šećera, više. Dopada mi se ovo. Hvala ti.
jasnaz jasnaz 12:26 14.03.2011

bogatstvo je voleti

Ga



i pokušati razgovarati sa njim..
trener92 trener92 13:58 14.03.2011

: bogatstvo je voleti:

jasnaz
*



“Topla je, kao živa ,zelena beležnica, od dugog stajanja u mojoj ruci, a otvorio je još nisam ni reči zapisao u nju, iako jasno vidim ono što bih hteo da zabeležim.

Sav sam vreo i podrhtavam od dugog pešačenja. San me hvata. Bojim se da ne zaspim i da ostane nezabeleženo.

Ide.

Vidim je na planinskoj kosi, struk joj se gubi u livadi a glava stoji pravo, sa visinskim nebom kao pozadinom.

Osmehuje se.

Tada joj se oči žare a razdvojene usne lagano podrhtavaju, kupe se jedva primetno, kao od pomisli na nedozrelo voće.

Taj retki osmeh, sastavljen od skupocenih protivnosti – svetle oči i laki grč usana – nestaje brzo i potpuno, i tada meni izgleda da ga nikad nije bilo.

Tako je nestvarno kratak i tako se lako briše.

Šta sve nije viđeno i rečeno i šta sve neće ostati zabeleženo?Šta sve nisu ljudi uspeli da kažu jedan drugom i sačuvaju zauvek?

A ovaj osmeh, mađiju njegovog kratkog veka i brzog nestanka – zar nikad, niko nikome?

Znam , sunca su se rađala i kontinenti tonuli a da nikog nije bilo da to vidi i zabeleži.Pa neka!

Ali taj osmeh! Zar da zaista potone u mom snu i zaboravu?

Ispada mi beležnica iz ruku.

Savlađuje me umor i uspavljuje opoj planinskog vazduha.

Spava mi se.

Sve se bojim da ću zaspati i sve se teže otimam snu.

Neću stići da kažem.

Zaspaću.”
princi princi 13:23 14.03.2011

Мислим да би Андрић потписао ове речи:

Morality is relative to the moral frame of reference. As long as it is
understood that morality is a human construction influenced by human
cultures, one can be more tolerant of other human belief systems, and thus
other humans. But as soon as a group sets itself up as the final moral
arbiter of other people's actions, especially when its members believe they
have discovered absolute standards of right and wrong, it marks the beginning
of the end of tolerance, and thus reason and rationality. It is this characteristic
more than any other that makes a cult, a religion, a nation, or any
other group dangerous to individual freedom.
trener92 trener92 14:06 14.03.2011

Re: Мислим да би Андрић потписао ове речи:

princi


Hvala ti.

"Vi kažete das mo pritvorni i podmukli.
To je istina, ali kakva?
I zašto?
Istina na prvi pogled. To je formalna i estetska ocena jedne činjenice koja sa estetikom i pitanjem forme nema gotovo nikakve veze.
Kako malo mudrosti i oštroumlja treba da se dođe do poluistine, u kojoj je jedna polovina lažna , a ona druga, ona „istinita“ , polovina samo prividno istina.
Kad to kažete isto je kao kada biste pregladnelom čoveku zamerali što ne može da se drži pravo i čvrsto kao sit, i ozeblom što drhti.
To je nečovečna istina koja bi se pri najpovršnijem ispitivanju pokazala kao – laž, i to svirepa laž.

Na primer.

Vi vidite da čovek rajetin dvoliči i uvija i obara pogled dok govori.. I to vam se ne sviđa.

A zar mislite da se njemu sviđa?.
Vi biste hteli da vidite pred sobom, kao predstavnika raje vitezove bez strahai mane.Vama se više sviđaju bogovi koji se pravo drže, smelo gledaju sabesednika u oči, malo govore i uvek – istinu.
A niste se nikad upitali zašto su jedni i drugi takvi kakvi jesu , kad su jedni i drugi stanovnici iste zemlje, iste krvi i porekla, podanici istog vladara. Pa otkud onda tolika i takva razlika u karakterui držanju?
Ali to se vi ne pitate, vas mrzi da ispitujete ,a bez toga vaša „istina „ nema ništa od istine, ali ima mnogo od nepravde i uvrede prema onom koji je već potišten i uvređen vekovnom nepravdom svog društvenog položaja.
Vi biste hteli da nas vidite kao prave i dosledne ljude od reči i časti, kao što su naizgled naši gospodari.
KO to ne bi hteo da bude?
Pa kad ste tako velikodušni, zašto nam ne pomognete da izmenimo teške i nečovečne životne uslove koji su nas ovakvim napravili?
Ili bar zašto ne uočite te uslove i ne priznate njihovo postojanje?
Prav, istinoljubiv, otmen, naočit, ko to ne bi hteo da bude?
Ali vi ne pomišljate da u samosvesnom i gospodstvenom držanju naših tlačitelja ima mnogo našeg truda i znoja.
Vi gubite iz vida da se čovek rajetin može samo jednom ispraviti pred svojim gospodarima i samo jednom reći istinu u lice.
Ako to učini danas , on sutrašnjeg sunca neće videti.
Jewr mi životom plaćamo svoju istinu i svoj ponosan stav, a naši gosodari žive od svoje „istinoljubivosti“ i svog gospodstva.
A čovek ima, gospodo, samo jedan život i čuva ga i održava kako najbolje može i ume.. Samo što raju.
Iako živi bedno i nedostojno, njen život staje strahovito mnogo, a naše begove- ništa, treba da se samo potrude i da dođu na svet. Sve ostalo, ugled, gospodstvo i lepota, i ta hrabrost i iskrenost kojima se vi toliko divite , dolazi im sama od sebe.
Tako učeni i vešti, vi niste sposobni da uvidite prostu istinu da je svako po držanju i karakteru onakav kakvim su ga učinili uslovi pod kojima živi, a naše uslove života ne stvaramo mi , nego naši tlačitelji.A to je bar nedvosmisleno jasno i nepobitno istinito.
Ako ste se udostojili da me saslušate do kraja i potrudili da o tom imalo razmislite, vi ćete morati uvideti da je ovo istina, jedina i prava istina koja služi na sramotu onima koji vladaju nad nama, a ne služi na čast nikom ko ne ume da je vidi ili se pravi da je ne vidi, a govori i sudi o nama i našim gospodarima."
fixxerus fixxerus 16:24 14.03.2011

možda po neki krik u mraku, i to je sve:.

teško je, prijatelju moj, koliko patim
biti ukratko čovekom
ne daj da te mrve
i narušavaju tvoje vanredno domaće vaspitanje
a tvoje božanske čestice
skreću u svoje jalove reaktore

ne verujem da će u bilo kolicnom mraku
zasjati, recimo, uznemiravanje porodica ubijenix
bilo sa koje strane i bilo iz kojeg pokušaja farbanja

treba polako ostaviti ono nenadoknadivo
jer tu rešenja, ma kakvo sada bilo
ne postoji

pomirimo se sa tim da nema baš svaka energija masu na kraju
iza eksplozije

poštedimo one koji su ostali iza njix
da ne bi implodirali


stari92 stari92 17:04 14.03.2011

у у у ,Ј' б'Ј е,од од ове се емпатије..

мож'рикне
fixxerus


Будем ли стиг'о,ево теби dostojnoe repplice !


*Д)
trener92 trener92 01:22 15.03.2011

možda po neki krik u mraku, i to je sve:.

fixxerus
teško je, prijatelju moj, koliko patim
biti ukratko čovekom
ne daj da te mrve
i narušavaju tvoje vanredno domaće vaspitanje
a tvoje božanske čestice
skreću u svoje jalove reaktore

ne verujem da će u bilo kolicnom mraku
zasjati, recimo, uznemiravanje porodica ubijenix
bilo sa koje strane i bilo iz kojeg pokušaja farbanja

treba polako ostaviti ono nenadoknadivo
jer tu rešenja, ma kakvo sada bilo
ne postoji

pomirimo se sa tim da nema baš svaka energija masu na kraju
iza eksplozije

poštedimo one koji su ostali iza njix
da ne bi implodirali



blogovatelj blogovatelj 17:26 14.03.2011

Ni jos ovca, ni vise jagnje...

Mi i ne znamo koliko snage i kakve sve mogucnosti krije u sebi
svako zivo stvorenje. I ne slutimo sta sve umemo. Budemo i prodjemo,
a ne saznamo sta smo sve mogli biti i uciniti. To se otkriva samo
u velikim i izuzetnim trenucima kao sto su ovi u kojima Aska igra
igru za svoj vec izgubljeni zivot.
trener92 trener92 01:00 15.03.2011

Re: Ni jos ovca, ni vise jagnje...

blogovatelj


"Telo koje je nadživelo duh i čast i kreće se još neko vreme, obilazi mesta i stanove, viđa ljude, smeje se , razgovara.
Sve to po navici, a bez potrebe, smisla i opravdanja.
Telo živi poklonjene dane, telo misli i oseća onako i onoliko koliko može, otprilike kao što miriše još neko vreme kutija u kojoj je bila zatvorena flašica sa mirisom.
I svakoga dana i svake noći, , i svake sekunde gotovo, telo je bilo svesno da to ne može dugo trajati.
Tako mu je svaki trenutak bio poslednji."
svbobo svbobo 18:55 14.03.2011

Jedan je Ivo!!!

Moglo bi se reći da sam uvek živeo od osećanja na jedno priviđenje,
a sada živim od uspomena na ta svoja sećanja.

Ono od čega bih hteo da pobegnem ide sa mnom.

Prolazimo kroz vlažnu tamu i pustoš, neosvetljen predeo.
Jelena se neće više javiti. Mrak, vlaga. To nije njen element.
Preda mnom je noć bez sna, nedogledna, jarosna, uobličena pustinja.
Čini mi se da je živo biće neće videti i preživeti ni videti joj kraja.
A meni valja živeti, i čekati.
Živeti sa nadom, u čekanju. Pa i bez nade.
Između nas je uvek bilo tako: kad je nema, onda je nema kao da
se zaista više neće pojaviti, a kad je tu, onda je prisutna tako kao
da je najprirodnija stvar na svetu i kao da će doveka ostati i bez promene ostati tu.
Ali sad mi se čini da je to bila obmana samoobmanutog čoveka.
U stvari, ona i ne zna za mene, a ja samo za nju znam.
Moglo bi se reći da sam uvek živeo od osećanja na jedno priviđenje,
a sada živim od uspomena na ta svoja sećanja.

Ali, proljeće je. Opet proleće. Bogat sam, miran, i mogu da čekam.

Znam da se svuda i svagda može javiti Jelena, žena koje nema.

Samo da ne prestanem da je iščekujem!

Coach
Total satisfaction - irresistible attraction
trener92 trener92 01:19 15.03.2011

Re: Jedan je Ivo!!!

svbobo


"Zatekla čoveka zimska noć u šumi.
Stigla studen pred zoru i čovek, videći da će se smrznuti , zavapije:
"Svani, jer ako ne pohitaš, nećeš imati kome."


MightyNora MightyNora 00:55 15.03.2011

Opet cu da ga okacim...

Stajalo (a mozda i dalje stoji) u fotokopirnici mog fakulteta

trener92 trener92 01:18 15.03.2011

Re: Opet cu da ga okacim...

MightyNora
Stajalo (a mozda i dalje stoji) u fotokopirnici mog fakulteta



Hvala ti Mighty, za ovo .


"Posmatrao sam ljude između kojih postoje sukobi interesa ili nepodudarnost temperamenta ili netrpeljivost zbog razlike u mišljenjima.
Nepodnošljivost između njih raste i pretvara se vrlo često u duboku mržnju. I kada nisu zajedno, oni misle jedni na druge, isto kao i oni koji se vole.
Samo što kod njih misli idu u obrnutom pravcu.
Svaka misao dodaje protivniku jednu crtu koja je dostojna mržnje ili prezira ili pojačava već postojeću.
Zbog toga takvi ljudi, kada se sastanu ( a moraju se sastavljati iz društvenih razloga), osećaju se nelagodno i drže neprirodno.
Ne gledaju jedan drugog pravo u oči, a u govoru zamuckuju, jer ( opet iz društvenog razloga) ne mogu da kažu ni stoti deo onoga što su jedan drugom u mislima govorili sto puta."



kukusigameni kukusigameni 12:25 15.03.2011

!!!

HAJDE, SVI LEPO GORE KOD UROSA NA BLOG, DA VIDIMO STA MOZEMO DA URADIMO!
trener92 trener92 13:25 15.03.2011

Re: !!!

kukusigameni
HAJDE, SVI LEPO GORE KOD UROSA NA BLOG, DA VIDIMO STA MOZEMO DA URADIMO!


Pošto nisam planirao da dolazim u bg-a u dogledno vreme, mogu samo da pozdravim i podržim ideju.

edit: ako je potrebna neka kinta za realizaciju, ostavite na vreme info.
rape70 rape70 22:19 15.03.2011

Komplet

Moram priznati da sam tvoje blogove (uz još neke) počeo da čitam sa kašnjenjem od nekoliko dana.
Naime, sjajan tekst obavezno prate odlični komentari, pa čekam da se blog kompletira ekipom. E onda sednem i s guštom iz cuga sve pročitam .
Jbg, ima nas i takvih ,...uz preporuku.

trener92 trener92 23:02 15.03.2011

Re: Komplet

rape70
Moram priznati da sam tvoje blogove (uz još neke) počeo da čitam sa kašnjenjem od nekoliko dana.
Naime, sjajan tekst obavezno prate odlični komentari, pa čekam da se blog kompletira ekipom. E onda sednem i s guštom iz cuga sve pročitam .
Jbg, ima nas i takvih ,...uz preporuku.


Hvala ti Rape , drago mi je kad god da dođeš. Postaviću neku dobru pesmu malo kasnije , a za tebe sam odabrao , nešto , što ne bih se usudio da opisujem ,( kao uostalom što nisam u tekstu ni pokušao, jer ,
osim opisa , recimo predela , gde imaš osećaj da se nalaziš u trenutku dok čitaš , , stvari , i skeniranja ljudi, njihovih karaktera , koji su meni posebno upečatljivi ,
mislim da je nezahvalno objašnjavati ono što je "Andrić hteo da kaže" u bilo kojoj priči, citatu , romanu, pesmi . Svaka njegova misao je toliko jaka , da govori dovoljno , i svako može da je razume , naravno potrebna je samo dobra volja.

"...Za njenog kratkog detinjstva, u roditeljskoj kući, dešavalo se u noćima kad nije mogla da spava, u jesen ili u proleće,, da je po celu bogovetnu noć osluškivala tako neki mučan I jednolik šum spolja: vetar koji okreće dimnjak od lima ili lupka baštenska vratanca, koje su zaboravili da zaključaju.
Kao dete, ona je u te šumove unosila naročito značenje, zamišljajući da su to živa bića koja se bore, ropću I jecaju.

Život često ostvaruje ,na širem planu, priviđenja I strahove našeg detinjstva , I od sitnih , uobraženih strahova stvara velike I istinske.
Kako bi divno bilo kad bi nevine strahote , koje su joj nekad kidale devojački san, bile istina, a kad bi ova noćašnja istina, na divljem selu, u bračnoj postelji, iznad groznih hajdučkih razgovora I jauka, bila samo san I maštanija.

A za sve to vreme kao limeni dimnjak ili suha daska otvorenih vratnica pod vetrom, javljalo se gotovo u pravilnim razmacima, jednoliko dahtanje čoveka u groznici, iznemogao ljudski glas koji je prolazio kroz suha, širom otvorena usta, preko spečenog nepomičnog jezika:

-Vode, vode! Uuuuh!

Živana je smenio na straži drugi žandarm,ali hajdukov vapaj nije ‘prestajao, samo je bivao umorniji I slabiji.
A žena je jednako sedela , ukočena, osluškujući svaki šum odozdo, I mislila neprestano jednu te istu misao bez kraja I izlaza.

Kako da shvati ovaj život I ove ljude?

Vidi samo da su jedni žandarmi, a drugi hajduci (dva lica jedne iste nesreće), da se gone bez milosti, I da se tu među njima mora svisnuti od jada I sažaljenja.
O ovome Lazaru se odavno mnogo govorilo na Sokocu.Ona je slušala priče o njegovoj svireposti. Kako muči na najstrašniji način seljake koji mu se ne pokoravaju, kako ubija žandarme iz zasede, svlači ih do kože I gole ostavlja na putu.
A sad, evo, vidi kako njemu žandarmi vraćaju dug.

Ali , može li tako večno ići?

Njoj se čini da tako srljaju u neki ponor I da će svi zajedno propasti u ovakvoj noći bez svitanja, u krvi , žeđi I u nepoznatim strahotama.
Na mahove je pomišljala da budi čoveka, da ga moli da jednom rečju svojom, jednim osmejkom, rasprši sve ovo kao grozovit san.
Ali se ni je micala s mesta, niti je budila čoveka, nego je sedela I dalje nepomična, isto kao da je mrtvac pored nje, osluškujući glas iz podruma, sama, sa svojim strahom I svojim pitanjima.

Pomišljala je I na molitve kojima su je naučili u detinjstvu, ali to su bile molitve za neki drugi, zaboravljeni I potonuli život,I nisu davale ključa ni pomoći.
Kao sa sopstvenom smrću, mirila se sa mišlju da će onaj što jauče večno moliti I jaukati, a ovaj što spava I diše pored nje, večno spavati I ćutati.

..A noć je pritiskivala, sve gušća I sve teža.
To više nije bila obična noć, jedna od bezbrojnih u nizu dana I noći, nego jedna jedina večita I beskrajna pustinja od mraka u kojoj poslednji živi čovek jauče I zapomaže , I bez nade I pomoći bogoradi kap vode.
Ali od celog velikog božijeg sveta,sa vodama , kišama I rosama , nema više ni jedne suze vode, I od svih živih bića ni jedne ruke. Sve su vode usahle I svi ljudi presvisli.
Živi samo još slabi žižak njene svesti kao jedini svedok svega toga.

Pa ipak je svanulo.
Sa nevericom je gledala žena kako počinje da se beli zid , na istom mestu kao I za ranijih svitanja, I kako zora prvo siva pa rumena, osvaja sobu I izdvaja I oživljava predmete u njoj.
Napregnutim sluhom mogla je da razabere još uvek hajdukov glas, ali kao da dolazi iz daleka.
Ni povike ni proklinjanje.
Samo jedno muklo I sve ređe:

-Uh, uh, uuuh!

I to je više pogađala nego što je čula.
Iako je svitanje osvajalo, žena nije imala snage da se makne. Sva ukrućena, savijena, sa glavom u dlanovima, sedela je pokraj postelje I nije ni primetila kad se komandir probudio.

Čovek je otvorio uspavane oči I pogled mu je pao na povijena pleća ženina I njen bledi potiljak.
Tada ga,posle prve nedoumice, kao mlak I zanosan talas, svega prođe I prože svest o radosnoj stvarnosti.Htede da zovne ženu, da klikne njeno ime ali se predomisli.
Nasmejan, podiže se mlako, nečujno, odupirući se na levi lakat ,a desnom slobodnom rukom, bez reči , iznenada obuhvati njena ramena I privuče je I stavi poda se.
Žena se otimala kratko I uzaludno.
Učini joj se užasan taj nenadani i neodoljivi zagrljaj.
Činilo joj se nemogućno I svetogrdno da se tako brzo I lako, bez reči I objašnjenja, izneveri noćnom svetu u kom je do tog trenutka živela I stradala, sama sa svojom mukom.
Htela je da mu se odupre I uveri ga da to ne može biti, da ima teških I bolnih stvari koje mora da mu kaže I preko kojih se ne može tako lako preći na svagdašnji život.
Ogorčene reči su joj navirale, ali nije mogla da izgovori ni jedne.
Samo se zagrcnu.
Ali čovek nije ni primetio taj znak njenog otpora, taj zvuk koji nije dospeo da postane ni jedna cela reč.
Htela je da ga odgurne od sebe, ali njeni pokreti nisu imali ni približno snagu njenog ogorčenja ni brzinu njene misli.

Već sama vrelina toga odmornog I probuđenog tela pritisnu je kao teret,Popustiše kosti I mišići u mladom telu , kao poslušna mašina.
Usta su joj bila zapečaćena njegovim ustima.Osećala ga je na sebi kao ogroman kamen za koji je privezana I sa kojim zajedno pada ,strelovito I nezaustavno.

Gubeći svest , ne samo o prošloj noći nego o celom životu,tonula je u gluhom I sumračnom moru poznate , a uvek nove slasti.
Nad njom su ostajali poslednji tragovi njenih noćašnjih misli I redom iščezavali, kao vodeni mehurići nad davljenikom.
Bela, iskićena soba naglo se punila živom svetlošću dana."

Žeđ (odlomak)


stefan.hauzer stefan.hauzer 00:12 16.03.2011

.

hehhe,sad sam se setio kako mi je matori opisao visegrad,kad sam mu rekao da idem na kampovanje :
sine,grad kao grad je kurton ali most...most je nesto izuzetno,to treba videti.

have you ever seen the rain =)

trener92 trener92 00:39 16.03.2011

Re: .

stefan.hauzer
hehhe,sad sam se setio kako mi je matori opisao visegrad,kad sam mu rekao da idem na kampovanje :
sine,grad kao grad je kurton ali most...most je nesto izuzetno,to treba videti.

have you ever seen the rain =)



Pravi opis ,odličan

"Udariše neke žege pre vremena .
Pod njihovom jarom koja zamara I razdražuje, vojska se kreće I širi oskudnom zemljom kao lepljiv polip, čiji pojedini pipci, nevidljivo povezani, žive svaki za sebe.

Žedna je I gladna, ali naročito željna žena.

Žeđ I glad se još nekako zadovolje , bar za trenutak, ali gde da nađu zenu , ove hiljade mladih ljudi, ostrvljenih I kivnih, u stalnom pokretu , sa predosećanjem pokolja I smrti u sebi,kad se sve od nejakog deteta do najstarije babe sklanja ispred njih?

A žega oko njih pali, zemlja buja, I želja u njima raste i to sve jače što su pustoš I oskudica oko njih veće I što se sudar sa ustanicima bliži.I ova bosanska oštra voda izaziva glad I truje čoveka pohotom.
To već I nisu žudnje koje se javljaju pojedinačno, nego povezane u jednu opštu, divlju pomamu.

U visini, na bleštavim talasima treptave žege,uporedo sa nastupanjem trupa u maršu, proteže se I diže ogromno I razliveno žensko telo bogatih oblika , neodređenih granica , sa bezbroj oblina I udoljica;
ima ga o brdskim prevojima na suncu kao I iznad hladovitih dolina u senci; osećaš ga svuda , a uhvatiti ga ne možeš nigde.
Ispod toga mili vojska zavojitim putevima, ,šumom I planinom,kršem I kamenjarom; pešadija, na delove rastavljeni brdski topovi, oskudna komora.

Kaplje smola niz visoke borove koji rastu u kamenu ispod I iznad puta;
kipti znoj sa ljudi I konja;
tka I sikće zla I nakazna psovka između vojnika I s vremena na vreme kresne ljuta varnica na kršu ispod konjske ploče ili potkovane vojničke cipele.
A iznad svega toga jednako se širi, talasa I putuje ono nedogledno žensko telo , kao vreo , zlatast, razbludan oblak.

Ne gledaju ga,jer niko glave ne diže, I ne pominju u govoru, ali ono ih pritište, draži I muči gore nego umor I neizvesnost I bespuće.

A tome nema leka ni pomoći."

Omerpaša Latas


Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana