Od sinoć ponavljam, ženi treba da kupim 15 komada trgovačke hartije, samo što sam seo počeo da mi kipi slatki kupus, trknem do šporeta ostavljajući cigaretu u pepeljari i vrativši se nadjem je kako se puši na stolu, srećom ostao je samo trag nikotina koga sam sa lakoćom obrisao. Pre neki dan zaboravim kapu u kafani. Tek kad je studen udarila po čelu, osvežila pamćenje, podsetila na godine...vratio sam se. Manje vina, manje vina čuo sam iz očiju raspojasanih mladunaca.
Ima tragova koji ne mogu da se obrišu, urezali se, neko stalno tumara po njima, neko napravi iskorak ili se slučajno zanese, spozna drugačiji oblik stopala, nešto ga zagolica, prostruji krv, jednostavno progleda i ne obazirući se započne da ostavlja drugačije tragove. Zavaravanje, sebe ili drugih!?
Pamtim trag kamena, odozdo hladan, odozgo vreo od užarenog sunca, tako se vuče kroz vene, radoznale prste, deli me na pola, onoga što sam bio i onoga što jesam ili nisam u ovom umišljenom svetu i životu u kojem je nemoguće upamtiti najsitniji trag. Posle kiše kamen lepše miriše, čisti nozdrve i pluća, i postaje hladan i odozdo i odozgo, skoro ujednačeno cima jetru i bubrege, izvlači iz ravnoteže. Milorade, evo tebi kuka drvenjača pa sa nama u spuže. Sedeo sam na kamenom pragu sa kukom u naručju čekajući kišu koja je znala da ne padne danima. Noć je bila ubitačna kako ću videti kišu kada je mrak !? Dok čekam lov na spuže mora da bude stalno dan!? Trag spuža po kamenu ispod drače i danas se oslikava u očima, ali kao da su se oči prelomile i umorile od čuvanja toga traga. Slika se razbolela od negledanosti, reči se zavukle u utrobu cvrene zemlje i jedino ih spuži mogu ozdraviti i izvući da kroz draču i smokve progovore.
Znao sam da sedim satima na kemenom stepeništu kako bi u tek pomuženom, toplom mleku pravio svirale. Dve rupice u belini mleka otvarale su srce, a ja sam se trudio da budu što dublje da vidim šta je iza te beline, da dosegnem daljinu kojom su majka i otac jedne večeri otišli i zaboravili na trag spuža. Nozdrve bi me zabolele samo od vajanja najlepših i najvećih svirala, više nisam znao dišem li na nos ili oči, meni se išlo tim tragom prema svetlosti koja će se kasnije pojaviti, uz plamen sveće, iz kartonske kutije pune raznobojnih slatkiša.
Sa kamenite ograde guvna dozivao sam poskoke ne boje me se spuži, što bi se vi bojali, sećajući se bakinih reči ne mrdaj i gledaj ih pravo u oči. Jedan se tako povukao u svoj svet iako sam ga ubedjivao da smo jedno. Dugo sam ga tražio u kamenjaru, išao tragom spuža, ali ga nisam našao. Njegove ravničarske sestre nisu mi znale reći gde je i zašto neće da se igra. Osećao sam strah, blizinu tuge, da je nestao u nekom vihoru koji je donosi svežinu, od ljudi oduzimao razdražljivost i prikivao ih za zemlju, ukazujući im da snaga nije u rukama već srcu koje je povezano sa ponornicama nepoznatog izvora. U njima spuži stanuju i zato je njihov trag dugovečan, vidi se sa Meseca kako se prepliću i u jednoj tački spajaju u Veliki trag, putokaz ka čistoti glave i duše.
Jagnjad su izmiljivala kao beli oblaci ostavljajući trag rodjenja izmedju dva kamena u niskoj travi, ni glasa nisu znali da puste, ali posle prvog majčinskog oblizivanja jezikom ustajala su na nesigurne noge uporno prateći trag života, miris trave i lekovitog bilja, ponekad skrećući sa putanje zavedeni tragom spuža. Nežnost se zaboravila u tom trenutku, samo je meni dozvoljavala da je dotaknem i sačuvam u jagodicima prstiju.
Ne znam da li spuži i dalje slikaju kamenje u kraju gde je trava niska i reči se veruje do neba, ali ovaj spuž što je u meni oživljava sve tragove. Osećam kako se kičmom urezuju, neki razneže, neki zabole, neki razbistre oči, neki se upetljaju u noge...
Kupio sam ženi 15 komada trgovačke hartije i više ne zaboravljam kapu u kafani, cigaretu u pepeljari, ne dozvoljavam da me studen opominje.