...zato što je smrt u pravom smislu reči sveopšti i nepobitni događaj: jedino u što smo odista sigurni - iako ne znamo dan i čas, zašto i kako - jeste da moramo umreti. U tom pogledu, smrt izgleda radikalnija od života.
Nije li značajno to što u Francuskoj postoji Institut za život ali još ne Institut za smrt? Treba se setiti upozorenja koje je dala Gospođa de Sevinje u svom pismu od 23. Februara 1698: Kakvo je naše slepilo kada, neprekidno stremeći napred i više mrtvi nego živi, čekamo poslednji uzdah da bismo iskusili osećanja koje bi trebalo i sama pomisao na smrt da u nama izazove u svakom trenutku života.
Louis - Vincent Thomas, Anthropologie de la mort
Svojevremeno sam, još kao klinac koji je ofucavao sopstvenu glavu, zapisao: Rođenjem, smrt u nasleđe dobijamo. Ništa novo nisam izmislio ali sam bio ponosan na sebe i svoje shvatanje jedne od suština (neminovne) života.
U PUTOVANjU IZ MINHENA U ĐENOVU (1828 godine) u glavi XXXIV Hajne piše: Ali još gore no ovo osećanje večitog umiranja, pustog uništenja koje nam zjapi u susret, obuzima nas misao da čak i ne umiremo kao originali, nego kao kopije davno izumrlih ljudi, jednakih s nama po duhu i telu i da će se i posle nas opet roditi ljudi koji će izgledati, osećati i misliti kao i mi i koje će smrt tako isto umištiti.
Nestanak je spona koja nas spaja s onim što smo bili, pa samim tim i s onim što ćemo biti. S večnim prostorom zagrobnog života kojim se u nedogled prostire neugasla ljudska duša. Univerzalna ljudska supstanca, napisala je Dušica Potić u članku IMPERIJA MESA, povodom objavljivanja knjige Adama Džonsona PARAZITI POPUT NAS u Kulturnom dodatku POLITIKE, subota 13.avgust 2005.
U HILJADU I JEDNOJ NOĆI u priči Basnoslovna povest o tučanom gradu (343 noć) Emir Musa gorko kaže: O ti tajno rođenja i smrti! Zašto nam se i roditi kad mremo?Zašto nam i živeti-kad smrt donosi zaborav životu? Ili nešto pitomije iz iste knjige (423 noć):......sve dok im ne dođe Ništiteljka svih naslada,Razdvajačica svih društava i prijatelja, Zulumćarka i Pljačkašica i zamkova i čatrlja, Neimarka grobnica i Snabdevačica svih grobalja.
Citiram samog sebe iz jednog od prethodnih tekstova, uklapa se i nije na odmet.
L.V. Thomas citira Buffon-a iz njegove Prirodne istorije: Smrt, ta tako oštra i užasavajuća promena režima u suštini je samo poslednji stupanj jednog prethodnog stanja.
U pismu Pruskom kralju D'Alambert kaže: Smrt je sinko dobra za sve ljude; ona je noć ovog nemirnog dana koji nazivaju životom.
Sokratova beseda o smrti:
Jer bojati se smrti, ljudi, nije drugo nego misliti da si mudar a nisi. To znači misliti da znaš ono što ne znaš. Ta niko ne zna da li nije smrt upravo najveće od svih dobara za čoveka a opet se boje, kao da sigurno znaju da je najveće zlo. I zar to nije neznanje i to ono najviše prekora vredno, kad neko misli da zna ono što ne zna? A ja, ljudi, baš u tome i time razlikujem od većine ljudi, pa ako bih zaista rekao da sam u čemu mudriji nego drugi, rekao bih da sam u tome što, kako ne znam ništa o prilikama u Hadu i ne mislim da šta znam ... Dakle, namesto onoga zla za koje znam da je zlo, nikad se neću bojati i kloniti onoga o čemu ne znam nije li baš dobro ... Vremeje, sudije, da ja pođem u smrt a vi u život. A ko od nas ide boljoj sudbini, to niko ne zna.
Materijalista Epikur reče: Jer dok postojimo mi, nema smrti, a kad dođe smrt, tada više nema nas.
Hegel je bio stava da je: Smrt najviša opštost do koje pojedinac može da dopre.
Ne mogu a da ne pomenem mog antiljubimca Sv. Avgustina koji je zagadio hriščanstvo a time i ceo svet do dana današnjeg, tumačeći smrt kao kaznu zbog praroditeljskog greha!
Opičeni, Ja Bosiljak sadim, meni Fridrih Niče, smatra da sam akt umiranja nije uopšte toliko važan koliko mu to filozofija i teologija pripisuju i tvrdi da: Ne postoji banalnija stvar od smrti.
Smrt je svud oko nas. Individualne, pojedinačne smrti, iznenadne masovne smrti kao u žalosnom i tužnom Japanu. Premda svaki pojedinac, čak i ako umire sa drugima, umire svojom vlastitom smrću, piše L.V. Thomas.
Svojom vlastitom smrću u nedelju i ponedeljak su mi umrla dva druga, kolege. Obojica će biti kremirani. Jedan urna će otići na obalu Jadrana da počiva uz roditelje u uzanoj senci tamnozelenih kiparisa, mirise ruzmarina i lavande a drugu ćemo uzidati u jednu od za to predviđenih niša na Novom Groblju.
Odnos prema smrti je posebna priča. Jednom sam kao mali dobio ćušku zbog pitanja: A zašto svi plaču kad je ona otišla u Raj? Istom mi padoše na pamet fotografije, u ateljeu su u nekoj od fijoka, koje prikazuju ritualno komadanje umrlog nekom vrstom mačete, na visokoj litici u Nepalu ili Laosu, ne mogu tačno da se setim. Komadi tela se ostave pticama i zverima da ih pojedu. To je već Samsara, večiti tok kretanja. Svaka religija ali i svaki narod ima svoje rituale kad je smrt u pitanju. Nije lako ali mislim da bismo morali da život živimo paralelno sa smrću. Čak da joj se rugamo. Romi nekad zvani Cigani, da li im je to ostalo u genima iz prapostojbine, smejući se izgovaraju smrti u lice: Op trta, ide smrta.