Pre 30 godina, neki mesec više ili manje, ušao je u moj stan na 21. spratu solitera na Banjici, Bruno Langer i doneo mi je album “Atomska Trilogija”. Ja sam tada imala celih šest godina i to je bila prva ploča koju sam na svoje ruke dobila, a da nije dečija. Mislim da je ploču predao meni, a ne mom ocu kome je namenio taj primerak, zato što sam jednostavno ja otvorila vrata. Mala plava devojčica, istrčala je u hodnik, pustila njega i pokojnog Serđia Blažića da uđu u naš stan i dobila – album. Za odrasle! Do danas to će ostati jedan od najboljih albuma na mojoj listi najboljih.
Uvek su mi bili simpatični ti Atomci, naizgled grubi, sa tim kosama i krupnim koracima, ali imali su divne, prirodne, blage osmehe. I srdačan smeh. Kao detetu to mi je bio prijateljski znak, da nekome mogu da se obratim ili sednem u krilo. U moju kuću svraćao je različit svet, često sam samo sedela na stepeništu koje je vodilo ka gornjem spratu stana - i gvirila. Nisam htela sa svakim da sedim. Jer je svako hteo da me štipa, okreće naopačke, tera da jedem donetu čokoladu ili bilo šta drugo dosadno i glupo. Zato sam naročito cenila gest predaje albuma za odrasle u moje ruke.
Bruno i Sergio su seli u trpezariju, ispred koje se nalazilo ozvučenje, za to vreme prilično ozbiljno i jako te su, videvši da ne ispuštam taj omot iz ruku, upitali da li želim da mi puste jednu pesmu. Preskočila sam taj jedan stepenik do stola i dala im album, gledajući u neverici da li će mi biti vraćen. Izvadili su ploču iz omota i pustili, glasno. To je bila ta, naslovna numera sa prošlog albuma, samo u live verziji: "Ne cvikaj, generacijo". Slušala sam pesmu i ništa nisam razumela. Sećam se samo da sam se malo uplašila, jer to je bilo to neko vreme kada se smrt kao pojam uselila u moje misli.
A onda, kada se šest godina kasnije, u proleće 1986. dogodila Černobiljska katastrofa, pravila sam se važna što znam šta je atomsko sklonište. To je bila zgodna prilika da se Atomsko Sklonište sluša u pravom atomskom skloništu. Bilo je to novo naselje i imali smo ih nekoliko, a ja sam u međuvremenu prikupila i druge albume. Razni roditelji su nas upozoravali da ne smemo izlaziti na kišu - i eto nama odličnog opravdanja zašto smo sate i dane provodili pod zemljom. Posle škole smo tajno ulazili unutra, pažljivo smo skidali veliku rešetku, jer drugačije se nije moglo ući. Nosili smo i kasetofon, na koji smo trapavo presnimili ploču "Ne cvikaj generacijo". I slušali, praveći se da sa svojih 12 ili 13 godina razumemo sve te reči. Meni su se tada naročito dopadali dečiji glasovi na kraju te pesme. To sam stalno vraćala i slušala iznova i iznova. Atomsko sklonište uprkos radijaciji nije koristio niko osim nas, dece. Milina jedna. Veliko carstvo.
Noćas mi je ta pesma došla pred san. Skočila sam iz kreveta kao oparena i morala odmah da je čujem. Potom sam, sve do sad, čitajući sve stravičnije vesti o Libiji i Japanu, slušala ceo album Trilogije. I još neke njihove pesme. Nešto sam se i raznežila, bolje reći rastužila, setivši se koncerta u Pioniru za Dan Mladosti, kad je Bruno svirao "Za ljubav treba imat dušu", a Sergio već tada nije bio među nama. Ja sam stajala u bekstejdžu i plakala, tokom te pesme. Držala sam neotvorenu flašicu Jupija u ruci. Prišao mi je Bebek, uzeo tu flašicu i zubima je olako otvorio. To me je nasmejalo.
- Na ovo se plače, a? - pitao je dok mi je vraćao flašicu Jupija.
- Ma na sve mi se plače - rekla sam mu, u stilu tinejdžerke koju niko ne razume. U stvari sam plakala jer sam nekom tadašnjem dečku poklonila Atomsku Trilogiju. Tu, koju sam dobila baš ja, za odrasle. Bili smo raskinuli i ja sam kroz suze konstatovala da mi pamet nije jača strana. Značila mi je ta ploča. Dečko mi nije značio ništa.
A sad mi se stvarno plače na sve. A nisam tinejdžerka odavno.
Jer, o humanitarnoj katastrofi u Japanu nemam šta da kažem. Mene takve strahote ostave bez teksta, bez daha. Koliko sam užasnuta svim događajima i onim što se još može dogoditi, toliko se divim ponašanju tog naroda u Japanu. Osećam uzaludnost svake svoje reakcije.
Takođe nemam šta da kažem ni o ovima što su, naravno, humanitarno hteli da intervenišu u Libiji, niti o tome što je Gadafi iz, takođe, humanitarnih razloga odustao od dalje realiazcije svoje ideje (bar u ovom trenutku). Rat je užasna svinjarija.
Nemam šta da kažem. Samo bih u neko sklonište, gde mogu da zagnjurim glavu i ne čujem ništa.
Još jedna osoba koja je ranjena u gradu Hivinke na jugu Finske preminula je, kada je napadač nasumično pucao na prolaznike...
Srpska štafeta na 4x200 metara slobodno plasirala se u finale u Evropskog prvenstva u Debrecinu i došla na korak od plasmana...
Književno regionalno okupljanje koje otklanja dosadu i letargiju, ili skraćeno festival “Krokodil” ove godine...
Anglo-holandska naftna kompanija Rojal Dač Šel možda će se pridružiti inicijativi ruskog Gasproma za vađenje gasa iz...
A gunman in Finland opened fire from a rooftop in the early hours of this morning, killing two people and wounding seven...
Počevši od najnovijeg modela 301, Peugeot uvodi nov sistem obeležavanja svojih vozila. Od sada, sve oznake automobila...
Nedavno istraživanje pokazalo je da žene varaju češće od muškaraca. Da li je zaista tako?...
Dan zaljubljenih je doba godine kada trošite malo bogatstvo na cveće i romantične vikende; možda je najbolji način da...