Kultura| Muzika

Love You Live

Inner Party RSS / 19.03.2011. u 13:40

 

Love you Live je koncertni album grupe The Rolling Stones a postojala je i istoimena emisija na nekadasnjem 3K [treci kanal RTS-a] - emisiju je ako se ne varam vodio Nikola Suvocarov - koja se bavila koncertnim snimcima najvecih svetskih rock and roll bendova. Ovaj moj tekst ce se baviti sa dva meni licno najdraza koncertna albuma: In the Hothouse britanske grupe The Sound, kao i albumom Paris moje omiljene grupe The Cure. Nadam se da cete uzivati, ako ne u citanju onda bar u muzici ... 

 

 

 

I

 

 

IN THE HOTHOUSE


The Sound je jedan od onih bendova koji uz sav kvalitet i sav trud nikada nije uspeo da postane ono sto zasluzuje. Ima dosta takvih bendoca, padaju mi sada na pamet The Chameleons i The Triffids na primer. Jednostavno, ponekada treba imati i srece da bi se uspelo u muzickom biznisu. Posle tri sjajna post punk albuma The Sound su pauzirali dve godine da bi preispitali svoje opcije. Pocevsi kao pank roker u grupi The Outsiders i shvativsi da druga generacija pank bendova nema previse finesa i osecajnosti Adrian Borland je sa novim bendom The Sound 1980. izdao debi album nazvan Jeopardy koji je oznacio jedan mracniji new wave pristup Borlandovim duboko emocionalnim [Hour of Need], buntovnickim [Missiles] i samopropitujucim pesmama [I can't Escape Myself]. Sledili su dalji nebruseni dragulji pod nazivom From the Lions Mouth i All Fall Down posle kojih su The Sound preuzeli status novih Joy Division, muzicki potkovanijih, lirski direktnijih i ubojitijih. Uprkos hvalospevima kritike i sumanutom rasporedu svirki, komercijalni proboj je potpuno izostao. U principu The Sound je iz danasnje perspektive najbolje porediti sa njihovim vrsnjacima U2, bendom koji je iz slicnih korena izrastao u jedan od napopularnijih muzickih projekta ikada ...  Heads and Hearts je bio poslednji pokusaj proboja za The Sound. Jedanaest zastrasujuce genijalnih pesama bilo je nesto najbolje sto je Borland ikada napisao. Od uvodne Whirpool, preko njihovog jedinog hita Total Recall stizemo do neverovatno efektinh pokusaja jednog de fakto underground benda da snimi komercijanle pesme namenjene radio etru [One Thousand Reasons, Love is not a Ghost]. Kao sto to cesto biva, kada se najvise trudis, najsigurnije propadas. Heads and Hearts je opet bio samo omiljen kod kritike, ali se nije prodavao. Pomireni sa sudbinim, bend i izdavacka kuca 1986. izdaju koncertni album In the Hothouse. Album sa 17 pesama u 77 minuta nam donosi snimak jednog zapaljivo furioznog nastupa 27. i 28. avgusta 1985. u klubu Marquee. Po misljenju magazina Sounds bila je to najbolja klupska svirka te godine. Burning Part of Me, Counting the Days, Silent Air, Sense of Purpose, pored svih ostalih hitova, i 26 godina nakon izvodjenja pokazuju koliko je The Sound u svakom pogledu perfektan bend, muzicki virtuozi koji sviraju prilicno svedenu muziku u kojoj nema ni jednog jedinog suvisnog tona, krajnje licni tekstovi pesama pokazuju sve dubine Borlandove samorefleksije a pesme sa tim devastirajucim sukobom izmedju predivnih harmnonija u energicnom i napetom izvodjenju. Zavrsetak ove ploce je oznacio i zavrsetak uspona i sam vrhunac jednog od najboljih bendova alternativnog [post punk, new wave] rock zvuka.
 
 
 
 
II
 
 

 
 
PARIS

Umetnicki i komercijalni vrhunac svoje karijere The Cure postizu krajem osamdesetih i pocetkom devedesetih sa perfektnim nizom pop albuma pocevsi od The Head on The Door [Close to Me] i Kiss me, Kiss me, Kiss me [Just like Heaven], konacno ostvarivsi komercijalni proboj u Americi [koji je u to vreme bio ono sto razdvaja uspesne od neuspesnih bendova] sa njihovim najboljom plocom Disintegration [Lovsong, Lullaby] i u svakom pogledu perfektnim izdanjem Wish [Friday I'm in Love, A Letter to Elise]. Ludacka svetska turneja koja je usledila 1992. bila je toliko duga i toliko napeta - sa visesatnim koncertima i bendom koji se nije bas najbolje nosio sa ogromnom popularnoscu koju donose pop hitovi - da se na pola turneje basista Simon Gallup razboleo, dok se po zavrsetku svih koncertnih obaveza bend sveo na Roberta Smita i Perija Bamontea ... [inace nesto slicno samo dve godine kasnije se desilo i njihovim saborcima Depeche Mode na Devotional turneji]. Posto mu je bend efektivno bio polumrtav, a posto novi album nije bio u planu [secate se grunge manija je u to vreme bila na vrhuncu] 1993. su Smit i izdavacka kuca Elektra krenuli u izdavanje audio i video snimaka sa Wish turneje. U principu izdata su dva izdanja - Show koji je podrazumevao VHS kasetu i dvostruku plocu i sastojao se od koncertnih snimaka dve veceri u "Palace of Auburn Hills" u Auburn Hillsu [Michigan, Detroit], kao i izdanja Paris  koje se sastojalo od snimka koncerta u hali Le Zénith u Parizu. Poenta je bila u tome da se na jednom izdanju pojave pop hitovi i pesme novijeg datuma, dok bi se drugo fokusiralo na starije pesme i malo tmurniju atmosferu. Iako u mi oba izdanja jednako draga, zbog nekih svojih licnih, zivotnih prica CD sa izdanjem Paris mi je jedno od najdrazih koncertnih izdanja koje imam u kolekciji, mogu da slusam bilo kada i generalno da ga ne vadim iz plejera danima i nedeljama. Album pocinje sa The Figurehead, sporom ali energicnom pesmom sa albuma Pornography [ubedljivo najmracnije i najagresivnije izdanje grupe]. Nevesela ceremonija se nastavlja jos jednom pesmom iz tog perioda - One Hundred Years - nakon koje se zalazi jos dublje u tamnu proslost grupe, na dve pesme sa albuma Seventeen Seconds - At Night i Play For Today. Paris je kao izdanje zanimljivo i zato sto nam ovih dvanaest pesama na nesto manje od sat vremena donose kultni bend na vrhuncu svoje komercijalne karjere. Dakle, The Cure u ovom slucaju pokazuju kako izgleda kada bend sa prilicno ogranicenim komercijalnim potencijalom postane roba koja se odlicno prodaje. Rezultat je jedna sasvim neprirodna pojava koja je - uveren sam - bila samo u to vreme moguca [na primer, da Lovesong - najveci hit grupe The Cure - ne osvoji prvo mesto na Bilbordovoj top listi sprecila je samo Janet Jackson sa pesmom You Need Me]. Dakle jedan od bendova koji [osamdesetih, u vreme manicnog kapitalizma i neke vrste "anything goes" muzickog trzista] nikada nije pravio kompromise, koji je tokom svoje dotadasnje karijere umeo da menja stilove, dobija  i gubi fanove na sve strane, postize fantastican komercijalan uspeh. Uspeh koji ce vremenom nagrizati i na jedno vreme rasturiti bend, ali je to ipak nesto sto predstavlja jednu zaista svetlu tacku u istoriji rock muzike i nesto sto vraca veru u rokenrol publiku i sto ne reci samu sustinu rokenrola: moguce je biti komercijalan i sacuvati umetnicki integritet, moguce je vrteti se na radio talasima a pisati depresivne i mracne pesme, moguce je pevati  "It doesn't matter if we all die ..." a imati horde fanova ... Takodje, sa aspekta rock and roll istorije, Paris nam donosi i prelepu sliku jednog vremena, vremena u kojem synthpop osamdesete - sa svim svojim pojavama i znacenjima - zatvaraju vrata za sobom ostavljajuci kucu svim tim u sustini gitarskim pojavama devedesetih od bucno haoticnog grungea do uobrazenog rivajvala zvanog britpop. Posle albuma Wish i pripadajucih mu koncertnih izdanja The Cure vise nikada nisu postigli slicne uspehe - ni umetnicki, ni komercijalno - tako da draz albuma Paris lezi i u tome sto fanovima sluzi kao podsetnica na jedan zaista sjajan period u zivotu omiljenog nam benda ...
 

 
III
 
 
Postoji jos mali milion odlicnih koncertnih albuma, skoro svi moji omiljeni bendovi imaju po neki koncertni album. Bauhaus imaju Press the Eject and give me the Tape, Depeche Mode imaju 101, Husker Du imaju Living End, Joy Division imaju Preston, Azra ima Ravno do Dna ...  Neki su klupski, neki su stadionski, neki su dobri muzicki, drugi su dobri zbog atmosfere ili imaju taj neki zabavni element, neke volimo zato sto je tu ovaj gitarista, druge volimo zato sto je tu onaj gitarista, i na kraju krajeva neki bendovi su naprosto bolji na koncernim albumima nego u studiju, i to uopste nije retka pojava... Bilo kako bilo koncertni albumi imaju jednako primamljivu draz kao i regularni [studijski] albumi i na kraju krajeva - ako cemo iskreno - u rokenrol muzici oni su i prava mera valja li bend ili ne...
 
 


Komentari (21)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

bocvena bocvena 19:59 19.03.2011

Jednom ću ih gledati uživo.

Makar mi to bilo poslednje u životu:)
natasavb natasavb 20:10 19.03.2011

Re: Jednom ću ih gledati uživo.

Telepatija!
Citam i razmisljam kako mi je prosto neverovatno da nisam bila ni na jednom njihovom koncertu, a definitivno su bend moje mladosti.
Kao i ova stvar...smrc


lakipingvin lakipingvin 20:34 19.03.2011

Re: Jednom ću ih gledati uživo.

Jednom ću ih gledati uživo.

jednom sam ih gledao...i bio je petak



Tnx inner :bow:
jedan.kub jedan.kub 20:45 19.03.2011

Re: Jednom ću ih gledati uživo.

Muzicka hiperprodukcija ucinila je to da se neke dobre stvari vise ne cuju
kao sto je ovo:




Nisam uzivo slusala ni jednu stranu grupu, a tesko da ce mi se to desiti u ovim godinama.
Lepo sto si me podsetio na muziku koju sa slusala.
bocvena bocvena 10:50 20.03.2011

Re: Jednom ću ih gledati uživo.

Lakipingvinu, malo je reći da ti zavidim.

Telepatija!

O da. I u Zagreb ima da idemo ako treba (ti voziš:)!

Inače, namerno nisam htela da kačim neki Cure zicer, a onda sam shvatila da nisu oni krivi što pišu savršene pesme.

Inner Party Inner Party 16:45 20.03.2011

Re: Jednom ću ih gledati uživo.

bocvena
Makar mi to bilo poslednje u životu:)



Kako sada stvari stoje, tough luck!
Inner Party Inner Party 16:50 20.03.2011

Re: Jednom ću ih gledati uživo.

natasavb

Citam i razmisljam kako mi je prosto neverovatno da nisam bila ni na jednom njihovom koncertu, a definitivno su bend moje mladosti.


Nisam ni ja, najblize sto su dolazili je bilo u Madjarskoj, i to dva puta, ali eto nije mi se dalo.
Inner Party Inner Party 16:52 20.03.2011

Re: Jednom ću ih gledati uživo.

lakipingvin

jednom sam ih gledao...i bio je petak


Srecnice!
bocvena bocvena 09:32 21.03.2011

Re: Jednom ću ih gledati uživo.

Kako sada stvari stoje, tough luck!

Šta ti znaš koliko ja planiram da živim! (samo da bend posluži zdravlje, doći će pred penziju, kao i svi drugi:)
lakipingvin lakipingvin 13:16 21.03.2011

Re: Jednom ću ih gledati uživo.

Inner Party
lakipingvin

jednom sam ih gledao...i bio je petak


Srecnice!

ehhh bese to vreme...da bi dosao na stari kontinent za vikend trebalo mi je cuti njen glas,dve majice,pasos i cetkica za zube, sad ni oko hotela ne mozemo da se dogovorimo dva meseca ...
Kiza car Kiza car 10:00 22.03.2011

Re: Jednom ću ih gledati uživo.

Ovo mi je njihova najbolja stvar...

bocvena bocvena 10:13 22.03.2011

Re: Jednom ću ih gledati uživo.

Jbg, moram.

If only I'd thought of the right words
I could have held on to your heart
If only I'd thought of the right words
I wouldn't be breaking apart
All my pictures of you
Bili Piton Bili Piton 22:02 19.03.2011

....


Ja sam studio whore i ne volim koncertne albume, svi uglavnom zvuče isto, dosadni posle treće pesme
zoja444 zoja444 22:52 19.03.2011

my favorite

darvel darvel 19:14 20.03.2011

Love You Live

Odličan tekst, zbog koga ću sigurno potražiti diljem net-a izdanja Sounda.
Ali ovo...

"Sledili su dalji nebruseni dragulji pod nazivom From the Lions Mouth i All Fall Down posle kojih su The Sound preuzeli status novih Joy Division, muzicki potkovanijih, lirski direktnijih i ubojitijih."

...je, čini mi se, baš pretenciozna izjava.
Ne želim da branim lik i delo JD, ali, koliko ja uspevam da ispratim, njihov status kultne grupe, ni za 30 proteklih godina ne da nije doveden u pitanje, već je čini mi se prebačen u neku posebnu dimenziju rocknrolla kao takvog.
Pri tome stoji činjenica da su bili užasni svirači, ali bar to u segmentu scene u kome su se oni kretali, nije ni bitno ni merodavno.
Ono što su oni rekli o životu, ljubavi, strahu i agoniji, kroz pesme koje su bile i ostale vanvremenski prepoznatljive je obeležilo celu muzičku scenu Engleske a u kasnijim godinama verovatno i Evrope. I sviračko umeće sa time nema nikakve veze.
Nažalost, suludi potez, doduše očajnog čoveka, nam je uskratio da pratimo dalji razvoj ovog dragocenog benda, jer je bilo i više nego očigledno da se polako odvajaju od zvuka koji ih je i "proslavio" i to je stvar koju, iako zbog svega što je prolazio, mogu da razumem, ja, kao poštovalac nikada neću moći da mu zaboravim i oprostim.

Inner Party Inner Party 21:20 20.03.2011

Re: Love You Live

darvel

Ne želim da branim lik i delo JD, ali, koliko ja uspevam da ispratim, njihov status kultne grupe, ni za 30 proteklih godina ne da nije doveden u pitanje, već je čini mi se prebačen u neku posebnu dimenziju rocknrolla kao takvog.


Nesumnjivo je da su Joy Division, to jest poetika Iana Curtisa, nesto najbolje sto je proizislo iz post punk perioda rokenrol istorije, ali kod Joy Divisiona imamo taj element da kod slusanja i razmisljanja o njima imamo utisak da pred sobom imamo pupoljak a ne ruzu. Dakle jasno je da sa dva albuma i u ranim dvadesetim oni sigurno nisu bili sve sto mogu biti. Dalji razvoj - kroz New Order - nam pokazuje neku prilicno drugaciju - jednako vrednu - estetiku.

Posle Joy Division imamo nastavljace te tradicije - to jest bendove koji su vidjani kao "novi Joy Division" - prvo The Cure sa njihovom emocionalnom i ekspresivnom tzv. mracnom trilogijom [Seventeen Seconds, Faith i Pornography] - i The Sound koji su u svom stvaralastvu mogli pohvaliti zreloscu, vecim muzickim umecem i tekstovima koji su egzistencijalni i introspektivni sto je blize Joy Divisionu.
darvel darvel 22:00 20.03.2011

Re: Love You Live

Ne znam koliko su mi informacije tačne, ali sam skorije pročitao da JD prodaju više nosača zvuka zadnjih 15-ak godina nego u vreme svoje najveće popularnosti. Ja to pripisujem baš sirovosti zvuka i sviračkoj indisponiranosti, jer su im jedino emocije i iskrenost ostali kao oružje za borbu u koju su bili krenuli i čini mi se da to i određeni delovi i današnjih generacija, zasićenih ispraznim i komercijalnim zvukom, prihvataju kao svoj izraz, pa zašto da ne i svoj stav.
Stoga, pravog naslednika JD nećemo naći sve do onog momenta dok se u koštac sa svojim strahovima, bolom i senkama sumnje, ne dohvati neko čija će sviračka indisponiranost biti razlog za poniranje u najdublje slojeve svesti i izvlaćenje na svetlo dana proste i jednostavne iskrenosti.
I na kraju NO ne želim da komentarišem, niti da dajem svoj vrednostni sud o muzici koja mi ne prija i ne sviđa mi se.
Uostalom za mene, Joy division su bili Ian Curtis i Martin Hannet.

P.S. Probao sam i sa White Lies i slatko se nasmejao.
Prosto, nisam siguran da je uopšte moguće naći legitimnog naslednika Joy division jer su oni naprosto muzička pojava za sebe i tim više jedna od retkih dragocenosti u muzičkom svetu koje treba sačuvati.
Inner Party Inner Party 11:14 21.03.2011

Re: Love You Live

darvel

P.S. Probao sam i sa White Lies i slatko se nasmejao.


Gde si se bas njih setio? Mada, za razliku od tebe, meni sasvim prija sav taj post punk revival, zakljucno sa bas White Lies. Uh, kako sam otkidao kada se onomad Interpol pojavio ...
zoja444 zoja444 13:38 21.03.2011

Re: Love You Live

Dalji razvoj - kroz New Order - nam pokazuje neku prilicno drugaciju - jednako vrednu - estetiku.


darvel darvel 21:08 21.03.2011

Re: Love You Live

Ma kad god neko negde spomene legitimnog naslednika JD ja potrčim da pronađem i preslušam, valjda to ima veze sa onim osećajem lelujanja kad zapališ prvu cigaru, koliko god puta ponovio nikada više nije isto (prvo vođenje ljubavi?)
White lies su sjajni, pesme su OK ali nema tu JD ni u naznakama, previše su mi oni u fazonu, stav bez pokrića, naslanjanje na Gothic zbog trenda.
Ali atmosfere nema. A ako nema atmosfere, tu nema ni trunke JD.
I onda su oni za mene obični pozeri. Dobri ali pozeri.
U stvari, koliko se sećam, najbliži celoj toj atmosferi teskobe, bola i borbe za new down fades su mi bili Massive Attack sa Mezzanine. Gde posle odoše nisam se trudio da ispratim.
I hvala ti što me podseti na jedne druge pozere, koji su se deklarisali kao pozeri ali su imali i duha i stila dok su to radili, i bilo je pravo uživanje slušati ih dok se zezaju sa tako pretenciozno pogubljenom gothic rock scenom
Kraće rečeno sad sledi jedno preslušavanje Bauhaus-a.
Jebote ispado darker.
darvel darvel 19:41 20.03.2011

Love You Live

I kad smo već kod ubojitosti lirike:

Procession moves on, the shouting is over,

Praise to the glory of loved ones now gone.

Talking aloud as they sit round their tables,

Scattering flowers washed down by the rain.

Stood by the gate at the foot of the garden,

Watching them pass like clouds in the sky,

Try to cry out in the heat of the moment,

Possessed by a fury that burns from inside
Cry like a child, though these years make me older,

With children my time is so wastefully spent,

A burden to keep, though their inner communion,

Accept like a curse an unlucky deal.

Played by the gate at the foot of the garden,

My view stretches out from the fence to the wall,

No words could explain, no actions determine,

Just watching the trees and the leaves as they fall.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana