Eto, završi se Putinova poseta Srbiji.
Razgovori sa državnim rukovodstvom, susret sa niškim bajkerima, odlazak na utakmicu, oduševljenje i egzaltacija navijačkih grupa, opskurnih pokreta - transparenti, slike i slogani puni "ljubavnih poruka" i na kraju dana vanredna emisija na RTS-u u kojoj su nam Vuk Jeremić, predstavnici krupnog kapitala iz Srbije koji posluju u Rusiji i neizbežni SPS-ov direktor "Srbijagasa" Dušan Bajatović objašnjavali kakva nas je sreća stigla činom Putinove posete.
Tokom dana, mediji su nas obaveštavali o svim mogućim nevažnim detaljima, poput onoga što je na meniju, čime se puni kruška koja će biti servirana kao desert, koje vino će biti posluženo, koji redni broj nosi članska karta Crvene Zvezde,ali ključni razlog i rezultat posete ostao je u magli.
Sve je urađeno da se javnosti servira uverenje kako nam je stigao "stariji brat" sa namerom da nas vadi iz teške situacije. Mediji, analitičari i privrednici su u prvi plan isticali privredni aspekt posete. "Blic" je napisao i to da nam je Putin doneo "paket projekata težak 10 milijardi evra".
Tek se iz nekoliko detalja da naslutiti šta je zapravo bio ključni razlog posete.
Prvi, koji je naznačio pre Putinova poseta ruski ambasador Konuzin, a koji glasi "da će se razgovarati o evropskoj bezbednosti u celini". I ne treba sumnjati da se o tome razgovaralo detaljno, mada se to ne pominje.
Drugi detalj je najava predsednika Tadića, da će Srbija sa Rusijom uskoro potpisati sporazum o strateškoj saradnji.
Treći detalj je vezan za podatak koji danas u već pomenutom tekstu "o paketu teškom 10 milijardi evra" objavljuje poslovično dobro obavešteni "Blic", a koji glasi da je iz rečenoga paketa više od 3,5 milijardi evra namenjeno Vojsci Srbije.
Četvrti detalj je vezan za više puta, od ministra odbrane Šutanovca, najavljivani bezbednosni sporazum sa EU, koji nikako da se potpiše.
Peti detalj vezan je za činjenicu da su i NATO i EU već odbile rusku incijativu oko sporazuma o evropskoj bezbednosti.
Kad se svi ovi detalji ukrste i kad se da razumljivi značaj najavi predsednika Tadića o potpisivanju strateškog sporazuma sa Rusijom, moglo bi se zaključiti da srpska spoljna politika ulazi u novu vrstu avanture. Jeremić opet priča o prioritetu očuvanja Kosova, a jedno vreme se bio baš ućutao. Konuzin, Rogozin i drugi predstavnici ruske države se javno čude kad neko u Beogradu pokaže želju za članstvom u NATO savezu.
Zapadni mediji i analitičari podozrivo gledaju na ovo što Srbija radi.
Tako se može čuti kako Rusija pokušava da Srbiju odvuče od priključenja EU i NATO, računajući na nerealnu sliku kojku Srbija ima o sopstvenom značaju.
Također se ukazuje na smešno uverenje kako Srbija može biti "most" između EU i Rusije.
E, sad. Nakon svega ostaje pitanje. Može li Srbija da vodi opisanu spoljnu politiku, a da ističe članstvo u EU kao strateški prioritet? Ja mislim da ne može. Kao što također mislim da su spoljnopolitički potezi koje trenutno vuče naša vlast lišeni bilo kakve strategije. Više je to sračunato na kratkoročnu političku korist i pokušaj ćara, nego na jasno opredeljenje.Slučaj sa akcizama to ubedljivo svedoči. Njepre se favorizuju i u monopolski položaj stave ruski interesi, a nakon lekcije iz Brisela, kaže se,"izvinite, šalili smo se".
A i Rusija je ozbiljna sila čija se politika ne oslanja na gluposti tipa "pravoslavno bratstvo" ili "prirodno savezništvo". U ovo drugo se mogao ovih dana uveriti Gadafi koji je računao na "prirodno savezništvo".
No, košta nas ovo lutanje i vrludanje. Toliko, da je zadnje mesto u regionu, po većini razvojnih parametara obezbeđeno za nas.