Krajem Vijetnamskog rata u Vašingtonu su konačno shvatili, ne samo da je rat previše ozbiljna stvar da bi bio prepušten generalima, što je svojevremeno tvrdio i Žorž Klemenso, već da čak ni izbor kodnih naziva vojnih operacija ne treba prepustiti nemaštovitim komandantima. Iskustvo Vijetnamskog rata nedvosmisleno je pokazalo da je efikasno korišćene reči i medija jednako važno kao i efikasna upotreba oružja, te da vlada SAD ne može dobiti rat na bojnom polju, ukoliko prethodno ne dobije rat u umovima svojih građana. Zato su se u pripreme, pa i u kodiranje i izbor naziva, američkih vojnih intervencija diljem globa zemaljskog uključili eksperti za psihološko ratovanje, stručnjaci za medije, politički savetnici i spin majstori svih drugih fela.
Kodiranje vojnih operacija započeli su krajem I sv. rata nemački generalštabni oficiri. Primarni cilj određivanja šifrovanih naziva bio je očuvanje operativne bezbednosti tokom planiranja i pripreme trupa, a nazivi operacija najčešće su birani iz verskih i mitskih izvora (Arhanđel, Sv. Mihail, Sv. Georg, Ahil...). Sa sličnom praksom nastavljeno je i u Wehrmachtu. Međutim, Hitler je lično, a ne njegovi vojni stratezi, određivao imena strategijskim ratnim planovima. Tako je plan invazije na SSSR nazvao „Operacija Barbarosa“ (Unternhemen Barbarossa). Kodirajući vojnu operaciju od strateškog značaja za Treći rajh imenom Fridriha I Barbarose, kralja Nemačke i cara Svetog rimskog carstva, Führer očito nije krio svoje ciljeve da obnovi veliko nemačko carstvo.
Komandama nižeg operativnog nivoa Wehrmachta nije bilo dozvoljeno da vojne planove kodiraju imenima tako značajnih arijevaca. Oni su koristili šifre sa manje simbolike. Na Jugoistočnom ratištu: Operacija „Belo“ (Unternehmen Weiss), Operacija „Crno“ (Unternehmen „Schwarz“ ) ili Operacija „Konjičev skok“ (Unternehmen Rösselsprung).
Na savezničkoj strani jedino je Čerčil bio fasciniran kodnim imenima i za ključne ratne operacije lično birao imena. Za najveću inavziju u istoriji ratovanja, iskrcavanje savezničkih snaga u Normandiji, odabrao je šifru Overlord, želeći jasno da pokaže ko će biti vrhovni gospodar u Evropi.
U Korejskom i Vijetnamskom ratu kodni nazivi vojnih operacija su određivani sa kodne liste koju je propisao Združeni generalštab US Army. Kako su, zbog zaštite tajnosti operacija, svi kodni nazivi bili besmisleni, operativnim komandantima je dozvoljeno da, radi podizanja poljuljanog borbenog morala svojih jedinica, vojnim operacijama određuju nadimke. Međutim, oni u tome nisu bili maštoviti kao Hitler ili Čerčil, pa su vojne operacije krstili agresivnim nazivima kao što su „Ubica“ ili „Trbosek“ . Moguće da su tako odabrani nazivi pozitivno uticali na borbeni moral, ali su imali krajnje negativne posledice na javno mnenje u SAD i svetu.
Krajem Vijetnamskog rata u Vašingtonu su konačno shvatili, ne samo da je rat previše ozbiljna stvar da bi bio prepušten generalima, što je svojevremeno tvrdio i Žorž Klemenso, već da čak ni izbor kodnih naziva vojnih operacija ne treba prepustiti nemaštovitim komandantima. Iskustvo Vijetnamskog rata nedvosmisleno je pokazalo da je efikasno korišćene reči i medija jednako važno kao i efikasna upotreba oružja, te da vlada SAD ne može dobiti rat na bojnom polju, ukoliko prethodno ne dobije rat u umovima svojih građana. Zato su se u pripreme, pa i u kodiranje i izbor naziva američkih vojnih intervencija diljem globa zemaljskog uključili eksperti za psihološko ratovanje, stručnjaci za medije, politički savetnici i spin majstori svih drugih fela.
Prva vojna intervencija medijski predstavljena i nazvana prema zahtevima percepcije američkog i međunarodnog javnog mnenja realizovana je pod imenom „Operacija Pravedni cilj“. Reč je o invaziji Paname 1989.g. U medijima je intervencija predstavljena ka „Rat protiv droge“. I mediji i javno mnenje su, prvi put posle Vijetnamskog rata, pozitivno reagovali na vojno angažovanje SAD .
Međutim, ubrzo se pokazalo da je „Rat protiv droge“ preuzak predtekst, te da se sa takvim opravdanjem ne može intervenisati po čitavom svetu. SSSR se raspao, Berlinski zid je srušen, a novog neprijatelja tada nije bilo na vidiku. Zato je administracija Džordža Buša starijeg i prateća intelektualna elita osmislila vojne intervencije iz najplemenitijih pobuda i krstila ih imenom „humanitarne intervencije“, a odmah zatim je proglašeno i „pravo na humanitarnu intervenciju“, odnosno „odgovornost za zaštitu“ ugroženih ljuskih i demokratskih prava građana u zemljama širom planete. Zatim su, posle dobro osmišljene i vrlo agresivne medijske pripreme, usledile „humanitarne intervencije“ sa kodni nazivima „Pustinjski štit“, „Pustinjska oluja“, „Saveznička sila“( „Milosrdni anđeo“), „Pridruženi stražar“, „Iračka sloboda“....
Navedene kodne nazive američkih vojnih operacija nije teško dekodirati, oni više govore nego što kriju. Međutim, nešto je drugačiji slučaj sa kodnim nazivom „Odisejeva zora“. Prema prvim tumačenjima, ovaj se naziv odnosi na početak desetogodišnjeg lutanja grčkog heroja Odiseja koji se vraćao iz Trojanskog rata u rodnu Itaku. Tumači Homera obično ovim izrazom pokušavaju da objasne tok Odisejevog sazrevanja kroz metaforu razvoja dana od zore do sumraka.
Ako je to tako mora se postaviti pitanje: „A ko je Odisej“? Misli li se na predsednika Baraka Obamu koji sazreva vodeći SAD (svoj brod) kroz Scile i Harbide međunarodne politike i na obalama Afrike susreće Kiklopa Polifema u liku pukovnika Gadafija?
Naravno, šifra „Odisejeva zora“ može se na više načina dekodirati.
Da bi razumeli kodno ime prve vojne intervencije, a verovatno i prvog rata koji je započeo Nobelovac za mir Barak Obama, moramo se vratiti u vreme kada se Džordž Buš mlađi tugaljivo zapitao «Zbog čega nas mrze?», misleći na dobar deo ostatka sveta, zaključujući odmah da je to „sigutno zato što mrze našu slobodu“. Buš mlađi je ili zaboravio ili nije ni znao, da strategija američke dominacije, koju je čitavih pola veka ranije definisalo Ajzenhauerovo Veće za nacionalnu bezbednost, podrazumeva podršku brutalnih režima i neomiljenih diktatora, kao i blokadu demokratije i ekonomskog razvoja u onim zemljama u kojima SAD ima svoje naftne i druge interese. I ne samo podršku mrskih diktatora, već i obaranje demokratski izabranih, dakle u svojim zemljama omiljenih, predsednika, kakav je recimo bio Salvador Aljende. «To će izazvati kampanju mržnje prema nama», zaključio je ondašnji predsednik Dvajt Ajzenahuer.
Bušov naslednik i aktuelni predsednik SAD, Barak Obama bio je marljiviji student i bolji poznavalac problematike koju sa sobom nosi strategija ekonomske i vojne dominacija SAD u svetu. Zato je još u svojoj predizbornoj kampanji najavio novu doktrinu, doktrinu multilateralizma, u spoljnoj politici SAD, koja bi trebala popraviti veoma loš imidž SAD u većem delu sveta. .
Obamina doktrina multilaterizma je prvi put primenjena u intervenciji na Libiju, a Obama je više puta istakao da SAD u toj intervenciji učestvuju, ali ne prednjače. Od početka prednjači, naravno, Francuska i njen predsednik Nikola Sarkozi. Francuska u intervenciji na Libiju (navodno) prednjači zato, jer tri istovremena rata protiv arapskih zemalja, uz sve licemerje, SAD ne mogu pravdati humanitarnim razlozima.
I u ovom tumačenju koda „Odisejeva zora“ uloga Odiseja pripada Obami. Doduše, Tripoli nije Troja, ipak, nalazi se na Mediteranu, a koloritni i egocentrični Gadafi zaista asocira na trojanskog kralja Prijama iz grčkih epova.Odisej nije vodio napad na Troju, bio je savetnik i smislio lukavstvo sa Trojanskim konjem. Sarkozi bi u ovoj priči verovatno najviše voleo ulogu Ahila. Međutim, mogao bi biti i Menelaj, koga je njegova lepa žena Jelena prevarila sa mlađim Prijamovim sinom.
Najgora podela uloga, ipak, bi bila ona u kojoj je Sarkozi Trojanski konj. Jer, mržnju na daljinu i loš imidž u svteu i Obama i SAD bi nekako izdržali u zamenu za unipolarnu dominaciju, da se nije desio 9/11 (2004). Upravo zbog tog događaja i budućih pretnji, Obama novom doktrinom multilaterizma nastoji da pritisak i mržnju prenese i na američke saveznike. Ukoliko Ajfelov toranj i Jelisejska palata, slično kao Kule bliznakinje i Pentagon, jednog dana postanu mete islamskih teorista, onda je predvodnička uloga Nikole Sarkozija i Francuske u vojnoj intervenciji na Libiju, lukavstvo ravno onom sa Trojanskim konjem.*
Na današnji dan pre dvanaest godina NATO je počeo vojnu intervenciju na SR Jugoslaviju. Još uvek nije utvrđen tačan broj žrtva, visina materijalne štete, pa čak ni tačan naziv te vojne intervencije.
Prema dokumentima NATO zvanični naziv je "Allied Force" ("Saveznička snaga"), a posle ulaska NATO trupa na Kosovo "Joint Guardian" ("Zajednički zaštitnik"). U Srbiji, a i mnogo šire, vojna intervencija NATO je poznata kao "Milosrdni anđeo".
Prema prvoj verziji zabunu je uneo ondašnji kineski predsednik Đijang Cemin. Američka komponenta u NATO intervenciji kodirana je kao "Noble Anvil" ("Plemeniti nakovanj"), a Cemin je tokom posete Italiji, u martu 199.g. "anvil" izgovorio kao "angel". Ipak, "noble" nikako nije mogao izgovoriti kao "merciful"
Prema drugoj verziji "Milosrdni nađeo" potiče od naziva britanskog humanitarnog konvoja na Kosovu, koji je nosio ime "Operation Angel's mission of mercy".
Treća verzija kaže da je naziv "Milosrdni anđeo" smislila Miloševićeva propagandna mašinerija.
Ukoliko se oslonimo na analogiju iz ranijih slučajeva kodiranja američkih vojnih intervencija, moguće da naziv "Milosrdni anđeo", ipak, potiče od američkih spin eksperata. Naime, prva američka vojna intervencija posle pada Berlinskog zida, ona na Panamu, zvanično je kodirana kao "Blue Spoon" ("Plava kašika"). Međutim, pred sam početak operacije komandantu je postavljeno pitanje da li on želi da njegovi unuci pričaju kako im je deda predvodio operaciju "Plava kašika", a zatim mu je predložen, za javnost i medije odavno smišljen, naziv "Just Cause" . Tako je "Plava kašika" postala "Pravedni cilj".