Onima kojima je država majka, štrajkuju zato što im nije i više majka. Bolje plate, sigurniji posao, topli obrok, trinaesta plata, redovni doprinosi za penziju i zdravstvo, godišnji odmor, Zakon o radu. Kažu, da nije njihov problem što otac rasipa i pije. Kolubara, satelit, Miladin, javne nabavke, korupcija. Prirodno je izgleda da taj novac, kada otac prestane da pije, pripadne onima kojima je država majka. Neće valjda onima kojima je maćeha. A oni i onako ćute i trpe.
Zahtevi sindikata javnog sektora za većim platama ne zaslužuju razumevanje. Neodgovorni su. Nerealni su. Odvojeni od ikakvih ekonomskih pokazatelja. I nepravedni su. I nepristojni. Prema svim ostalim građanima.
Činjenica da se teško živi nije opravdanje. Svi građani teško žive.
Kvalitet obrazovanja je ispod svakog nivoa.
Kvalitet zdravstva je ispod svakog nivoa.
Kvalitet sudstva je ispod svakog nivoa.
Moje i vaše dete samo jednom ide u osmi razred. Svoje nerealne i nepristojne zahteve prebijaju preko leđa naše dece. Logiku iza ovakve ucene ne želim da komentarišem. Mučna je.
Kažu sindikalne vođe da nije njihov problem da li postoje pare da plate njihove zahteve, niti da li su zahtevi realni. Oni su tu da traže.
Ovo je super logika. Šta zna dete šta je milijarda evra. Izađe na ulicu i traži.
Najbolje da svi izađemo na ulicu sa nerelanim zahtevima pa da vidimo ko će da nadjača.
I penzioneri za veće penzije. I socijalni slučajevi za veću socijalnu pomoć.
I monopolisti privatizatori za više novca za njihove probleme sa likvidnošću.
I Zastava za više novca radnicima Zastave.
I poljoprivrednici za veće subvencije.
I Železnica za veće subvencije.
I novi centar fudbala.
I nauka za naučnike.
I kultura za kulturne radnike.
I svi da traže. Što nerealnije to bolje.
A kada se donosio budžet, niko se nije čuo. Niko ništa nije rekao. Ni jedan sindikat. Zar nije tada bilo vreme da se ozbiljni ljudi bune? Da traže drugačiju raspodelu. Pravedniju za sve. Sa manje arčenja. Za kvalitetnije zdravstvo i školstvo.
To što se novac arči na sve strane, što se velike pare "gube", u prevodu Kolubara, satelit, vakcine, lekovi, korumpirano zdravstvo, nisu razlozi da se povećaju plate radnicima javnog sektora.
To jesu razlozi za protest protiv nesposobne i korumpirane vlade, protiv nesposobnih i korumpiranih stranaka i njihovih proverenih kadrova. I oni jesu razlog da se traži da se novac vrati u budžet. Za ovo bi svi građani, i oni kojima je država maćeha, imali razumevanje.
I nijedan od sindikata da traži i predloži neku reformu svog sektora. Da dobijemo na kvalitetu. Da se oslobodimo viškova, posebno viškova zaposlenih, ali i nepotrebnog trošenja u nameštenim tenderima. I da u tome i treba tražiti prostor za povećanje plata: povećanje produktivnosti. U svom sektoru. I za ovo bi svi građani, i oni kojima je država maćeha, imali razumevanje.
Izgubili smo preko 200.000 radnih mesta u poslednje dve godine. Ni jedno u javnom sektoru.
Prosečna neto plata u Srbiji - 340 evra
Prosečna neto plata u javnom sektoru - 400 evra
- u JP- 460 evra
- u prosveti i zdravstvu - 370 evra
- u administraciji - 430 evra
I ovako svi zajedno, su na grbači privrede gde je prosečna plata oko 300 evra. Pa bi da im se plate povećaju za još najmanje 20%.
Solidarnost je očigledno potpuno izumrla. Otmi koliko možeš je izgleda jedini moto koji je ostao. Političke stranke i vlada su veliki krivci za ovo i ovakvo stanje. To ne opravdava sindikate. Njihovi zahtevi nisu pristojni. Ne prema vladi. Prema ostalim građanima kojima je država maćeha.